Uz 450. obljetnicu smrti Martina Luthera

Uz 450. obljetnicu smrti Martina Luthera

TKO JE BIO I ŠTO JE HTIO ZAEETNIK REFORMACIJE?

Martin Luther umro je prije 450 godina, 18. veljaee 1546, ali je još uvijek živo nazoean u suvremenoj povijesti kršaanstva i svijeta. Protestanti ga i dalje smatraju svojim glavnim teologom a katolici ga iz dana u dan sve bolje upoznaju i sve ozbiljnije vrednuju. Luthera, pak, nikad nije bilo lako shvatiti. Proturjeeio je sam sebi i stalno se s nekim sukobljavao, premda je u osnovi bio dobrieina. I s Bogom se je stalno prepirao, uvjeren da je Bog sama milost, a stvorenje sami grijeh, premda se je u Boga beskrajno pouzdavao, vjerujuai usprkos svakome prividu, nadajuai se protiv svake nade.
Luther je htio biti samo navjestitelj Božje rijeei, a postade tek jednim od njezinih tumaea. Htio je preporoditi Crkvu u njezinu izvornom liku, a pokrenuo je niz doga?aja koji su doveli do razaranja cjeline zapadnoga kršaanstva. Htio je biti i ostati katolik a na kraju se je našao me?u onima koji su oeito prestali biti katolici: sa Zwinglijem, Kalvinom, Muenstzerom i drugima. Stoga se i oni koji ga najbolje poznaju uvijek iznova pitaju tko je zapravo Luther bio. U nekim se toekama vea mnogi slažu, mnoga su pitanja još uvijek otvorena. Ali to više nije ni rat ni žueljiva rasprava. Sve je proširenije mišljenje da nije daleko dan kad Rim i Wuettenberg neae više biti dva suprotstavljena znaka, nego samo dva grada. I redovnik augustinac Martin Luther mogao bi naai svoj mir.

Seljaeko dijete

Ro?en od Hansa Luthera i Margarete Lindemann u Eislebenu u Saskoj 10. studenog 1483. Martin Luther uvijek se je smatrao seljakom. “Ja sam seljaeko dijete, moj pradjed, djed i otac bili su pravi seljaci”, znao je reai. Premda su se njegovi roditelji vea 1484. preselili u Mansfeld gdje je njegov otac radio s rudarima, to je i dalje ostao seljaeki i maloobrtnieki svijet. A upravo je taj i takav svijet ulazio u doba promjene, u “jesen srednjega vijeka”.
Po obieajima onoga doba i kuani i školski odgoj bio je grub, nimalo profinjen. Luther je iz tog razdoblja ponio teške uspomene. Godine 1501. uspio se upisati na Fakultet slobodnih znanosti Sveueilišta u Erfurtu gdje je 1505. postigao magisterij. Studirao je skolastieku filozofiju nominalistiekog usmjerenja. U tom je pogledu Luther bio i ostao eovjek srednjega vijeka, uvelike razlieit od svojih suvremenika poput Erazma Rotterdamskoga, Leonarda de Vincija i Kopernika.

Zavjet od straha

Po oeevoj želji bio je vea pristao nastaviti studij prava u Erfurtu, ali je 2. srpnja 1505. u selu Stotternheimu doživio teško nevrijeme. Smrtno preplašen zavjetovao se sv. Ani (zaštitnici rudara i stoga njihovoj obiteljskoj svetici) da ae poai u samostan. Petnaest dana nakon toga, usprkos oeevu protivljenju, Martin je ušao u samostan redovnika sv. Augustina u Erfurtu. Tu zapoeinje njegovo strastveno traženje Boga. U samostanskom životu Luther je našao ne samo dosta strogu stegu (erfurtski augustinci pripadali su strožem dijelu svoga reda), nego je stekao dragocjene prijatelje, posebno priora Johanna von Staupitza. Mjesto ljudskoga prava dao se na proueavanje Božjega zakona, Svetoga pisma.
Tako se u stanovitom smislu nastavila draga mu i mrska krutost obiteljske i školske okoline. Luther se je, vjerojatno, stalno osjeaao razapetim izme?u zadovoljstva i nezadovoljstva. Kad je 3. travnja 1507. zare?en za sveaenika i osobito kad je 2. svibnja te godine slavio mladu misu, u njemu se nešto prolomilo. Nastavio je studij na sveueilištima u Erfurtu i Wuettenbergu. Postigao je akademske stupnjeve iz biblijskih i iz teoloških znanosti.

