Split, (IKA) – U organizaciji udruge “Radio Sudamja” 16. listopada u pinakoteci samostana Gospe od zdravlja u Splitu održana je tribina “Utjecaj rastave braka na djecu i mlade rastavljenih roditelja”. Predavanje je održala mr. Veronika Reljac, profesorica na Teologiji u Rijeci, govoreći iz trogodišnjeg iskustva u radu s rastavama kao obiteljski i bračni savjetodavac. Istaknula je kako danas rastava, odnosno razvod braka, postaje naša realnost, svakodnevna pojava koja “bez izuzetaka i pravila zahvaća sve sredine i sve društvene slojeve”. O tome kolike bi razmjere ova pojava mogla doseći govori statistički podatak da će četiri od deset brakova završavati brakorazvodnim parnicama; otprilike jedno od četiri djeteta proživjet će razvod svojih roditelja do svog 16. rođendana, a jedno od osmero djece živjet će u udomiteljskoj obitelji. Mr. Reljac navela je neke od uzroka porasta trenda broja rastava brakova: “Prije je obitelj bila patrijarhalna i bračni problemi nisu se rješavali rastavom, već se takva proširena obitelj brinula da se brak spasi. Danas se mladi bračni parovi osamostaljuju i ne žive u tzv. višegeneracijskim obiteljima, pa u prvim godinama bračnog života nemaju nikoga tko bi im mogao pomoći. Osim toga, ako je unutar neke obitelji rastava braka ponuđena kao model ponašanja ili rješavanja problema, ona postaje aktualna za tu obitelj, pa često dolazi i do transgeneracijskog problema – pojave kada u nekim obiteljima postoji sustavna rastava braka (npr. razvela se baka, pa se kasnije razvodi i majka, pa kćerka) a uz to se veže i problem modela ponašanja. Naime, kada dijete vidi u svojoj obitelji da se bračna kriza može riješiti rastavom, a ne radom na sebi ili ulaganjem u međusobni odnos, ono će u svojoj bračnoj krizi postupiti na jednak način”.
U bračnim savjetovalištima veliki trud se ulaže u rad sa supružnicima, a zaboravlja se na djecu; ona ipak dolaze na red kada trebaju pripasti jednom od roditelja, a pitanje o tome kako se djeca osjećaju u tom procesu postavlja se prekasno. Najčešće se postavlja pitanje postoji li neka životna dob kada će dijete lakše ili teže podnijeti rastavu braka svojih roditelja. Profesorica je ukazala na to da “rastava roditelja za dijete nikada nije povoljno vrijeme – ona je uvijek šok i traumatsko iskustvo”. Kod predškolske djece roditelji često prave pogrešku i ne objašnjavaju im što se događa, misleći da ona ništa ne shvaćaju. No, čak i mala djeca, koja još ne mogu komunicirati verbalno, primjećuju da s njihovim roditeljima nije sve u redu jer se mijenja tzv. obiteljska dinamika. Osim toga, ako im se rastava ne objasni na prikladan način, djeca neće imati stvarnu sliku onoga što se događa. Budući da idealiziraju roditelje i u trenutku rastave, djeca preuzimaju krivnju na sebe pokušavajući opravdati postupke roditelja, potom počinju razvijati fantazije o njihovu pomirenju te tako mogu dugo živjeti u iluziji. Djeca također raspolažu tzv. omnipotentnom ljubavi i magičnim mislima za koje vjeruju da s njima mogu učiniti to da se njihovi roditelji pomire. Ponekad u svojoj bezgraničnoj ljubavi počinju preuzimati teret jednog od roditelja te se na taj način stvara pogrešna obiteljska dinamika, tzv. obiteljska konstalacija. Adolescenti, ipak, najteže podnose rastavu svojih roditelja jer je to doba kada oni ulaze u jedno turbulentno razdoblje u kojem su im potrebni roditelji, pa se u tom slučaju moraju nositi i sa svojom adolescencijom, ali i s rastavom svojih roditelja. Osim toga, najčešće dolazi do poklapanja razdoblja djetetove adolescencije s krizom srednjih godina kod roditelja. Za odgoj adolescenta kod rastavljenih roditelja važno je da oba roditelja u odgoju djeteta imaju ista zadana pravila o tome što dijete smije, a što ne. Roditeljska je podrška djetetu važna zbog procesa identifikacije (mladića s očevima i djevojaka s majkama) za vrijeme adolescencije. Ovdje je profesorica Reljac uputila na istraživanja koja zaključuju da se feminiziranje današnjih mladića događa, između ostalog, zbog izostanka očinske figure u njihovom odgoju.
Nakon predavanja sudionici su uputili nekoliko pitanja profesorici Reljac, koja je na kraju zaključila: “Kako bi se izbjegli svi problemi vezani uz rastavu, roditelji trebaju djetetu reći na primjeren način da oni neće više živjeti zajedno. Za zdrav odgoj djeteta potrebna su oba roditelja, i otac i majka, koji trebaju naglasiti djetetu da oni rastavom ne prestaju biti njegovim roditeljem te da će se i dalje brinuti za njega. Dijete će s mnogo manje posljedica preboljeti razdoblje rastave ako ostane u dobroj komunikaciji i s majkom i s ocem, pa tada postoji mogućnost da ono u budućnosti neće imati pogrešnu sliku o ženidbi, braku i obitelji”.