1. Marijino uznesenje i naša proslava

Danas se radosno okupljamo oko Djevice Marije, Isusove i naše Majke, sjećajući se i slaveći pobjedu koja je okrunila njezin ponizni život, život satkan od vjere, ljubavi i neizrecive miline ali i mučnih tjeskoba, od nutarnjih radosti i ljutih boli.
Nakon što je dovršila svoje dane Marija je uznesena na nebo ne samo svojom bezgrešnom dušom nego i svojim tijelom preobraženim sjajem besmrtnosti. To je sigurnost koja nadahnjuje i opravdava današnju radost naših srdaca.
U stvarnosti Marijina tjelesnog uznesenja učvršćuje se i potvrđuje naša nada u budućnost koja nas čeka nakon smrti kao i nada u našu sadašnjost koja nas smućuje.
Gospino uznesenje podržava našu nadu u budući život jer je ono prvina i konkretna kapara uskrsnuća našega tijela. Razmatrajući Marijin sretan svršetak dobivamo potvrdu potpune istine vazmenog navještaja: uskrsnuće Sina Božjega, za nas raspetoga, nije samo njegova sudbina. To je divna sudbina sve Adamove djece koja su u njemu otkupljena i obnovljena, počevši od nepoznate djevice iz Nazareta koja je pozvana da postane majka Spasiteljeva.
Marija je jedna od nas, žena među ženama. I ona je, kao i sve majke, svoje dijete povijala u pelene, hranila ga je svojim mlijekom i odgajala ljubaznom strpljivošću. Jednoga dana, kad je odrastao, gledala ga je kako odlazi od kuće i osjećala istu muku što je imaju majke kad gledaju kako plod svoga krila odlazi svojim putem.
Ako je dakle nakon Isusa jedna od nas uznesena u kraljevstvo nebesko dušom i tijelom, znači da je otkupljenje našega tijela već započelo. Danas dakle možemo navijestiti sa sigurnošću i drhtavim uzbuđenjem, divne riječi Vjerovanja koje nas tako duboko zahvaćaju: “Iščekujem uskrsnuće mrtvih i život budućega vijeka”.
No, neka se nitko ne zavarava svečanim prizorom što ga opisuje prvo čitanje, uzeto iz Knjige Otkrivenja: “Žena zaodjenuta suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda” (Otkr 12,1).
Doista je to “veličanstven znak” što dominira nebom na pogled Božji. No, ne smijemo zaboraviti da se Uznesena iako u svojem izvanrednom uzvišenju nije udaljila od nas. Nebo na koje je ona uzdignuta nije nebo astronoma i astronauta, nego nevidljivi i istinskiji svijet gdje boravi Bog sa svojim svetima. Ono je veoma blizu nama jer se Stvoritelj nije nikada udaljio od svojih stvorenja. U stvari mi se udaljujemo kada svojim činima napuštamo istinu i Očevu ljubav.
Dakle, Uznesena je blizu nas. Vidi nas sve u Božjem svjetlu, zna sve o nama. Poznate su joj naše muke i naše nade, ona poznaje i opasnosti koje mi sa svojim slabim vidom još ne vidimo, naše potrebe koje još ne uspijevamo shvatiti.
I u ovom trenutku Gospa vodi brigu o nama, jer u nebu je sve aktivost, aktivost nježna i snažna. Nitko od svetih nije bezbrižan a još manje Ona koja se, kao što naučava Vatikanski koncil, “svojom majčinskom ljubavlju skrbi za braću svoga Sina koja još putuju te se nalaze u pogiblima i tejskobama sve dok ne uđu u domovinu” (LG 62 i 65).
Zato joj možemo i moramo iznijeti molitve koje su nam na srcu. Svatko od nas u svojoj nutrini ima nešto Gospi reći, nešto je zapitati. Molimo napose za mir među narodima i u dušama, u čovječanstvu koje, što se više udaljuje od evanđelja, to više postaje nečovječno i okrutno.
Molimo za mudrost ljudi našega vremena, da uvide kako su njihovi podvizi često beskorisni i njegove smione manipulacije divlja eksperimentiranja i kalkulacije bez pravog osjećaja i bez milosrđa.
Molimo za nas koji se zovemo kršćanima da otvorimo oči, da vidimo i divimo se ljepoti, neizrecivoj svetosti i spasenjskoj snazi Crkve u kojoj je Marija “prvina i slika”.
Molimo da svi ljudi bez iznimke, riješivši se svih zabluda, napustivši sve ludosti, prevladavši poluistine, spoznaju, priznaju i klanjaju se Isusu iz Nazareta kao jedinom Spasitelju, jedinom Učitelju, jedinom koji može spasiti naš život iz tisuću oblika besmisla što ga guše i od tisuću sebeljublja koja ga čak pod imenom građanskoga napretka izopačuju i oskvrnjuju.
Molimo za naše društvo da uzmogne pronaći pravi put i izlaz iz mnogostruke krize zajedničkim naporima i zajedničkim prihvaćanjem tereta…
Molimo za naše mlade da u životu pronađu pravi put na svoje osobno, obiteljske i sveopće dobro.

