Vatikan, 13. 5. 1999. (IKA/CNS/KAP) – Između Rimokatoličke i Anglikanske Crkve dan je novi poticaj za približavanje u važnim teološkim pitanjima. Zajednička katoličko-anglikanska teološka komisija objavila je istodobno u Vatikanu i Londonu dokument naslovljen “Dar autoriteta”, koji opisuje papinski primat i ostale autoritete u Crkvi, tumačeći ih božanskim darom, a nositelje autoriteta naziva nasljednicima Kristova i apostolskoga služenja u Crkvi. Predstavljajući 12. svibnja dokument od 14 stranica, teolozi i biskupi istaknuli su kako je on korak naprijed prema rješenju najtežih pitanja katoličko-anglikanskih odnosa, te je najveći napredak koji je Rimokatolička Crkva glede papinskog primata postigla s nekom protestantskom Crkvom. Dokument povezuje odnose između Pisma, Predaje i vlasti naučavanja u Crkvi, te ističe od anglikanske strane priznat primat Rimskoga biskupa u općoj Crkvi u “kontekstu kolegijalnosti i sinodalnosti”. Taj opći primat je u obnašanju vodstva u svijetu i u objema Crkvama, obraćajući im se naučiteljski, stoji u dokumentu, jer taj primat unaprjeđuje zajedničko dobro, okuplja Crkve na savjetovanje oko teških moralnih dilema. U dokumentu se osvrće i na papinu nezabludivost, koja se odnosi na papinu posebnu službu proglašavanja istina vjere, dodajući kako papa proglašava vjeru mjesnih Crkava, u zajedništvu sa zborom biskupa. U tumačenju poimanja autoriteta u odnosu Pisma i Predaje, dokument se poziva na sv. Pavla koji crkveni autoritet tumači kao “amen” Božjem otkrivenju. Stoga je svaki pojedini kršćanin pozvan reći “amen” svemu što zajednica vjernika prima i uči kao izvornu riječ Evanđelja i nasljedovanja Krista. Krist je dao uzor Crkvi o načinu prakticiranja njezina autoriteta i to u učenju, propovijedanju, liječenju i ponajprije u nesebičnome služenju u ljubavi. Dokument također ističe kako je Pismo od Boga nadahnuta riječ, te ima jedinstveni autoritet u usmjeravanju crkvenoga učenja i djelovanja. Predaja je način na koji je ta Božja riječ prenošena u životu Crkve, te je također bitna ali se ne smije shvatiti kao statična realnost nego uvijek mora biti otvorena ispitivanju i novome promišljanju teologa pa čak i novom izričaju u suvremenome kontekstu. Narod Božji u svojoj cjelovitosti nositelj je živuće crkvene predaje, što znači da dijeli odgovornost u odlučivanju kako će Crkva odgovoriti na najnovije izazove i promjene situacija, temeljenu na “osjećaju vjere” (sensus fidei) svakoga kršćanina. To znači da u obnašanju svoga autoriteta biskupi ne mogu biti odvojeni od “simfonije” cijeloga naroda Božjega, a s druge strane vjernici ne slijede svoga biskupa jer ima “arbitražnu moć u Crkvi”, nego stoga što u njegovim djelima prepoznaju “Božje djelovanje”.
Dokument ne predlaže rješenja specifičnih kontroverza između dviju Crkava, kao što je npr. ređenje žena u Anglikanskoj Crkvi. On donosi plodove petogodišnjega rada druge Međunarodne anglikansko-rimokatoličke komisije koja se usuglasila o važnim pitanjima, a dokument je dan na razmatranje i komentiranje crkvenim dužnosnicima i teolozima obiju Crkava.