Vaša Eminencijo, Uzoriti Kardinale Kuhariću
Dame i gospodo,

Pred nama je vrlo vrijedno i jedinstveno djelo, monografija “Ranjena Crkva u Hrvatskoj”.
Vrijedno zbog brojnih povijesnih prikaza i dokumenata, kao što je to, primjerice, govor kardinala Franje Kuharića Svetom Ocu 17. listopada 1996.
Jedinstveno po fenomenu što ga obrađuje, jer taj fenomen – to sustavno, sračunato i nesmiljeno uništavanje, ta potpuna koventrizacija sakralnih objekata jednog Naroda i jedne Crkve na teritorijima koji su, jednako tako sustavno i sračunato ali ipak samo privremeno, bili oteti
od tog istog naroda – jednostavno nema presedana u suvremenoj
europskoj, pa ni svjetskoj povijesti.
Ako tome dodamo činjenicu da je uništenje sakralnih objekata,
opisano u ovoj monografiji, samo dio opće devastacije kojoj je bila – i djelomično je još izložena naša Domovina, tom nepojmljivu fenomenu destrukcije svega hrvatskoga u proteklih pet-šest godina možemo prići jedino u krajnje elementarnim kategorijama, kategorijama vezanima gotovo s iskonom.
Na jednom mjestu u knjizi, jedan je od autora naznačio mogući
okvir pristupa, rekavši kako, zapravo, “pratimo dvije usporedne povijesti: povijest čovjekova stvaralaštva i povijest čovjekova rušilaštva”.
Za razliku od nekih drugih dilema kojima se kao ljudi, znanstvenici ili vjernici bavimo otkako je svijeta i vijeka, u dilemi ovako definiranih dviju usporednih povijesti jasno je barem nešto: povijest stvarateljstva nastala je prije i povijest stvarateljstva pobjeđuje, jer čin stvaranja uvijek je korak ispred.
Narodi uvijek ostaju zabilježeni u povijesti po onome što su stvorili, a ne uništili, jer nema povijesnih tragova uništavanja – naposljetku, uništavanje za sobom ipak ostavlja samo ostatke stvorenoga. I ova monografija svojevrsno je povijesno svjedočanstvo o prirodi hrvatskog naroda kao naroda-stvaratelja.
U jednoj nevjerojatnoj suvremenoj tragediji pokušaja rušenja jedne zemlje već u trenutku njezina nastanka, odnosno u odrazu te tragedije kroz jednu ovakvu monografiju, i mi sami – i pojedinačno i skupno – na osebujan način postajemo svjesni što smo sve stvarali i stvorili kroz povijest, što smo sve davali kroz povijest.
Hrvati su kroz povijest izabrali biti stvarateljima, graditeljima i čuvarima: primjerice, graditelji Dubrovnika i čuvari Plitvica. Hrvatski
narod je i narod obnovitelja – obnovit ćemo potpuno i Dubrovnik i Plitvice.
Oni koji su izabrali uništavati – uz sve ostalo hrvatsko – i ta dva dragulja svjetske kulturne i svjetske prirodne baštine, dragulja izvan svake kategorije, izabrali su i onaj drugi, antipodni tijek povijesti – povijest čovjekova rušilaštva, odnosno povijest čovjekova nepriznavanja i svojatanja drugog. Monografija o tome iznosi niz izvanrednih primjera i prikaza.
U povijesti naroda koji stoljećima teže potpunoj emancipaciji i
samosvojnosti, svojoj državi i neovisnosti, crkva – a u Hrvata to je poglavito Katolička crkva – ima uvijek posebno mjesto kao sublimat težnji naroda, njegovih nadanja, tradicija i načina života.
Ta i takva hrvatska tradicija, na kojoj se temeljilo i sudjelovanje Hrvata u raznim povijesnim zbivanjima na širim europskim prostorima, zbog konkretnih povijesnih uvjeta u kojima smo živjeli – s državom ili bez nje, najjasnije se uobličavala u i oko života Crkve. Kroz to je najviše Hrvatska, unatoč svim burama svoje povijesti, ostala trajno vezana i prisutna u životu zapadne, odnosno kršćanske kulture i civilizacije općenito.