Molimo za naše obitelji koje su nam u posljednje vrijeme u “Godini obitelji” bile posebno na srcu.
Prema nakani Svetoga Oca Benedikta XVI. koji je ovu godinu proglasio “Svećeničkom godinom”, molimo i za svećenike.

2. Svećenička godina

Naime, na svetkovinu Presvetoga Srca Isusova, Sveti Otac je započeo “Svećeničku godinu”. On je tu godinu proglasio o 150. obljetnici smrti sv. Ivana Marije Vijaneja, župnika arškoga. Ta godina želi pridonijeti promicanju duhovne obnove svih svećenika za njihovo snažnije i žarče svjedočenje evanđelja današnjem svijetu. S današnjim danom završavamo dvogodišnju “Godinu obitelji” u našoj nadbiskupiji, a u mjesecu rujnu započet ćemo “Svećeničku godinu” za vrijeme koje ćemo posebno razmišljati o svećeničkom posvećenju kroz svećeničku službu i moliti za svećenike. Gospu često zazivamo: “Marijo, majko svećenika, isprosi nam svetih svećenika”. Svećenici su pozvani da sve više budu ono što jesu, da izgrađuju svoj crkveni identitet po službi koju obavljaju, po uzoru na Krista Dobrog Pastira.
Ova će nas godina poticati da se s poštovanjem sjetimo svećeništva, velikoga dara ne samo Crkvi nego i cijelom čovječanstvu. Prisjetit ćemo se svih onih svećenika koji vjernicima i cijelome svijetu ponizno i svaki dan naviještaju Kristove riječi i geste nastojeći prionuti uz njega mislima i voljom, osjećajima i stilom cijelog svog života. A što reći o hrabroj vjernosti brojnih svećenika koji usprkos poteškoćama i neshvaćanjima, ostaju vjerni svome pozivu? Kako da se ne sjetimo tolikih svećenika kojima je povrijeđeno dostojanstvo, kojima je onemogućeno njihovo poslanje, čak koji su progonjeni sve do svjedočanstva vlastitom smrću?
Režiser Jean Delannoy je u svom filmu pod naslovom “Bogu su potrebni ljudi” opisao zajednicu koja se htjela osloboditi svećenika. To joj je uspjelo, ali se poslije toga mučno osjećala i očajno nastojala da ga ponovno dobije.
Svijet bi htio svetog, uzornog, savršenog nasljedovatelja Krista, dosljednog, čak i anđeoskog svećenika, no svijet ne bi htio da mu svećenik bude oduzet. On mu oprašta slabosti, ali ne podnosi njegove propuste, nemarnosti.

3. Zadaća svećenika

Dvije su svećeničke zadaće na koje se mogu svesti sve ostale: on je učitelj i sluga (poslužitelj), on navješta spasenje i sudjelovanje na milosti po sakramentima.
Svećenik prati temeljne etape ljudskog životnog putovanja Kristovih vjernika: od rođenja do uvoda u život bez kraja u času prirodnog zalaska na ovoj zemlji. Kao čovjek s nama, svećenik je službenik i posrednik Božjeg oproštenja, djelitelj mira srdaca. Pozvan da se kroz njega nazire Krist, svećenik nosi križ vlastitih slabosti i traži podršku molitve i ljubavi od onih koji zajedno s njim tvore crkvenu zajednicu. Kao službenik djelatnog spasenja Krista svećenik je blizu posljednjima, onima koji žive na rubu društva, materijalno siromašnima, ali i duhovno siromašnima.

4. Oblici svećeničkog djelovanja

Svaki svećenik na svoj način odražava lik božanskog Učitelja. Zato, iako postoji jedan korijen, svećenički je poziv mnogostruk u svom izričaju. Ima svećenika koji više vole kontemplativni život, drugi se oduševljavaju aktivnim apostolatom; ima svećenika koji se posvećuju studiju Kristova nauka i svećenika koji izgaraju u služenju najslabijima, jedni grade, drugi katehiziraju. Upravo zato što su posrednici spasenja svećenici su svugdje gdje je u pitanju spasenje. Postoje samo razlike koje nalaze svoje jedinstvo u jedinom i nedjeljivom Kristovu svećeništvu. Vi to dobro uočavate i komentirate kada razgovarate o nama biskupima, svećenicima, napose župnicim.
Netko je zgodno sročio kako vjernici prosuđuju svoje svećenike-župnike:

