Đakovo, (IKA/TU) – Blagoslovom ognja, ukrašavanjem i paljenjem uskrsne svijeće započelo je 19. travnja u đakovačkoj prvostolnici Vazmeno bdjenje, koje je uz brojne svećenike predvodio đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić. Nakon svečane procesije i paljenja svijeća vlč. Josip Levaković ispjevao je vazmeni hvalospjev Exultet uskrsnoj svijeći te je uslijedila služba riječi tijekom koje su ponovno zazvonila sva zvona đakovačke katedrale, a Katedralni zbor zapjevao pjesmu Slave.
“Uskrs se zato ne može slaviti tako da sve ostane po starom. Slavlje Uskrsa nužno vodi do susreta sa živim uskrslim, živim, proslavljenim i moćnim Gospodinom, pobjednikom nad smrću, zlom i grijehom. Po tom susretu sa živim Gospodinom učenici dobivaju dar uskrsne vjere. Ta vjera mijenja život. Ona vodi dalje od groba, otvara pogled i preko groba”, rekao je nadbiskup u homiliji.
“Mnogi blagdani i svečanosti kroz crkvenu godinu često su tek naša ‘časna uspomena’ na prošle događaje, držanje kršćanske tradicije, svojevrsno ukrašavanje groba u kojemu su crvi sekularizacije i praktičnog materijalizma već dobro nagrizli ostatke nekoć kršćanske prošlosti. Kuhamo šunku, bojamo jaja, nosimo korpe na uskrsni blagoslov jela, a ne vidimo da nam je samostan prazan jer stil života roditelja i naša životna filozofija našoj djeci i mladosti govori: Žrtva i samoprijegor nemaju smisla. Dobrota, solidarnost, služenje drugima, poštenje i čestitost se ne isplate. I zato smo došli do toga da vučemo po sudovima i gubimo povjerenje u one koji bi trebali biti stupovi i čuvari zakona, časti i poštenja”, rekao je nadbiskup. Upitao je kako je i moguće da se netko odlučiti živjeti skromno, od rada svojih ruku, pošteno i siromašno u pohlepnom svijetu u kojemu se svi klanjamo materijalnim dobrima, luksuzu i visokom životnom standardu. Može li netko prihvatiti da će slušati i poštovati drugoga ako uopće ne mora slušati niti roditelja? Može li našoj mladosti biti ideal trajno kao svećenik ili časna sestra živjeti čistim i djevičanskim životom, ako to nije ideal niti do vjenčanja, pa čak niti za naše roditelje? No, ako je Uskrsli Krist temelj našeg života i života Crkve, uskrsnuće slavimo tako da idemo dalje od groba praznih običaja koji su izgubili svoj bitni sadržaj. Potrebno je “iz Judeje krenuti za uskrslim Isusom u Galileju”, poput apostola Tome odbaciti svoju tvrdoglavost, baciti se pred Isusove noge ispovijedajući “Gospodin moj i Bog moj!” i po daru vjere – što se rađa iz susreta s Uskrslim – sve staviti na kocku te krenuti novim putem koji zahtijeva obraćenje te promatranje ovoga zemaljskoga života u svjetlu i iz perspektive uskrsnuća.
“Uskrsna vjera nam kaže da uskrsli Isus ne poništava križ, nego da ga štoviše potvrđuje, jer Bog se zauzeo baš za onoga koji je bio spreman umrijeti i posvjedočio je da novi život i budućnost pripadaju onima koji su spremni na križ, na umiranje, i na smrt”, zaključio je nadbiskup, upućujući uskrsnu čestitku: “Pred nama je život i želim da se u svim dimenzijama vašega osobnog života ostvari Kristov Vazam – prijelaz iz tame u svjetlo, iz smrti u život te da snagom Duha Krista raspetoga i uskrsloga uspijemo pobijediti svaki oblik ropstva, truleži i smrti u obiteljskom, crkvenom, gospodarskom i društvenom životu. Neka vam je sretan i blagoslovljen Uskrs!”

.