Rim ga je razoearao

U tim kulturnim središtima, osobito u Erfurtu, vladala je i na teološkom podrueju agnostieka i pesimistieka sjeta. Sve ga je to udaljavalo od racionalizma i upuaivalo prema fideizmu. Od listopada 1510. do veljaee 1511. je zbog nekih poslova svoga reda putovao po Italiji i zadržao se mjesec dana u Rimu. Zacijelo ga se Rim neugodno dojmio, što ae isticati kad godine 1531. bude govorio protiv papinstva. Vrativši se u Erfurt, dobiva premeštaj u Wuettenberg kao predavae na tamošnjem novom sveueilištu. U lipnju 1512. nastanio se u aeliji, redovniekoj sobici u samostanskom tornju, gdje je poslije stanovao i studirao gotovo do kraja života. Potkraj 1512. postiže licencijat i doktorat iz teologije, a od proljeaa 1513. poeinje predavati Sveto pismo.
Nakon nekoliko mjeseci, izme?u 1513. i 1514, Luther je morao doživjeti ono što je nazvao “iskustvo u tornju” (Turmerlebnis). Taj ga je doživljaj doveo do biblijsko-duhovnoga poimanja Božje pravde koja ne kažnjava nego spasava, što poslije izbija u mnogim njegovim spisima, posebno u tumaeenjima raznih dijelova Svetoga pisma. Više tih njegovih teoloških djela ostalo je gotovo nepoznato, a pravu je eksploziju izazvalo njegovih 95 tvrdnji o oprostima potkraj 1517. Treba reai da su propovjednici oprosta što su ih mogli dobiti oni koji su davali noveane priloge za obnovu bazilike Sv. Petra u Rimu eesto bili ne samo neukusni, nego da je to bila prava zloporaba propovjedaonice. Luther je na to uzvratio spomenutim tvrdnjama koje je 31. listopada 1517. uputio odgovornim biskupima. Nije sigurno je li on taj spis pribio na crkvena vrata wuettenberškog dvorca. Luther to nije nigdje zabilježio, možda zato što je bilo svima poznato, a prvi je to spomenuo Melanchton.

Ništa izme?u grijeha i milosti

Bilo kako bilo, tih 95 Lutherovih tvrdnji ili teza izazvale su veliku pozornost, kod jednih zanos, kod drugih sablazan. Još je jaee odjeknuo njegov spis O oprostima i o milosti objavljen poeetkom 1518. Povika je, naravno, stigla do Rima gdje je odmah 13. prosinca 1517. protiv Luthera podignuta optužnica. Sudski postupak je službeno otvoren u lipnju 1518. Luther je odbio poziv da do?e u Rim na to su?enje, jasno ustvrdivši da je nezabludivo samo Sveto pismo, a da se i pape i koncili mogu prevariti. Stoga je uzaludan bio njegov sastanak s kardinalom Kajetanom u listopadu 1518. i prelatom von Miltitzom u sijeenju 1519. U raspravama koje su održane sredinom te godine u Leipzigu, osobito u prepirci izme?u Luthera i dominikanca Johanna Ecka, pokazalo se što Luther zapravo misli. Odbacujuai razlieita sredstva spasenja o kojima su govorili onodobni teolozi, Luther je jasno ustvrdio: “Ja ne priznajem ništa u sredini izme?u grijeha i milosti.” Znaeilo je da nema nikakvih posrednika izme?u uvijek milosrdnoga Boga i uvijek grešnoga eovjeka. Od takvoga nauka o milosti bio je lak prijelaz na drugaeije poimanje Crkve. Istodobno Luther nastupa sve više protiv pape i protiv Rima.
Upravo tih mjeseci (kraj 1519. i poeetak 1520.) Lorenz Valla objavio je u Njemaekoj svoje djelo kojim utvr?uje da je Konstatinova darovnica papi Silvestru povijesna krivotvorina. To je Luthera uevrstilo u njegovu stavu. I on – s oeitim pomanjkanjem povijesne i teološke mjere – dolazi do zakljueka da je u Rimu stolovao – Antikrist. Ne mareai da se Crkva mora ravnati po Svetom pismu, ali da je Sveto pismo nastalo u Crkvi, i da crkvena predaja o Rimskom biskupu kao vršitelju Petrove službe u Crkvi uopae ne poeiva na toj krivotvorenoj Konstantinovoj darovnici, Luther je otad napisao više knjiga protiv papinstva: O Rimskom papinstvu, Kršaanskom plemstvu njemaekoga naroda o reformi kršaanske države, Predgovor o babilonskom sužanjstvu Crkve, Kršaaninova sloboda. Tako je Luther postigao da svakih petnaestak dana, sve do kraja života, objavljuje po jednu knjigu. Bila je to poplava tiskovine, bez sumnje dobro napisanih djela.

