Ovo je vrijeme za širi ekumenziam, “za hrabrije traženje Boga ‘u svim stvarima’. Možemo prihvatiti Korizmu praznih crkava, utihlih tijekom pandemije, kao kratku privremenu mjeru koja će biti brzo zaboravljena. No možemo je, također, iskoristiti kao kairós: pogodan trenutak za ‘otisnuti se na more’ i tražiti novi identitet za kršćanstvo u svijetu koji se radikalno mijenja pred našim očima”. Češki teolog i filozof mons. Tomáš Halík, svećenik od 1978. (“dan prije inauguracije pontifikata sv. Ivana Pavla II.”, prisjeća se) u čehoslovačkoj Crkvi “tišine”, donio je svoju misao i u Dubrovnik, u Hrvatsku, gdje je sudjelovao kao jedan od predavača na Ljetnoj školi teologije koju je organizirala biskupija grada na dalmatinskoj obali.

Učimo tražiti i prepoznavati Krista iznova, poput učenika u dvorani posljednje večere nakon uskrsnuća, rekao je dobitnik Templetonove nagrade 2014. godine (za religiozno i duhovno istraživanje) katoličkim, pravoslavnim i protestantskim studentima stiglima iz različitih zemalja balkanske Europe. Ali “ne tražimo Živoga među mrtvima i nemojmo se dati iznenaditi ako nam se ukaže kao stranac. Prepoznat ćemo ga po njegovim ranama”, u ljudima koje je život ranio “i po Duhu koji donosi mir i razgoni strah”. Galileja u kojoj tražiti Krista, naglasio je teolog koji je bio savjetnik češkog predsjednika Vaclava Havela, nalazi se danas “preko vidljivih granica kršćanskih Crkava”, prelazeći od katolicizma na Premudi katolicitet, i prisjećajući se sa sv. Pavlom da “nitko nije isključen iz ljubavi Kristove”.

Kada ga pitamo o Školi u Dubrovniku, definira je “izvrsnom idejom: staviti zajedno mnoge mlade kršćane otvorenog uma i dati im poticaje za diskusiju i mjesto gdje mogu biti zajedno, to je divno!” Vatican News je s mons. Halìkom pokušao produbiti nekoliko točaka iz njegova predavanja za studente i predavače Ljetne škole.

Profesore Halík, želio bih početi sa zaključcima Vašega predavanja koje ste održali u četvrtak na Ljetnoj školi u Dubrovniku. Kako mogu kršćani uporabiti vlastite različitosti i razlike kao resurs za stvaranje jedne “civitas oecumenica”, kulturu komunikacije, dijeljenja i poštovanja različitosti?

Mislim da su kršćani važan dio čovječanstva, i ono što se događa u Crkvi može imati utjecaja na cijeli svijet. U Srednjem vijeku, reformacija je predstavljala demokratizaciju Crkve, ali je bila i pokušaj demokratizacije društva. I mislim da sada, ekumenizam među kršćanima, kao i međureligijski dijalog s onima koji su izvan Crkve, “duhovnim tražiteljima”, predstavlja pokušaj dijaloga sa cijelim čovječanstvom. Živimo u svijetu koji je međusobno povezan: povezuje nas ekumenizam, tehnologija, ali smo u isto vrijeme razdijeljeni i podjele danas nisu samo između Crkava, nego unutar samih Crkava. Moramo nadići te podjele kako bismo razvili kulturu bratstva. Mislim da je vrlo važna poruka, posebno za svijet danas, ona Pape Franje i enciklike Fratelli tutti.
Živimo u tehnološkom svijetu, i Heidegger to dobro opisuje kada piše da “tehnologija nadilazi udaljenosti, ali nije stvorila bliskost”. Mislim da je misija nas kršćana stvarati kulturu bliskosti, prihvatiti naše različitosti, s poštovanjem, jer ne smijemo biti poput jednog totalitarnog sustava, ili poput vojske, već organska cjelina, poput organa u tijelu, i trebamo jedni druge, u različitosti. Moramo razviti kulturu prihvaćanja, komplementarnosti. U Katoličkoj crkvi postoje mnoge duhovnosti, franjevačka, ignacijanska, dominikanska, vrlo različite, ali sve su dio iste Crkve. Mislim da bismo morali zračiti tu komplementarnost i izvan Crkve i to će biti naš pokušaj postizanja univerzalnog bratstva.

