VALJA IMATI POVJERENJA U BOGA

Kateheza br. 13 – Juditin hvalospjev
Uvodno biblijsko čitanje: Jdt 16,1-2.13-15
Judita zapjeva: “Slavite Boga moga s bubnjevima, Gospodinu pjevajte s cimbalima, psalam i pohvalu izvijajte mu u čast, veličajte i zazivajte Ime njegovo! Jer, Gospod Bog što dokončava ratove, da bi udario tabor svoj usred naroda, izbavi me iz ruku progonitelja mojih” – Bogu svom pjevat ću pjesmu novu. Velik si i slavan, Gospode! U sili divan i nepobjediv! Sva stvorenja tvoja tebi neka služe, jer ti samo reče i postadoše; posla duh svoj, i on ih oblikova. I glasu tvome nitko ne odolje. Planine će se iz temelja s vodama potresti, hridi će se pred tobom kao od voska istopiti, ali prema onima koji te se boje ti ćeš i tada milostiv biti.”

1. Hvalospjev koji smo upravo čuli (Jdt 16,1-17) pripisan je Juditi, junakinji koja je postala ponos svih Izraelskih žena, budući da je upravo ona izrazila svu osloboditeljsku snagu Božju u onom dramatičnom trenutku života svog naroda. Od toga njezina hvalospjeva liturgija časova u jutarnjim pohvalama donosi samo nekoliko redaka. Oni pozivaju na slavlje, na pjevanje iz svega glasa, sviranje bubnjeva i cimbala, hvaleći Gospodina koji “dokončava ratove” (16,2).
Taj posljednji stih, koji pokazuje pravo Božje lice kao ljubitelja mira, uvodi nas u kontekst u kojem je himan nastao. Riječ je o pobjedi Izraelaca na potpuno iznenađujući način, po Božjem djelovanju, koji ih je spasio od brzoga i totalnog poraza.

2. Sveti autor prepričava ovaj događaj s udaljenosti od više stoljeća kako bi braći i sestrama u vjeri, koji su bili u napasti malovjerja zbog teške situacije u kojoj su se nalazili, dao primjer koji bi ih mogao ohrabriti. Dogodilo im se ono što se dogodilo Izraelu kad je Nabukodonozor, bijesan zbog protivljenja tog naroda njegovim ekspanzionističkim i idolopokloničkim namjerama, poslao generala Holoferna s točnom zadaćom da ih pokori i zatre. Nitko se nije smio suprotstaviti njemu, koji je za sebe tražio da se štuje kao boga. Tako je i njegov vojskovođa, suglasan s Nabukodonozorovom uznositošću, ismijao opomenu koja mu je stigla, da ne smije dirnuti u Izraela, jer bi to bilo kao da je napao samoga Boga.
U biti, sveti autor želi istaknuti upravo to načelo – kako bi vjernike svog vremena učvrstio u vjernosti Bogu i Savezu: valja imati povjerenja u Boga. Pravi neprijatelji od kojih Izrael mora strepiti nisu zemaljski moćnici, nego nevjera Bogu. To je ono što ga ostavlja bez Božje zaštite i čini ga ranjivim. Naprotiv, kad je vjeran, narod može računati na silu i snagu Božju koji je “divan u sili i nepobjediv” (16,13).

3. To je načelo prekrasno oslikano u cijeloj priči o Juditi. Pozornica je Izrael gotovo potpuno zauzet od neprijatelja. Iz hvalospjeva izbija dramatičnost tog trenutka: “Asur siđe s planina sjevernih, dođe sa silnom vojskom svojom. Mnoštvo njihovo potoke zakrči, konji njihovi bregove prekriše” (Jdt 16,3). Sa sarkazmom se ističe prividna nadmoć neprijatelja “Kaza da će kraj moj zapaliti, moje mladiće mačem isjeći, o tlo razmrskati moju dojenčad, kao plijen moju djecu uzeti, ugrabiti moje djevice” (Jdt 16,4).
Situacija o kojoj je riječ kod Judite slična je drugima koje je proživljavao Izrael, a u kojim je spasenje stiglo onda kad se već činilo da nema izlaza. Nije li bilo takovo spasenje i u Izlasku, u čudesnom prolasku kroz Crveno More? I ovdje vidimo kako biti okružen jakom vojskom oduzima svaku nadu. Ali sve to samo ističe snagu Božju, koji se očituje kao nepobjedivi zaštitnik svoga naroda.

4. Budući da se Bog ne služi ratnikom ili vojskom, njegovo djelo je još svjetlije. Kao nekada, u doba Debore, kad je uklonio kananejskog generala Sisaru (usp. Suci 4, 17-21), i sad se služi slabom ženom da bi pritekao u pomoć narodu u teškoćama. Osnažena svojom vjerom, Judita se odlučno uputi u neprijateljski tabor, začara svojom ljepotom ratnika i dokrajči ga na ponižavajući način. Hvalospjev jasno ističe upravo tu činjenicu: “Gospod svevladar svlada ih rukom žene jedne. Nisu im mladići silnika slomili Titanovi sinovi nisu ga oborili, divovi silni nisu ga napali, nego Judita kći Merarijeva, ljepotom svoga lica njega uništi” (Jdt 16, 5-6).
Lik Judite će tako postati pralik koji će biti dokaz u židovskoj i kršćanskoj baštini da Bog na posebni način izabire ono što se čini slabim i krhkim, i to upravo stoga da se očituje njegova Božanska snaga. Judita je primjer kojim se izražava poziv i poslanje žene, koja je jednako kao i muškarac, a prema svojim specifičnim značajkama, pozvana da odigra značajnu ulogu u Božjem nacrtu. Neki izrazi iz knjige o Juditi bit će preuzeti, gotovo nepromijenjeni, od kršćanske tradicije koja vidi u toj hebrejskoj junakinji pralik Marije. Nije li upravo Marijin Veliča, kada pjeva “Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne” (Lk, 1,52) odjek onoga što naglašava Judita u svom hvalospjevu. Stoga se dobro razumije zašto liturgijska tradicija, bilo kršćanskog Istoka bilo Zapada, s ljubavlju pjeva o Mariji riječima koje su bile upućene Juditi “Kad uđoše u kuću njezinu, svi je jednodušno blagosloviše govoreći: Ti si slava Jeruzalema! Ti si najviši ponos Izraela! Ti si uzvišena dika roda našega!” (Jdt 15,9).

5. Polazeći od iskustva pobjede, Juditin hvalospjev završava pozivom da Bogu zapjevaju novu pjesmu, priznavajući da je On “velik i slavan”. Istodobno se opominje sva stvorenja da ostanu podložna Onome koji je svojom riječju sve stvorio i svojim duhom ih oblikovao. Tko se može oprijeti glasu Božjem? Judita na to podsjeća s velikim naglaskom: pred Gospodinom i Stvoriteljem povijesti, brda će se u temelju potresti, stijene će se rastopiti kao vosak (usp. Jdt 16,15). To su metafore koje su vrlo učinkovite u opominjanju da je svaka stvar “ništa” pred snagom Božjom. Ipak, taj hvalospjev ne želi uplašiti, nego utješiti. Bog, doista, podupire svom svojom nepobjedivom snagom onoga tko mu je vjeran, “ali prema onima koji te se boje ti ćeš i tada milostiv biti” (isto).