"Uzet ću čašu spasenja i zazvati ime Gospodnje" (Ps 115/116/,13)

1. Gospodo kardinali, časna braćo u biskupstvu, predragi svećenici! Sakupili smo se danas u ovoj bazilici sv. Petra da se sjetimo onoga svečanog trenutka od prije pedeset godina kada smo sa strepnjom po prvi put uzeli u svoje ruke “kalež spasenja”.
To je kalež koji nam dolazi iz dvorane Posljednje večere. Naslijedili smo ga od samoga Krista, Jedinoga i Vječnoga svećenika, preko apostolskih nasljednika. Taj smo kalež čvrsto primili u svoje ruke, oživjevši ozračje nabijeno otajastvom Posljednje večere.
Upravo tom događaju, milom i ujedno dramatičnom, vraća nas danas Lukino evanđeosko štivo, koje donosi Kristove riječi: “Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama prije svoje muke. Jer, kažem vam, neću je više blagovati dok se ona ne završi u kraljevstvu Božjem” (Lk 22,15-15).
2. Isus zna da se već nalazi na pragu svoje žrtve – one otkupiteljske žrtve koja će se izvršiti na krvni način samo jednom u povijesti. On želi, ipak, da taj odlučni događaj ostane trajno prisutan, tako da ga svaki ljudski naraštaj na licu zemlje može na neki način osjetiti suvremenim. Zbog toga u dvorani Posljednje večere, navečer Velikog četvrtka, On uze kruh i, zahvalivši, razlomi ga te dade svojim učenicima govoreći: “Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen” (Lk 22,19). Nakon večere učini isto s čašom: “Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva” (Lk 22,20). Uzmite i jedite od njega svi. Uzmite i pijte od nje svi (usp. Mt 26,26-28).
Apostoli su primili iz samih Kristovih ruku njegovo Tijelo pod prilikama kruha i njegovu Krv pod prilikama vina. Evo! Tako se izvršila prva i izvorna euharistijska posveta. Evo! Apostoli se nalaze pred velikim otajstvom vjere koje tog trenutka, dan prije Velikoga petka, još nisu mogli dokraja shvatiti, ali koje će, malo zatim, shvaćati s plašljivom sviješću i prihvaćati s poniznom i zahvalnom pobožnošću.
Da bi to unutarnje shvaćanje u njima moglo sazrijeti Krist je, nakon svoga uskrsnuća i Uzašašća na nebo – to dobro znamo – na dan Duhova poslao apostolima Duha Svetoga. Prosvijetljeni i ojačani njegovim darovima, oni shvatiše i usvojiše otajstvo otkupljenja koje se je izvršilo u dvorani Posljednje večere. Duh Sveti ih učini sposobnima slaviti s dužnim nutarnjim raspoloženjem euharistijsku žrtvu.
3. To što se dogodilo u apostolima, ostvarilo se i u nama koji smo od njih naslijedili ministerijalno svećeništvo. Svakog dana kad pristupamo oltaru i, nakon predslovlja, izgovaramo riječi euharistijske molitve: “Oče sveti, izvore svake svetosti” (Druga euharistijska molitva), mi oživljavamo doživljaj posljednje večere. Na tajanstveni ali istinit način, i mi otajstveno postajemo sudionici Posljednje večere kad, stavljajući ruke nad kruh i vino, molimo: “Rosom Duha svoga posveti ove darove da nam postanu Tijelo i Krv Gospodina našega Isusa Krista” (ondje).
Upravo Duh Sveti čini da ljudski darovi kruh i vino postanu, kao nekad u dvorani Posljednje večere, Tijelo i Krv Kristova. Stoga nas prikladno današnja liturgija podsjeća na znak pomazanja, o kojemu govori prorok Izaija: “Duh Gospodnji na meni je, jer me Gospodin pomaza” (Iz 61,1).
4. Prije pedeset godina, zaredivši nas za svećenike, biskup pomaza naše ruke, da izrazi kako će upravo ruke tih mladića, što smo onda mi bili, postati povlaštenim sredstvom Krista, Vrhovnog svećenika. Tim rukama, zapravo, novi su svećenici držali najprije žrtveni kruh a potom kalež pun vina. Nad njima, nad kruhom i nad vinom, izgovoriše iste riječi koje je izgovorio Krist u dvorani Posljednje večere, izvršivši posvećenje i pretvorivši njihovu bit u njegovo Tijelo i Krv.