U novom ekumenizmu koji ste opisali u svojem predavanju, objasnili ste da “Predvorje naroda” više nije dovoljno i da bi središta vjere trebala postati “Škole kršćanske mudrosti”; otvorene ne samo kršćanima različitih Crkava, nego i vjernicima drugih religija kao i “duhovnim tražiteljima”. Možete li nam reći kako bi takve škole u budućnosti trebale biti organizirane?
Mislim da je ideja pape Benedikta o stvaranju “Predvorja naroda”, mjesta unutar Crkve za susret s onima koji se ne identificiraju s našim učenjem i s našim institucijama, bila velika ideja. Ali mislim da danas to nije dovoljno, jer je današnji oblik Crkve-Hrama poljuljan, također i tijekom ove “pandemije” skandala spolnog zlostavljanja. Povjerenje u Crkvu poljuljano je u cijelom svijetu i ne možemo više ostati samo unutra. Ima jedna lijepa slika kardinala Bergoglia, dan prije izbora za Papu: budući Papa govori o Isusu koji stoji na vratima i kuca. Ali Begoglio tumači: Isus danas kuca iznutra, jer želi izići, mi ga moramo slijediti. Mislim da ne smijemo ostati u sjajnoj izolaciji duhovnoga vrta unutar Crkve, već izaći prema ljudima koji su na marginama društva i isto tako na marginama Crkve, ići prema ranjenima. Još jedna velika ideja Pape Franje je Crkva kao bolnica na polju. I ja nastojim razviti tu ideju da bolnica na polju treba dobru bolnicu koja se bavi i istraživanjem, i dijagnosticiranjem. Tako je moja teologija “kairologija”; nastoji razviti neku vrst duhovne dijagnoze vremena, potom liječenje, i na kraju rehabilitaciju. To je jedan od mogućih oblika za Crkvu budućnosti, biti bolnica u polju, bolnica koja može pomoći ranjenima, “tražiteljima”, onima koji su sami, koji su na marginama. To je poslanje Crkve. Ali morali bismo također stvoriti “Škole kršćanske mudrosti”, nadahnute prvim sveučilištima. Sveučilišta su nekad bile zajednice učitelja i studentata, zajednice učenja, zajednice molitve, zajednice života, a naša sveučilišta su tvornice diploma. Moramo promijeniti naše kršćanske zajednice, samostanske zajednice, župe, duhovne pokrete, u škole kršćanske mudrosti. Vrlo je važno “contemplata aliis tradere”, odnosno kontemplirati i pritom biti spremni ponuditi naše ideje drugima. Ovaj dio kontemplacije bio je prisutan na srednjevjekovnim sveučilištima. Postojalo je pravilo da moramo tražiti istinu putem slobodne diskusije. To nam danas treba u Crkvi: prostori otvorene debate i kontemplacije i dijeljenje našega života, naših iskustava. Ove škole kršćanske mudrosti mogle bi biti providonosne za Crkvu budućnosti.

Na koji način se poslanje duhovnog praćenja kojeg Vi opisujete i želite za Crkvu i kršćane budućnosti, kao kapelana čitavoga svijeta, može povezati s potrebom za novim angažmanom kršćana u političkom prostoru, što je tema ove Škole?
U prošlosti Crkva se fokusirala na klasični pastoral u župama i sličnim mjestima. To je dobro: to je klasično poslanje koje traži i poziva ljude u naše strukture čime se povećava broj vjernika. Ali danas je potrebno nešto više: duhovno praćenje “tražitelja”. U današnjem svijetu broj osoba koje se u potpunosti identificiraju s crkvenim naučavanjem i praksom se smanjuje. Broj militantnih ateista također nije tako visok. Ali postoji veliki postotak “duhovnih tražitelja”. Kad ih se pita: “Jesi li vjernik? Identificiraš li se s nekom religijom?” Odgovaraju: “ne”. Ti “nones” su za nas zanimljivi. Nisu ateisti, mnogi od njih su duhovni tražitelji i s njima je potrebno dijalogizirati, ne samo gurnuti ih u postojeće strukture naše Crkve, već se upustiti u dijalog s poštovanjem, nudeći im nešto od vrijednoga blaga naše tradicije, i učeći od njih. Mislim da su avangarda tog služenja tako važnog za budućnost Crkve i duhovnog praćenja kapelani u bolnicama, u zatvorima, u vojsci. Oni nisu tamo samo za katolike. Zatvorski kapelani nisu tamo samo za pobožne kriminalce, nego za sve. I mi trebamo biti, u budućnosti, ljudi u službi svih. Svatko od nas ima duhovnu dimenziju vlastite osobnosti, svoga života. Ona je ponekad potisnuta. Duhovno je ono što je povezano sa smislom života, sa značenje pojedine životne situacije. Ponekad se dogodi da su ljudi u nekoj posebnoj situaciji, na primjer u bolnici, u zatvoru, u vojsci, ali današnji svijet je opasan, svi smo u posebnoj situaciji i tražimo vlastiti identitet, želimo otkriti smisao pojedine egzistencijalne situacije. I trebamo nekoga tko će nas pratiti s poštovanjem. Mislim da će to biti vrlo, vrlo važno poslanje Crkve u budućnosti.

Koje misli i osjećaje nosite sa sobom na kraju ovog iskustva? Mislite li da je dubrovačka Ljetna škola teologije primjer teologije dijaloga i prihvaćanja koju je Papa Franjo opisao u Napulju prije dvije godine?
Jako mi je drago da sam odlučio prihvatiti poziv kojeg sam dobio, jer je riječ o prekrasnom iskustvu. To je izvrstan eksperiment, nadahnuće. Volio bih stvoriti nešto slično u svojoj zemlji, možda je riječ o dobroj stvari i za druge zemlje, staviti zajedno mlade teologe različitih Crkava, ali i iz različitih nacija i država. Važno je nadići predrasude za međusobno obogaćenje i nadahnuće. Posebno ovdje u Hrvatskoj postoji još jedan aspekt: ljudi potječu iz naroda i država koji su donedavno bili zaraćeni i postoje rane prošlosti u kolektivnoj podsvijesti. Susreti ovog tipa mogu pomoći liječiti ove rane prošlosti i Crkva bi trebala biti stručnjak pomirenja, ozdravljenja od rana prošlosti. Mislim da je staviti zajedno ove mlade kršćane otvorenog uma i dati im pojedine poticaje za diskusiju i mjesto gdje mogu biti zajedno, nešto izvanredno! Izvanredno okruženje, izvrsna ideja i duboko sam zahvalan što sam imao mogućnost biti ovdje.