Varaždin, (IKA) – U prigodi spomena na 360. obljetnicu odlaska varaždinskog župnika dr. Jurja Križanića, u misije u Rusiju, u dvorani Biskupskog ordinarijata u Varaždinu prof. dr. Ivan Golub održao je 17. svibnja predavanje o tom svećeniku, učenom doktoru, piscu, filozofu, skladatelju i misionaru (1618-1683). Okupljene na predavanju, među kojima su bili i varaždinski biskup Marko Culej, varaždinski župnici preč. Mijo Horvat i fra Zvonimir Bono Šagi, nekadašnji župnik u Nedelišću Pavao Markač i redovnice uršulinke, pozdravio je Stjepan Najman, župnik varaždinske župe sv. Nikole, odakle je Križanić nakon službovanja u Nedelišću i Varaždinu, otišao u misije u Rusiju 1646. godine. Istaknuo je kako je taj varaždinski župnik bio veliki promicatelj crkvenoga jedinstva i slavenske sloge.

Zahvalivši biskupijskom povjesničaru i voditelju Arhiva vlč. mr. Damiru Bobovcu na suradnji u pripremi predavanja, prof. Golub kazao je da osjeća da ovo nije samo predavanje, nego i ispraćaj, odnosno spomen na njegov ispraćaj. Podsjetio je na njegovu povezanost s rodnom grudom zemlje koja se ugradila u njega sa svim svojim obilježjima koja je u to doba nosila. Iskustva koja je stekao u svom zavičaju pokraj Kupe, Ozlja, Dubovca i Ribnika nosio je u sebi čitavog života. To su bila iskustva jezika u kraju u kojem se stapaju različita hrvatska narječja u jedan međudijalekt, ali i gdje se u Crkvi koristio staroslavenski jezik. Kasnije ga je to potaknulo na razmišljanja da se stvori jedan zajednički jezik stvoren od jezika različitih slavenskih naroda. Na njegovu povezanost s narodom utjecalo je i tadašnje vrijeme tuđinske centralističke vlasti i obrane od Turaka.

Podsjetio je kako je Križanić završio gimnaziju u Zagrebu, nakon čega je filozofiju studirao u Grazu, a bogosloviju u Bologni i Rimu, gdje je i doktorirao. Kao prvi ne-Grk u Collegium graecum u Rimu potanko je proučavao crkveni raskol i rusku povijest. Sve je više upoznavao i zanimao se za slavenske narode, želeći ih uz pomoć Rusije osloboditi turskog jarma i germanskog utjecaja. Njegov odlazak u Rusiju upravo je potaknut traženjem spasa za domovinu. Nije bio potaknut idejom panslavizma, nego željom da pomogne svim slavenskim narodima, pa tako i svom hrvatskom. Tadašnjem Papi i Kongregaciji za širenje vjere istaknuo je u svom programu da ne želi ići u Rusiju propovijedati, nego utjecati na carski dvor, jer je smatrao da oni nisu raskolnici ili heretici, nego zavedeni od grčkih vjerskih zabluda pa ih je potrebno prosvijetliti. Križanić je htio promicati kulturu i pridonijeti prosvjećenju te nastojao da se istinom dođe do sjedinjenja nakon vjerskog razdora koji je smatrao pogubnim za jedinstvo slavenskih naroda. Bilo je to doba Tridesetogodišnjeg rata i prelaska vjernika na protestantizam, pa se Rim okrenuo Slavenima i misijskim zemljama. Kada nisu uspjeli diplomatskim i vojnim putem, prihvaćen je put prosvjećivanja koji je predložio mladi Križanić.
Godine 1642. nakon svećeničkog ređenja i završetka studija vraća se u Hrvatsku, gdje prima i titulu kanonika, ali po svojoj želji sve do 1646. godine službuje kao župnik u Nedelišću i Varaždinu, ne prestajući razmišljati o svojim idejama i vizijama i čekajući dopuštenje za odlazak u Moskvu. Na ispraćaju 19. svibnja 1646. godine starješine i gradski oci slobodnoga kraljevskoga grada Varaždina darovali su povelju svom cijenjenom župniku. Boravio je u Moskvi i Carigradu, a zatim se vratio 1652. u Rim te se posvetio pisanju knjiga kojima je odgovarao na slavenske knjige o sporu s Katoličkom crkvom. Zatim je ponovno 1660. došao u Moskvu, gdje mu je car povjerio pisanje gramatike za sve Slavene, te je iduće godine zbog nekog razloga, kojeg nikad nije do kraja želio objasniti, od cara bio prognan u Sibir, gdje je ipak završio zajedničku gramatiku te napisao trilogiju politike: ekonomiku, vojnu vještinu i političku mudrost. Želio je da Rusija postane moćna država i stupi u Europu uz Latine, te zaštiti slavenske narode od Germana i oslobodi tuđinske vlasti. Nije zastupao stvaranje sveruske države, nego se zalagao za ustoličenje narodnih vladara u svakoj zemlji i narodu. Pisao je i teološka djela smatrajući kako svrha svega ne počiva samo na Bogu, nego upravo na Isusu Kristu preko kojeg je Bog postao čovjekom, odnosno mjerilo i cilj svega je zajednica ljudi koju je utemeljio Krist, a to je Crkva. Po smrti ruskog cara nakon 15 godina oslobođen je zatočeništva u Sibiru, odlazi iz Rusije 1677., te stupa u Red dominikanaca kako bi nastavio svoje djelo. Po odlasku iz Litve, kada je kao kapelan s poljskom vojskom krenuo prema Rimu, smrtno je stradao prilikom turske opsade pod zidinama Beča.
Križanić je nosio veliku ljubav prema svom narodu, domovini, slavenskom jedinstvu, ali prvenstveno prema Bogu, kojeg je ljubio svim srcem i u svakom trenutku te na toj ljubavi temeljio čitavo svoje djelovanje za čovječanstvo. Bio je, kako je ostalo zapisano, izvoditelj bez publike, virtuoz bez koncertne dvorane, propovjednik bez zajednice, zastupnik napretka kojem se nitko nije priključio, a njegova napisana ili izgovorena riječ puna inteligencije i obrazovanosti nije našla razumijevanja. Nakon predavanja prof. Golub predvodio je spomen misu u župnoj crkvi Sv. Nikole u Varaždinu.