Draga braćo i sestre!

1. „Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut” (Iv 20, 1). Tim riječima započinje Ivanov evanđeoski navještaj o uskrsnuću Gospodnjemu. Marija Magdalena – „još za mraka” – još za mraka svojih ljudskih predodžbi, svojih ljudskih očekivanja, svojih ljudskih poljuljanih nada, dođe na grob. No, u tamu njezina mraka ulazi spoznaja da je kamen s groba dignut, otkotrljan. Grob je prazan i u njemu nema Gospodinova tijela. „Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše”, javlja ona, otrčavši, Šimunu Petru i drugomu učeniku, kojega je Isus ljubio (Iv 20, 2). Mi ne možemo sami po sebi znati odgovor na pitanje tko je maknuo teški kamen s Isusova groba. Evanđelist Matej kaže da je to učinio anđeo Gospodnji koji je sišao s neba (Mt 28, 2). Ne možemo sami po sebi znati tko je uzeo Gospodina iz groba i gdje ga je stavio. Mi to doznajemo samo u vjeri, po vjeri u Onoga, koji je svojom moći Krista, svoga Sina “uskrisio” i tako na savršen način njegovo čovještvo – s njegovim tijelom – uveo u Trojstvo. Božja je dakle svemoć, ona koja je po djelu Duha, odgurnula teški kamen s groba, ona je uzela mrtvo čovještvo Gospodinovo, oživivši ga te ga stavila konačno u slavno stanje Gospodina . U uskrsnuću Gospodinovu očituje se i najavljuje integralno spasenje duše i tijela svakoga čovjeka, što je konačni cilj i sudbina na koju Bog poziva sve ljude!

2. Prazan grob u osvit nedjeljnoga jutra izazivlje toliku uzbuđenost i iznenađenje koje se žurno želi podijeliti s drugima, s Isusovim učenicima i bližnjima. Ova zbunjujuća činjenica praznoga groba, koja ostavlja bez riječi, potaknula je učenike da i oni pohite k praznomu grobu, da upoznaju tu neobičnu i čudesnu pojavu, da se s njom i njezinim znakovima suoče, da vide i da konačno i sami povjeruju. Otkriće praznoga groba s odloženim povojima i ubrusom „koji bijaše na glavi Isusovoj (Iv 20, 7), i anđelom koji sjedi na otkotrljanome kamenu (Mt 28, 2-3), bili su, ponajprije svetim ženama, a zatim i Petru i drugim učenicima, prvi korak k upoznavanju velike istine – činjenice Isusova uskrsnuća . Prazan grob progovorio je jedinstvenom i jedincatom puninom, nikada prije viđenom, nikada prije čuvenom, puninom koja je ispunila veliku tišinu i veliku samoću koja je dotada vladala svom zemljom, puninom koja je toga uskrsnog jutra bljesnula svjetlom jačim od sunca na izlasku, puninom života koja je ubojito porazila samu smrt: „Doista, uskrsnu Gospodin. Njemu slava i vlast u vjeke vjekova!” Uskrsnuće Gospodinovo je svakoj ljudskoj težnji dalo svrhu, svakomu traženju cilj, svakomu življenju smisao. Na uskrsno jutro poražen je svaki besmisao i svako beznađe. Njih je, pokopane u grob ljudske nemoći i prepuštenosti samima sebi, zajedno s grobnim kamenom, odgurnuo uskrsnuli Krist Gospodin, počelo i izvor svakoga smisla i svake nade, još i više: On sam – jedini Smisao i jedina Nada!

3. Marija Magdalena, upitana: „Marijo, o reci što je? Što ti oko vidjelo je?” odgovara: „Ufanje mi uskrslo je, Krist, moj Gospod i sve moje!” Upravo stoga što nam je Ufanje uskrsnulo, draga braćo i sestre, mi smo, kao Kristovi vjernici – ljudi ufanja, ljudi nade. Nade koja ne umire, niti umrijeti može, jer joj je korijen u uskrsnulome Kristu Gospodinu. „Svijest da postoji Onaj koji me i u smrti prati i “štapom i palicom” svojom – istaknut će papa Benedikt XVI. – daje mi utjehu, tako da se “zla ne bojim” (usp. Ps 23 [22], 4) – to je bila nova “nada” koja je poput sjajne zvijezde zablistala nad životima vjernika.” A svijetli i dalje, uvijek jednakom, neumrlom svojom snagom i privlačnosti. I stoga Crkva čvrsto vjeruje, uči nas Drugi Vatikanski Sabor, „da se u njezinu Gospodinu i Učitelju nalazi ključ, središte i svrha svekolike ljudske povijesti.