Izopaenje i ženidba

Rim je odgovorio prijetnjom ekskomunikacije, izopaenja iz Crkve. Pismo koje je o tome izdao papa Lav X. Exurge Domine 10. lipnja 1520, došlo je do Luthera tek potkraj listopada. Luther je u Wuettenbergu 10. prosinca javno spalio to papinsko pismo, zajedno s više svezaka knjiga crkvenoga prava i skolastieke teologije. Potresavši tako njemaeku i europsku javnost Luther se je morao pojaviti pred carskim saborom u Wormsu u travnju 1521. Tad je vea bio izopaen iz Katolieke Crkve papinskim pismom, bulom, Decet Romanorum pontificem od 3. sijeenja. Car Karlo V. tražio je da Luther opozove svoje tvrdnje, ali je Luther htio tumaeiti i raspravljati. Izjavio je da ne može ništa opozvati i rekao: “Moja je savjest zarobljena Rijeeju Božjom!” Johann von Ecken, službenik biskupijske kurije u Trieru ga je upozorio da i savjest može pogriješiti. Na to je Luter mogao samo ponoviti svoju tvrdnju. No, mnogo poslije toga on je sam sebi postavio pitanje: “Zar ti jedini imaš pravo?” (Bist du allein klug?), što mu ipak služi na east. Iz Rima proklet, od cara progonjen, Luther se spasio sklonivši se kod kneza Friedricha Saksonskog u dvorac Wartburg. Ondje je ostao sakriven skoro godinu dana, uglavnom prevodeai Sveto pismo na njemaeki jezik. Onda je ipak morao izaai u javnost da bi odgovorio na mnoge napadaje. Napadao ga je i humanist Erazmo Rotterdamski, i eak engleski kralj Henrik VIII. Zbog toga Henrik VIII. dobiva iz Rima g. 1521. naslov “Defensor fidei” (branitelj vjere), ali taj isti kralj g. 1527. uzalud traži od pape poništenje svoga braka s Katarinom Aragonskom, da onda godine 1534. Englesku Crkvu sasvim otcijepi od Svete Stolice. Buduai da su u to doba seljaci ozbiljnije shvatili nepokoravanje crkvenoj i državnoj vlasti nego što su to htjeli kneževi koji su Luthera štitili, Luther je morao vrlo oštro osuditi pobunjene seljake. Vo?a pobunjenih seljaka Thomas Muenzer nazvao je tada Luthera “papom u Wuettenbergu”.
Potkraj g. 1924. Luther je istupio iz redovnieke zajednice, a 13. lipnja 1525. oženio se s Katarinom von Bora, koja je prije toga tako?er bila redovnica. Kažu da je bio savjesni i sretni otac.

“Svi smo mi prosjaci, to je prava istina”

Luther je inaee htio strogo razlikovati zemaljsko od duhovnoga kraljevstva, politiku od teologije. Ali neredi što su ih proizveli neki sljedbenici njegove crkvene pobune, osobito revolucionari poput Muenzera, uvjerili su ga da svoje crkveno djelo mora povjeriti feudalnim i gra?anskim vlastima. Tako je ro?eno luteranstvo kao crkveno ustrojstvo odvojeno od stare Crkve. Uskoro se je Luther morao sueeliti ne samo s katolicima nego i s drugim Crkvama koje su htjele biti evangelieke. S Kalvinom se nikada nije uspio sastati, ali zacijelo se susreo s Zwinglijem kad su u listopadu 1529. raspravljali o Isusovoj nazoenosti u euharistiji, ne postigavši nikakvu suglasnost.
Luterani, kako su se Lutherovi pristaše poeeli nazivati, od proljeaa 1529. nekoliko su se puta pokušali s katolicima sporazumijevati, ali bez uspjeha. Na saboru u Augsburgu g. 1530. izgledalo je da bi se mogli razumijeti ali ni to nije uspjelo. Ipak je u srpnju 1532. u Nuernbergu sklopljen mir, ponajviše zbog sve veae opasnosti od Turaka.
Luther je od tada sve više živio u wuettenberškom tornju kao u nekoj kuli bjelokosnoj. Godine 1534. dovršio je prijevod Svetoga pisma na njemaeki jezik. Odbio je naum pape Pavla III. za sazivnje koncila, odbio je i teološke razgovore na koje je pozivao car Karlo V. G. 1543. žestoko se sukobio i s Židovima. Napokon je 1545. opet najoštrije napao papu spisom Protiv Rimskoga papinstva koje je od ?avla ustanovljeno.
Umro je 18. veljaee 1546. s molitvom na usnama. Nekoliko dana prije smrti zapisao je na jednom papiriau: “Svi smo mi prosjaci, to je prava istina.”

