Važnost grkokatoličke manjine za rimokatoličku većinu

U govoru što ga je Ivan Pavao II. održao skupini američkih biskupa iz Pensylvanije i New Jerseya u povodu njihova pohoda “ad limna” posebnu je pozornost izazvao dio govora, njegova točka 6., koji se odnosi na nazočnost i važnost katolika istočnih obreda, osobito bizantsko-slavenskog, među rimokatoličkom većinom:
Crkva u Sjedinjenim Državama obogatila se zahvaljujući velikoj različnosti izražavanja vjere osoba različitih narodnosti. Ta bogata raznolikost pokazuje da je Crkva upravo katolička te obuhvaća sve narode i sve uljudbe. Unatoč tome Crkva, sa svim svojim različitim članovima, ostaje jedinstveno Tijelo Kristovo.
Raznolikost u Crkvi treba služiti jedinstvu iste vjere, istoga krštenja (usp. Ef 4,5), kako bi “istinujući u ljubavi poradili te sve uzraste u Njega koji je Glava, Krist, od kojega sve Tijelo usklađeno i povezano… promičući svoj rast na sađivanje u ljubavi” (Ef 4,15-16). Poštovanje prema određenoj kulturi i posebnoj baštini uvijek treba biti popraćeno vjernošću bitnoj evanđeoskoj istini, prenošenoj crkvenim naučavanjem.
Naročito bogati oblik različnosti koja usklađuje Tijelo Kristovo, nalazi se u Crkvama istočnog obreda koje su nazočne uz latinsku Crkvu u mnogim krajevima vaše zemlje. Osobito sam radostan što mogu pozdraviti arhiepiskope i episkope koji sudjeluju u ovom pohodu “ad limina”. Istočni katolici koji žive u Sjedinjenim Državama predstavljaju naravni most između Istoka i Zapada. S jedne nam strane omogućuju da izravnim iskustvom upoznajemo kršćanski Istok, a s druge strane pridonose razvitku istočnih Crkava u svojim rodnim zemljama, svjedočeći ono što su na Zapadu stekli i dajući duhovnu i materijalnu potporu narodima onih zemalja. Da bi vršili tu dvostruku zadaću bitno je da sačuvaju i prodube svijest o svom pripadanju posebnoj crkvenoj baštini, služeći se “Uputama za primjenu liturgijskih odredbi Zbornika kanona istočne Crkve” što ih je objavila Kongregacija za istočne Crkve. Pastiri istočnih Crkava sučeljavaju se s novim i teškim izazovima u osiguravanju novopridošlim vjernicima u SAD da se ispravno uključuju u odgovarajuće crkvene zajednice. Štoviše, posebnu pozornost treba usmjeriti na probleme što proizlaze zbog raspršenosti tih vjernika koji nastavljaju napuštati područja na kojima je njihova zajednica bila odavno nazočna. Ondje se je njezina crkvena istobitnost lakše mogla očuvati, a oni odlaze živjeti u druga područja tih država.
Sve to pokazuje veliku potrebu tijesne suradnje između latinskih i istočnih biskupa u svrhu očuvanja i jamčenja zakonite različnosti koja predstavlja bogatstvo crkvene sveopćosti. Snažno potičem svoju braću biskupe latinskog obreda neka promiču veće poznavanje i vrednovanje istočne baštine koja je sastavni dio katoličkog izražavanja vjere. Tako će svi vjernici stjecati dublje poznavanje kršćanskoga iskustva te će katolička zajednica biti u stanju iscrpnije odgovarati očekivanjima suvremenih muškaraca i žena (usp. apostolsko pismo Orientale lumen, 5).