Crkva tvrdi da se podno svih promjena nalazi mnogo toga što se ne mijenja i što ima svoj posljednji temelj u Kristu, koji je isti jučer, danas i uvijeke”. Vjernička nada kršćana, eshatološka nada vjernika, ne umanjuje važnost naših zemaljskih zadaća. Naprotiv, „novim motivima podupire njihovo izvršavanje”. Stoga kršćanska nada pobuđuje u srcima svojih vjernika kreativnost, na traženje rješenja u zamršenim životnim i društvenim situacijama, potiče čovjeka na izgradnju pravednijega društvenog poretka, poboljšanje međuljudskih odnosa, izgradnju boljega svijeta. Potiče ga na trajan rast i razvoj. „Nasuprot tome, ako božanski temelj i nada u vječni život nestaju, čovjekovo dostojanstvo trpi najteže povrede, kao što se to danas često može ustanoviti. Zagonetke, pak, života i smrti, krivnje i boli ostaju bez rješenja, tako da ljudi nerijetko padaju u očaj.”

4. Draga braćo i sestre. Kao živi i aktivni članovi Crkve, i isto tako kao građani hrvatske nam domovine, nikako se ne možemo pomiriti s beznađem, pesimizmom i defetizmom koji se sustavno širi i promiče. Nikako ne možemo pristati uz osobe, ustanove, sredstva i programe koji takve misli i stavove uporno šire u našemu vremenu i u našemu narodu, u našim obiteljima, među našom djecom, našim mladima, u našim domovima. Kao da se beznađem želi ponovno navaliti grobni kamen nad naše živote, naša očekivanja, naše težnje, naše radosti, naše – nade. Beznađem nas se želi ponovno uvesti u tamu noći, koja ne pozna, dapače prezire, svjetlo uskrsnoga jutra te nam osjećajima očaja svjesno pomućuje radost zbog praznoga Gospodinova groba. Širenjem beznađa i relativiziranjem mnogo toga što je dobro i pozitivno u Domovini stvara se kriva slika nesposobnosti demokratskoga upravljanja vlastitom Domovinom, potiče se nerazumno raseljavanje, a Domovinu polagano izručuje nekomu drugom komu je ona i te kako dobra i zanimljiva. Kao kršćani znademo da se beznađe i očaj rađaju u tminama pameti i srca, i da je svjetlo slavno uskrsnuloga Krista te tmine konačno i zasvagda raspršilo.

Kao kršćanski vjernici svjesni smo da nismo djeca i naraštaj puke slučajnosti i spleta slučajnih okolnosti. Božja nas je providnost podarila ovomu vremenu, u ovome prostoru i ovome narodu da upravo tu, ovdje i sada, trajno ispunjeni i pokretani eshatološkom nadom, koja u svome temelju ima Isusovo uskrsnuće, živimo kreativno, odgovorno ovaj povijesni trenutak našega naroda, naše Crkve i naše domovine Hrvatske. Kao kršćanski vjernici nismo amnestirani od aktivnoga djelovanja na svim područjima društvenoga života i izgradnje hrvatskoga društva.

Svi članovi Crkve, po sakramentu krštenja, trajno su pozvani na čestitost života. Crkva se u svim svojim članovima pod vodstvom Duha Svetoga neprekidno obnavlja i čisti. „To se postiže ponajprije svjedočenjem žive i zrele vjere, to jest vjere koja je tako odgojena da može jasno proniknuti teškoće te ih prevladati…. Ta vjera treba očitovati svoju plodnost time što prožima sav život vjernikâ, pa i profani, te ih pokreće na pravednost i ljubav, posebno prema onima koji su u oskudici.” Upravo stoga Crkva u svim sustavima i društvima „za vjernike zahtijeva slobodu djelovanja da im na ovome svijetu bude dopušteno graditi Božji hram. Ona jako dobro zna da se njezina poruka slaže s najskrovitijim željama ljudskoga srca kada štiti dostojanstvo ljudskoga poziva, vraćajući nadu onima koji očajavaju nad svojim višim određenjem. Njezina poruka ne samo da ne umanjuje čovjeka nego širi svijetlo, život i slobodu za njegov napredak. Ništa osim te poruke ne može zadovoljiti ljudsko srce: ‘Stvorio si nas za sebe’, Gospodine, ‘i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi'” . Svijest o punini života u Isusu Spasitelju i otkupitelju uvodi i potiče kršćane na poslanje naviještati svim ljudima i narodima radost i svjetlo Evanđelja. U tome nastojanju bit će spremni uspostavljati iskren i konstruktivan dijalog s vjernicima drugih religija, u povjerenju da Bog može voditi prema spasenju u Kristu „sve ljude dobre volje u čijim srcima nevidljivo djeluje milost”. I dok se svim silama posvećuje evangelizaciji, Crkva nastavlja zazivati ponovni i konačni dolazak Spasitelja, jer „smo u nadi spašeni” (Rm 8, 24) .

