Uzor svetosti Crkve

Biblijsko čitanje: “Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je Ime njegovo! Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje” (Lk 1,49-50).

1. U Poslanici Efežanima sveti Pavao objašnjava svadbovni odnos između Krista i Crkve sljedećim riječima: “Krist je ljubio Crkvu te sebe predao za nju da je posveti, očistivši je u kupelji vode uz riječ te sebi predvede Crkvu slavnu, bez ljage i nabora ili čega takva, nego da bude sveta i neporočna” (Ef 5,25-27).
Drugi vatikanski koncil preuzima Apostolove tvrdnje i podsjeća da je “Crkva u Blaženoj Djevici već došla do savršenosti”, dok se “kršćani još trude rasti u svetosti pobjeđujući grijeh” (LG 65).
Tako je istaknuta razlika koja postoji između vjernika i Marije, premda i jedni i druga pripadaju svetoj Crkvi, koju je Krist predveo “bez ljage i nabora”. Doista, dok vjernici primaju svetost po krštenju, Marija je bila očuvana od svake ljage istočnoga grijeha i unaprijed od Krista otkupljena. Vjernici, osim toga, također oslobođeni “od zakona grijeha” (usp. Rim 8,2), mogu još popustiti kušnji i ljudska se krhkost neprestano očituje u njihovu životu. “Doista, svi mnogo griješimo”, potvrđuje Jakovljeva poslanica (3,2). Zbog toga Tridentinski koncil naučava: “Nitko ne može izbjeći, u cijelom svom životu, svaki grijeh, makar laki” (DS 1573). U tom pravilu, ipak, iznimku čini po božanskoj povlastici Bezgrešna Djevica, kako to isti Koncil spominje (ondje).
2. Bez obzira na grijehe svojih članova, Crkva je nadasve zajednica onih koji su pozvani na svetost i svakog se dana zalažu postići je.
U tom teškom hodu prema savršenosti oni se osjećaju ohrabrenima od One koja je “uzor kreposti”. II. vatikanski koncil primjećuje da “Crkva pobožno misleći o njoj i promatrajući je u svjetlu Riječi, koja je postala čovjekom, s poštovanjem dublje prodire u veliko otajstvo utjelovljenja i sve više postaje slična svome Zaručniku” (LG 65).
Crkva, stoga, gleda u Mariju. Ne samo da promatra čudesni dar njezine milosne punine, nego se trudi nasljedovati savršenost koja je u njoj plod potpunog prianjanja Kristovoj zapovijedi: “Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski” (Mt 5,48). Marija je sva sveta. Ona predstavlja za vjerničku zajednicu uzor prave svetosti koja se ostvaruje u zajedništvu s Kristom. Zemaljski Bogorodičin život doista je označen savršenim skladom sa Sinovljevom osobom i potpunim predanjem otkupiteljskom djelu koje je On dovršio.
Upravljajući pogled u tijesnu majčinsku vezu koja se razvila u šutnji nazaretskog života i usavršila u času žrtve, Crkva teži nasljedovati je u svom svagdašnjem hodu. Tako se ona sve više suobličuje svome Zaručniku. Sjedinjena poput Marije u Otkupiteljevu križu, Crkva se po poteškoćama, suprotstavljanjima i progonima koji u njezinu životu obnavljaju otajstvo Muke Gospodinove, neprestano nastoji s Njim suobličiti.
3. Crkva živi od vjere, priznajući u “onoj koja je povjerovala da će se ispuniti što joj je rečeno od Gospodina” (Lk 1,45), prvi i savršeni izričaj svoje vjere. U tom hodu pouzdanog predanja Gospodinu, Djevica ide pred učenicima, sve više prianjajući uz božansku Riječ koja prožima sva razdoblja njezina života i širi se u samo poslanje Crkve.
Njezin primjer ohrabruje narod Božji prakticirati svoju vjeru te produbljivati je i razvijati njezin sadržaj, čuvajući i razmišljajući u srcu događaje spasenja.
Marija postaje za Crkvu također uzor nade. Slušajući Anđelovu poruku, Djevica prva upravlja svoju nadu prema vječnome Kraljevstvu, koje Isus bijaše poslan ustanoviti. Ona postojano stoji uz Sinovljev križ, u očekivanju ostvarenja božanskoga obećanja. Nakon Duhova Isusova Majka podupire nadu Crkve, ugrožene progonima. Ona je, dakle, za zajednicu vjernika i za pojedine kršćane Majka nade, koja hrabri i vodi svoju djecu u očekivanju Kraljevstva, podupirući ih u svakodnevnim kušnjama i, također, usred povijesnih promjena.
U Mariji, naposljetku, Crkva prepoznaje uzor svoje djelatne ljubavi. Gledajući prvu kršćansku zajednicu, otkrivamo da je jednodušnost srdaca, očitovana u očekivanju Duhova, povezana s nazočnošću Svete Djevice (usp. Dj 1,14). I zahvaljujući upravo ljubavi koju je Marija ižarivala moguće je u svako doba sačuvati u Crkvi bratsku slogu i ljubav.
4. Koncil izričito ističe izvanrednu zadaću koju je Marija izvršila prema Crkvi u njezinu apostolskom poslanju, sljedećim riječima: “U svom apostolskom radu Crkva opravdano gleda na Onu koja je rodila Krista, začeta po Duhu Svetom i rođena od Djevice, da se on po Crkvi rađa i raste i u srcima vjernika. Ta je Djevica u svom životu bila uzor onoga majčinskog osjećaja kojim treba da budu prožeti svi koji rade u apostolskom poslanju Crkve na preporodu ljudi” (LG 65).
Nakon što je sudjelovala u spasiteljskom djelu svojim majčinstvom, svojim združenjem Kristovoj žrtvi i majčinskom pomoći Crkvi koja se rađala, Marija i dalje podupire kršćansku zajednicu i sve vjernike u velikodušnoj zauzetosti za naviještanje Evanđelja.