Tako, po svećenikovu činu, zbor vjernika, u slavljenju toga velikog otajstva vjere, prima pod prilikama kruha i vina veliki sakrament otkupljenja svijeta.
Svatko od nas, draga i časna braćo u biskupstvu i svećeništvu, zna da je, po Kristovu primjeru, služitelj otajstva otkupljenja. Za vrijeme Posljednje večere Krist je oprao apostolima noge da očituje kako on sam, prvi, namjerava ostati među njima nadasve kao “onaj koji služi” i da su, zbog toga, i oni pozvani služiti svojoj braći. Svećeništvo, koje su primili iz Otkupiteljevih ruku – i to su apostoli malo pomalo shvaćali – bijaše ministerijalno svećeništvo.
5. U ovoj smo liturgiji slušali također riječi koje je apostol Petar upravio starješinama, tojest svećenicima, što će reći svima nama. On je ovako napisao: “Starješine, dakle, među vama opominjem, ja sustarješina i svjedok Kristovih patnja, a zato i zajedničar slave koja se ima očitovati: pasite povjereno vam stado Božje, nadgledajte ga – ne prisilno, nego dragovoljno, po Božju; ne radi prljava dobitka, nego oduševljeno; i ne kao gospodari Baštine nego kao uzori stada. Pa kad se pojavi Natpastir, primit ćete neuveli vijenac slave” (1 Pt 5,1-4).
Te je riječi napisao Petar, apostol koji je prošao kroz posebnu kušnju vjere: “Šimune, Šimune, evo Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu. Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću” (Lk 22,31-32).
Kako je jasna jeka doživljenog iskustva u noći Velike subote, u sljedećim riječima današnjega čitanja. Apostol Petar je napisao: “Ponizite se, dakle, pod snažnom rukom Božjom, da vas uzvisi u pravo vrijeme. Svu svoju brigu povjerite njemu, jer on se brine za vas. Otrijeznite se! Bdijte! Protivnik vaš, ?đavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre. Oprite mu se stameni u vjeri” (1 Pt 5,6-9). Upravo je Petar, osnažen iskustvom i Isusovom molitvom, imao pravo tako reći; štoviše, morao je tako reći. Tim je riječima izrazio svijest vlastite krhkosti i ujedno poziva na služenje te, istodobno, zacrtao program obveze i askeze svakoga svećeniekog života.
6. “Uzet ću čašu spasenja i zazvati ime Gospodnje”. Časna i draga braćo, danas Petrov nasljednik, kao jednoć sam apostol, uzima kalež spasenja i slavi euharistijsku žrtvu u pedesetoj obljetnici svoga svećeništva.
Pozdravljam vas s velikom ljubavlju. Moje misli idu, osobito, kardinalu Bernardinu Gantinu, dekanu kardinalskog zbora, kojemu srdačno zahvaljujem za izraze čestitke koje mi je malo prije uputio u ime svih. S njime pozdravljam druge kardinale, osobito one među njima koji slave svećenieki jubilej. Protežem srdačni pozdrav svima vama, predraga braćo u biskupstvu i svećeništvu, koji ove godine slavite pedesetu obljetnicu svoga ređenja.
Vama koji ste se okupili u ovoj patrijarhijskoj bazilici da slavite tako značajnu obljetnicu; vama koji predstavljate Crkvu u Rimu i Crkvu raspršenu po svoj zemlji, Petrov nasljednik izražava upravo toplu zahvalnost. U zajedničkom slavlju jedinstvene Kristove žrtve, mi svjedočimo istu euharistijsku vjeru, zahvalni za dar koji nam je Bog učinio, kad nas je prije pedeset godina pozvao vršiti ministerijalno svećeništvo u korist naroda Božjega prisutnoga u cijelome svijetu.
U ovom svečanom slavlju spontano mi dolazi na pamet geslo moga papinstva “Totus tuus”, da povjerim Majci Krista Svećenika ovu našu jubilejsku zajednicu. Neka Marija ostane uz svakoga od nas u daljnjem hodu našega života i našega služenja!
Kraljice apostola, Majko svećenika, moli za nas!
Amen!