U hrvatskoj povijesti Crkva je praktički u svim razdobljima – svojim univerzalnim i ekumenskim učenjem, ali i time što je, primjerice, hrvatskoj kulturi i umjetnicima omogućavala interakciju s u Europom i svijetom – bila dokaz i svjedok univerzalizma Hrvata; ali, istodobno i vrhovni čuvar vjekovne hrvatske tradicije i kulture. Po tome Crkva je bila čuvar i promicatelj hrvatskog identiteta.
Zbog svega toga nikoga ne trebaju čuditi podaci izneseni u ovoj
monografiji ili, pak, riječi dr. Colina Kaisera – koji je uime Vijeća Europe i UNESCO-a 1994. obišao tada okupirana područja – te izvijestio kako su sve rimokatoličke povijesne građevine razorene ili vrlo teško oštećene.
Kako nije slučajno čak niti nešto što je normalnu ljudskom umu posve nepojmljivo, najbolje govori poglavlje monografije posvećeno ciljevima srpske agresije. Tu je jasna i lako uočljiva zajednička crta i geneza ideje “velike Srbije” – to jedno perpetuirano stanje duha što je prisutno još od monaha Jovana Rajića, Tekelije, Vuka Karadžića, Ilije Garađanina, Stojanovićeve “Istrage vaše ili naše”, Nikole Pašića, Vase Cubriloviaa, pa do Memoranduma SANU i govora u Kosovu Polju i Ušću.
Razaranje više od 1300 sakralnih objekata, mnogih hrvatskih svetinja i povijesno-kulturnih simbola – od križeva i raspela uz seoske puteve preko grobalja do velikih stoljetnih katedrala – na hrvatskom teritoriju nije slučajno. Nismo mi od crkvenih tornjeva izgradili nikakvu Maginot-liniju, već je to dio brižljivo isplanirane strategije agresije, dio koji najviše govori o ciljevima agresora – zapravo, više i od Kadijevićevih i Jovićevih memoara.
I u ovoj monografiji taj i takav cilj postaje kristalno jasan: udariti u dio duše jednog naroda, uništiti dokaze o njegovu postojanju, o njegovoj kulturi i tradiciji, kako bi ga se zanijekalo i kako bi mu se, naposljetku, oteo teritorij.
Nakon što je etnički očišćena gotovo četvrtina Hrvatske od Hrvata, trebalo je uništiti i sve materijalne dokaze o Hrvatima i hrvatstvu uz tzv. zapadne granice velike Srbije.
Sakralni objekti, kao trajni dokazi i hrvatske duhovnosti i hrvatske kulture, bili su posebna meta. “Krajinske” i ostale nišandžije tako su samo završavale posao koji su zacrtali još Vuk Karadžić, Stojanović i Garađanin. Međutim, nisu ništa poštedjeli upravo zato što su u određenom trenutku postali svjesni da to nikad neće postati i ostati njihovo.
Kad smo u ljeto prošle godine oslobodili te dotad okupirane dijelove Hrvatske uvjerili smo se da je istina sve ono što smo fragmentarno znali ili naslućivali: katolički su sakralni objekti razrušeni, pravoslavni stajali – i stoje i danas – netaknuti. I to je veliko svjedočanstvo.
Stvaratelji su i veliki obnovitelji: Hrvati i Crkva u Hrvata obnovit će svoje nasljedstvo.
Neka ova monografija bude i poziv svima da pomognu Hrvatskoj u toj obnovi, jer mnoge su razrušene građevine i spomenici neprocjenjive vrijednosti ne samo hrvatske kulturne i sakralne povijesti, već dio baštine cijelog čovječanstva.
Stvarateljstvo hrvatskog naroda temelj je naše budućnosti, vjere u budućnost naroda koji je nakon stoljeća konačno stvorio i vlastitu državu.
Naša je budućnost tamo gdje je oduvijek i bila i čemu su Hrvatska i Hrvati oduvijek težili u Europi. Naša je budućnost u suvremenoj Europi potpuno emancipiranih subjekata – pojedinaca, naroda i država. I ova je monografija svjedočanstvo te vjekovne težnje Hrvata i cijene koju smo morali platiti na povijesnom i veličanstvenom putu do svoje potpune emancipacije.
Hvala.