Ako svećenik koji puta govori duže od 10 minuta, neki kažu: “On nije ništa drugo nego brbljavac”.
Ako ima osobni auto kažu: “On je svjetski kapitalista”.
Ako nema auta: “Nije sposoban prilagoditi se vremenu!”.
Ako posjećuje vjernike govore: “Skiće se posvuda”.
Ako posjećuje obitelji: “Nikad ga nema kod kuće”.
Ako ostaje kod kuće: “Voli osamu, nikad nas ne posjećuje”.
Ako govori o prilozima ili nešto traži vele: “Samo misli na novac”.
Ako polako ispovijeda: “Nema nikad ni karaj ni konca”.
Ako se požuri: “Nije kadar saslušati nas”.
Ako misu točno počinje: “Uvijek mu sat ide naprijed”.
Ako malo zakasni: “Zbog njega svijet gubi vrijeme”.
Ako malja crkvu: “Beskorisno baca novac”.
Ako to ne čini kažu: “Pušta da sve ide u propast”.
Ako je mlad vele: “Nema iskustva”.
Ako je star: “Ishlapio je i ne zna se prilagoditi vremenu”.
Ako umre: “Nema nikoga tko bi ga mogao zamijeniti”.

Svećeništvo je uzvišeni dar, no ne treba nas strašiti tako visoka i velika perspektiva. Poziv na svećeništvo ne iscrpljuje se u početnom izboru: on raste i sazrijeva polako i naporno. On poznaje zapreke, krize, stanja straha i nesigurnosti. Nijednom svećeniku nije poznato, što za njega znači ona Isusova riječ: “Dođi i slijedi me”. Zar bi Petar slijedio Isusa da je znao da će završiti na križu, i to naglavačke? Zar bi ga slijedio sv. Jakov da je znao da će biti strmoglavljen s jeruzalemskog hrama? Ili onaj drugi Jakov da će mu odrubiti glavu…? No, neće nedostajati Isusove vjernosti, ako ga bude podržavala velikodušnost srca, potreba dati, radost imati udjela s Kristom, dijeliti ga s drugima. Svećenik je prisiljen ići putem neizvjesnosti. On je potreban zajednici, ali i njemu je potrebna zajednica koja će biti plodna zemlja, ako iz nje budu nicala svećenička zvanja. Obilna žetva neće propadati na poljima, ako gospodar žetve bude poslao svoje radnike. No, mi moramo, mi kojima su potrebni plodovi žetve, moliti da Gospodin pošalje svoje radnike.

5. Svećeniku smo potrebni mi

Kad razmišljamo i razgovaramo o svećeniku, o njegovu potpunom predanju ili o nepodijeljenoj ljubavi prema Gospodinu, ne smijemo zaboraviti on ipak ostaje samo čovjek sa svim svojim ograničenjima. Svaki je svećenik u svom mladenačkom zanosu velikodušno izrekao svoj “Evo me, Gospodine!” No nakon toga nastupa stvarni svećenički život. A u tim časovima potrebni smo mi svećeniku. Da, svećenik je potreban Crkvi, ali i svećeniku je potrebna Crkva, a to smo mi svjesni, savjesni, angažirani vjernici.
Vi, vjernici, mnogo zahtijevate od svojih svećenika. Imate i pravo. No, vi morate znati da nije lako biti svećenik. Tko se darovao u punoj velikodušnosti svoje mladosti ostaje čovjek, i svaki dan taj čovjek u njemu traži da uzme nazad ono što je dao. Trajna je borba uvijek ostati potpuno raspoloživ prema Kristu i drugima.
Svećenicima nisu potrebni komplimenti i darovi koji ih zaokupljuju: potrebno im je da kršćani o kojima na različite načine vode brigu dokažu i pokažu da nisu uzalud darovali svoje živote.
U ovoj “Svećeničkoj godini” osnažimo svoju molitvu Gospodinu po zagovoru njegove i naše majke, za sve svećenike koji “podnose teret dana i žegu” (Mt 20,12) svoga pastirskog djelovanja, koji su “stavili ruku na plug da se ne okreću” (Lk 9,62). – Molimo za svećenike koji “sumnjaju u svoje zvanje ili vrijednost svoga služenja” (Ivan Pavao II). Molimo da svaki dan ponovno otkrivaju dar primljen od samoga Krista u sakramentu sv. reda. Molimo da se ne osjete osamljeni, bez pomoći, bez podrške. Molimo s njima, molimo za njih da otkriju da je “radost svećeništva radost mladosti koja se svakog dana obnavlja”. Molimo da sačuvaju mladost svoga poziva i svoga poslanja. Molimo da nam Gospodin dade svetih svećenika po uzoru na Mariju, majku svećenika budu navjestitelji nade, pomirenja i mira.
Svećenička je godina. To nije godina samo za svećenike, nego za cijeli Božji narod. Znam, vi imate danas svojih nakana i briga, ali molim vas, uključite u njih i nakanu za svećenike, za nas biskupe i vaše župnike. Znajmo dobro, Crkva stoji ili pada sa svećenicima. Tko će nam navijestiti Krista Gospodina ako nema svećenika? Tko će nam propovijedati o Mariji, tko će nam slaviti euharistiju? Molimo dragu Gospu da nam isprosi dovoljna broj dobrih i svetih svećenika.