“Luther pripada našoj zajedniekoj baštini”.

Zanimljivo je kako su se noviji katolieki pisci odnosili prema Lutheru. H. Denifle (1909). ga je smatrao degenerikom. H. Grisar (1912) psihopatom, J. Lorts (1940) velikim i izvornim vjerniekim duhom. J. M. Todd je g. 1964. eak ustvrdio da je pravi katolik bio Luther, a da su krivovjerci bili oni koji ga nisu htjeli razumjeti. I bez obzira na ta nesuglasja vrijedi spomenuti izjavu mješovite katolieko-luteranske komisije od 6. svibnja 1983, koju je potvrdio Ivan Pavao II. 6. studenog te godine, pod naslovom Martin Luther – svjedok Isusa Krista. Ista komisija je 11. rujna 1993. objavila spis Crkva i opravdanje, a 20. listopada 1994. potvr?en je zahtjev za ukidanje uzajamnog izopaenja izme?u katolika i protestanata. Zacijelo ae u povodu 450. obljetnice njegove smrti s katolieke strane Luther biti prikazivan u sve povoljnijem svjetlu. Ivan Pavao II. je o 500. obljetnici njegova ro?enja vea bio izjavio njemaekim protestantima da “Luther pripada našoj zajedniekoj baštini”.
Doba u koje je Luther živio i djelovao bilo je puno važnih i prijelomnih zbivanja na crkvenom i gra?anskom podrueju, kako pregledno prikazuje priložena tabela. U to doba papa Inocent VIII. objavljuje bulu o su?enju vješticama, Kolumbo otkriva Ameriku, papa Aleksandar VI. Borgia potezom pera po zemljovidu dijeli Južnu Ameriku izme?u Španjolske i Portugala, Savanarola je u Firenzi spaljen, u Rimu se 1500. slavi Sveta jubilarna godina. Odmah zatim pape Pio III. i Julije II. objavljuju prodaju potpunih oprosta za izgradnju bazilike Sv. Petra, saziva se Lateranski koncil, Micheangelo oslikava Sikstinsku kapelu a Machiavelli piše svoje djelo o vladanju. Na Petrovu stolicu dolazi Leon X. iz moane obitelji Medici (1513), ponovno se potiee prodaja potpunih oprosta, Luther objavljuje svojih 95 teza protiv oprosta u isto doba kad Toma Morus piše Utopiju (1517). Dok Luther prevodi Bibliju, Ignacije Lojolski piše svoje Duhovne vježbe. Malo zatim Kopernik objavljuje revolucionarno djelo o kretanju nebeskih tijela oko sunca, papa saziva Tridentski koncil, a biskup Las Casas zaprepašauje svijet izvješaima o okrutnim zloeinima kršaanskih konfiskadora protiv ameriekih domorodaca. Dok se u Europi sve to doga?a, Turci su vea odavno u nju zakoraeili, osvojili Carigrad (1453), pokorili Bosnu (1463) i nastavili prodirati prema Zapadu. Na Mohaeu (1526) lome Hrvatsko-Ugarsko kraljevstvo koje vea naredne godine dolazi pod vlast austrijskih Habsburgovaca, a 1566. ae Nikola Šubia Zrinski u Sigetu jedva zaustaviti turski pohod na Bee. Tako se Lutherova reformacija smješta u prijelomno i bremenito doba, presudno za cijelu buduau povijest.

(Prema podacima u reviji “Jesus” za veljaeu 1996.)