"Utjelovljenje, ulazak čovječanstva u vrijeme"

Uvodno biblijsko čitanje: “I Riječ tijelom postade i nastani se među nama, i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine. Ivan svjedoči za njega. Viče: #!To je onaj za koga rekoh: koji za mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene!#! Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost. Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu” (Iv 1,14-17).

1. Pozivajući nas obnoviti uspomenu na dvije tisuće godina kršćanstva, Jubilej nas potiče vratiti se na događaj koji otvara kršćansko razdoblje: Isusovo rođenje. O tom nas jedinstvenom događaju Lukino evanđelje obavještava jednostavno i dirljivo: Marija “porodi sina svoga, provorođenca, povi ga i položi u jasle, jer za njih ne bijaše mjesta u svratištu” (2,7). Isusovo rođenje čini vidljivim otajstvo Utjelovljenja, ostvareno već u Djevičinu krilu u trenutku Navještenja. Rađa se dijete koje je ona, poučljiva i odgovorna suradnica Božjega nauma, začela po Duhu Svetom. Po čovještvu primljenom u Marijinu krilu, vječni Sin Božji započinje živjeti kao dijete i rasti “u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi” (2,52). Tako se on očituje kao pravi čovjek.
2. Tu istinu ističe Ivan u Proslovu svoga evanđelja, kada kaže: “I Riječ tijelom postade i nastani se među nama” (1,14). Rekavši “tijelom postade”, evanđelist smjera na ljudsku narav ne samo u njezinoj smrtnosti nego također u njezinoj cjelovitosti. Sin je Božji preuzeo na se sve ono što je ljudsko, osim grijeha. Utjelovljenje je plod neizmjerne ljubavi, koja je potaknula Boga htjeti potpuno podijeliti naše ljudsko stanje. Postavši čovjekom Riječ Božja je proizvela bitnu promjenu u samom vremenu. Možemo reći da se, u Kristu, ljudsko vrijeme ispunilo vječnošću. To je preobrazba koja se tiče sudbine cijeloga čovječanstva, budući da se “po Utjelovljenju Sin Božji sjedinio na neki način sa svakim čovjekom” (Gaudium et spes, 22). Došao je svima ponuditi sudjelovanje u svom božanskom životu. Dar toga života uključuje i njegovu vječnost. Isus je to osobito potvrdio u svezi s Euharistijom: “Tko blaguje tijelo moje i pije moju krv, u meni ostaje, i ja u njemu” (Iv 6,54). Učinak euharistijske gozbe je posjedovanje tog života već od sada. Drugdje je Isus pokazao isto gledanje po znaku žive vode koja može utažiti žeđ, živa voda njegova Duha darovana obzirom na život vječni (usp. Iv 4,14). Milosni život otkriva tako proteg vječnosti koji uzdiže i usmjerava zemaljsko postojanje, u istinskoj neprekinutosti, prema ulazu u nebeski život.
3. Objava Kristovog vječnog života znači također sudjelovanje na njegovom stavu sinovske ljubavi prema Ocu. U vječnosti “Riječ je bila kod Boga” (Iv 1,1), tj. u savršenom vezu zajedništva s Ocem. Kada je postala tijelom, taj vez se počeo očitovati u svekolikom Isusovu ljudskom ponašanju. Na zemlji je Sin živio u trajnom zajedništvu s Ocem, u poslušnosti savršenoj ljubavi. Ulazak vječnosti u vrijeme, u Isusovu zemaljskom životu, ulazak je vječne ljubavi koja sjedinjuje Sina s Ocem. Na to navodi Poslanica Hebrejima kad govori o najdubljim Kristovim raspoloženjima, u samom trenutku njegova ulaska u svijet: “Evo dolazim… vršiti, Bože, volju tvoju” (10,7). Golemi “skok” iz nebeskog života Sina Božjega u bezdan ljudskoga života prožet je željom vršiti Očev naum, u potpunom predanju. Pozvani smo prihvatiti isti stav, hodajući putem koji je otvorio Sin Božji koji je čovjekom postao, da tako sudjelujemo u njegovu hodu prema Ocu. Vječnost koja ulazi u nas vrhunska je moć ljubavi koja želi voditi cijeli naš život sve do njegova dovršenja, sakrivena u Očevu otajstvu. Sam je Isus povezao na nedjeljiv način dva kretanja, izlazak i odlazak, koji određuju Utjelovljenje: “Izišao sam od Oca i došao na svijet. Opet ostavljam svijet i odlazim Ocu” (Iv 16,28). Vječnost je ušla u ljudski život. Sad je ljudski život pozvan podnositi s Kristom putovanje iz vremena u vječnost.
4. Ako je u Kristu vrijeme podignuto na višu razinu, primivši pristup u vječnost, to uključuje da se također stoljeće koje se približava ne smije smatrati jednostavno kao slijedeći korak u tijeku vremena, nego kao postaja hoda čovječanstva prema njegovoj konačnoj sudbini. Godina 2000. nije samo vrata u slijedeće tisućljeće; ona je vrata vječnosti koja se, u Kristu, i dalje otvaraju nad vremenom da daju pravi smjer i njegovo pravo značenje. To otkriva našem duhu i našem srcu mnogo prostraniju mogućnost za promatranje budućnosti. Vrijeme se često malo cijeni. Ono kao da obmanjuje čovjeka svojom neizvjesnošću, svojim brzim tijekom, koji sve čini ispraznim. Ali ako je vječnost ušla u vrijeme, onda se i samo vrijeme mora priznati kao bogato vrijednošću. Njegov nezaustavljiv tijek je putovanje prema ništavilu, ali hod prema vječnosti. Prava opasnost nije provoditi vrijeme, nego provoditi ga loše, odbijajući vječni život koji je Krist ponudio. Želju za vječnim životom i srećom treba neprestano buditi u ljudskom srcu. Proslava Jubileja želi upravo učiniti da poraste ta želja, pomažući vjernicima i ljudima našega doba raširiti srce životu bez granica.