5. Zato Vas, draga braćo i sestre, kao vaš biskup, sve pozivam i molim: obnovimo iznova u sebi i oko sebe kršćansku nadu i optimizam života i otvorenosti životu. Kršćanin nema nikakva razloga za pesimizam. Kršćansku nada valja obnavljati trajno i svakodnevno, u svim okolnostima života. Na tome putu s Vama su i duhovno vas prate naši svećenici dušobrižnici, vojni i policijski kapelani. Ne smijemo ustuknuti pred širiteljima beznađa i bijega od vlastite odgovornosti i iz vlastite Domovine. Širiteljima beznađa suprotstavljamo se našom kršćanskom vedrinom i radosti života, života koji se raduje svakomu novom danu koji nam je darovan, života kojemu ni smrt nije kraj, jer „Uskrsnuće Kristovo – i sam uskrsli Krist – jest počelo i izvor, našega budućeg uskrsnuća […]” . To ćemo najbolje moći ostvariti ako postanemo ljudi molitve. Molitva, napose ona koja se hrani Božjom riječi i svetim sakramentima – jest „prvo i osnovno mjesto učenja nade” . Doista, kako nas poučava Bogoštovlje svete Crkve, „ako se slušanjem riječi i svetkovanjem njegovih otajstava spominjemo Vazma Gospodnjega, imamo nadu da ćemo biti dionici njegove pobjede nad smrću i s njime zauvijek živjeti u Bogu” . A upravo to – zauvijek živjeti u Bogu – jest konačni i temeljni smisao i svrha svega našeg života, svega onog što jesmo, što želimo i čemu se nadamo.

6. Dragi svećenici, pastoralni djelatnici, dušobrižnici! Dragi vjernici vojno redarstvene biskupije, dragi vojnici i policajci, pripadnici MORH-a i MUP-a! O svetkovini Kristova uskrsnuća mnogi od vas bit će na svojim radnim mjestima, daleko od svojih domova, daleko od svojih obitelji, daleko i od crkava i svetišta svojih duhovnih domova. Dužnost zove, Domovina zove! Uskrs slavite izvan vlastitoga doma i zajednice kojoj po prirodi pripadate.

Dragi pripadnici hrvatske vojske, vi se osposobljavate i trajno vježbate da biste bili u službi izgradnje mira, obrani vlastite Domovine, u izgradnji općega dobra. Vi također dajete svoj prinos u izgradnji mira u drugim državama i među drugim narodima. Koliko li ste samo puta u prošloj i ovoj godini intervenirali u humanitarnim akcijama, u gašenjima požara, spašavanjima od poplava, od snijega i leda… Hrvatski narod i građani Republike Hrvatske to prepoznaju s dubokim poštovanjem prema Vama.

Dragi pripadnici Hrvatske policije! Vi ste izravno uključeni u čuvanju javnoga reda i mira svih hrvatskih građana kako bi oni mogli u miru i slobodi živjeti i raditi. Vi ste svakodnevno pred novim izazovima i novim situacijama. Sudjelujete u mnogim humanitarnim programima, često izlažući i vlastite živote. Vaša odgovornost i zadaća je golema, a mnogi, i to svakodnevni, izazovi nepredvidivi. Kada mislimo samo na vašu obvezu čuvanja i nadziranja hrvatskih granica koje su sve više izložene teškim pritiscima i ilegalnim ulascima i što svakodnevno proživljavate, ostajemo puni poštovanja prema vama i vašemu poslu. Svjesni smo da svakodnevno susrećete ljude koji bježe od rata i bijede i da traže bolju i sigurniju budućnost za sebe i svoju djecu. Isto tako smo svjesni da se susrećete i s mnogim nečasnim osobama, koje su prava opasnost miru i sigurnosti sviju nas. Sve to činite da bi svi hrvatski građani mogli mirno spavati, živjeti i raditi. Veliko je to djelo u Božjim očima. Veliko je to domoljubno djelo i izvršavanje profesionalnih obveza i dužnosti.

Dragi svećenici, dušobrižnici i pastoralni djelatnici, draga braćo i sestre, članovi i prijatelji Vojno-redarstvene biskupije! Poštovani i dragi hrvatski branitelji! U zajedništvu s vojnim biskupom u miru msgr. Jurjem Jezerincem želim svećenicima i svim vjernicima naše biskupije, vama u mirovnim misijama izvan Domovine, vama koji danonoćno čuvate hrvatske granice na kopnu, moru i u zraku i svima vama koji stalno bdijete nad našom sigurnosti, svima vama koji ste na bilo koji način povezani s našom biskupijskom zajednicom, sretan i blagoslovljen Uskrs. Neka vaš život i vaše djelovanje budu trajno obasjani vjerom u uskrsnuloga Gospodina, Krista koji je jedini naša nada.

vojni ordinarij RH Jure Bogdan