Maurice Blondel, naslov je knjige Maria Antonellija, koju je u prijevodu objavila Kršćanska sadašnjost u sklopu biblioteke “Teolozi XX. stoljeća”.
Filozof iz francuskoga Aixea pisao je, između ostalog, o opravdanju kršćanske vjere. Kada se ističe da je Blondelova misao utjecala na suvremenu teologiju, i posebice na Drugi vatikanski koncil, tada se taj utjecaj može svesti – ističe autor – na razvoj razumijevanja odnosa povijesti i istina, ili odnosa čovjeka i milosti. Riječ je o odnosu koji je oslobođen dualističke sheme, koja nadnaravni dar čovjeku može samo izvanjski pojmiti. Rečeno u izvornim pojmovima, jedini stvarni red jest onaj nadnaravni, red Božje komunikacije, u kojemu je čovjek sa svojim vlastitim ustrojem već sastavni dio takve komunikacije. Blondelova misao promicala je ponovno pročišćenje tomističke filozofije, te stoga predstavljala poziv dostojan pozornosti kojim se zahtijeva revizija struktura teologije. Blondel je od filozofije tražio da procjeni dinamički karakter spoznaje i da omogući da na vidjelo izađe ontološki problem i religijski oblik neizbježnoga praktičnog rješenja samog ontološkog problema u određivanju fenomenologije slobode. Blondelov se govor nerijetko nalazi umetnut u inovativnu struju apologetike. Njezini pobornici zauzimaju se za radikalno promišljanje mogućnosti prakticiranja vjere, pronalazeći uvjete životno bitnog prihvaćanja nadnaravnog, što je Blondel definirao kao anatomski “šav” između unutarnjeg i vanjskog čina. U poglavlju ‘Action i artikulacija njegovog smisla’ Antonelli ističe da je to moralna filozofija religijskog opredjeljenja. U životu je obavezno opredjeljenje, i ono je u osnovi religiozno. Otuda Blondel, u složenom odnosu slobode i determinizma, počinje raspoznavati nastajanje svijesti i nužno utjelovljenje nakane u organizmu. Pritom se obilno koristio istraživanjima tog razdoblja na polju psihologije, kao i tradicijom kršćanske askeze. Zaključak koji se pojavljuje u svakom povratku fenomenologije djelovanja jest taj da je djelovanje nužan dramatični sukob – kako Blondel kaže – ‘htijuće’ volje i ‘htijene’ volje. Volja se protivi željenom djelovanju, i uvijek se pojavljuje upravo tamo nesvodljivo orijentirana na neupotrebljiv dovršetak. Kad govori o Bogu i njegovu postojanju, Blondel pokazuje kako se sukob u pitanju rješava u nužnosti alternativi, koja ocrtava suprotnost između biti Bog bez Boga i protiv Boga, a to je – kaže on – smrt djelovanja, i s druge strane biti Bog preko Boga i s Bogom, a to je, opet, – kaže autor – život djelovanja. Dakle, dijalektičkom fenomenologijom rečeno, etičko je temeljno religiozno, ili drugačije rečeno, religiozno je istina etičkog. Moralno opredjeljenje u biranju između dobra i zla je, dakle, u sebi religiozan izbor. Za Blondela svetohranište je boravište osramoćenog i ubijenog Boga, Pričest i klanjanje su geste vraćanja života Bogu, i sudjelovanje u njegovoj patnji. Sažeto rečeno, autor se zauzima za znanost o vjeri, i traži od nje da ne prekine radikalno ispitivanje istine, i to upravo stoga što ju je pronašla. Tada je potiče da istraži kritički teoriju slobode, i dolazak od nje do istine, na kojoj se pak temelji i po kojoj se ostvaruje zadaća koju treba obaviti bez kompleksa manje vrijednosti i u diskretnom uzdizanju svakog drugog znanja. Riječ je o malo teže prohodnom štivu, namijenjenom teološki obrazovanijim znalcima. No, i autor ove knjige o Blondelu je profesor fundamentalne teologije na Teološkom fakultetu za sjevernu Italiju, kako piše na ovitku knjige. (ika-rv/sa)