Liturgijska čitanja: Pnz 8, 2-3.14b-16b; 1Kor 10, 16-17; Iv 6, 51-58

Euharistijska braćo i sestre, dionici Kristova Dara ljubavi!

I. Kada štujemo euharistiju, kažemo da izlažemo oltarski Sakrament. Stavljamo ga preda se, pogleda uprta u najdragocjeniju prisutnost za koju kao vjernici zahvaljujemo Bogu. Bog se očituje, pokazuje, izlaže…. Bog se izložio svijetu u svojoj ljubavi u Utjelovljenju; Bog se pokazao nama u velikoj Pokaznici, u Isusu Kristu, Bogočovjeku, u njegovoj smrti na križu i uskrsnuću koje niti jedna zemaljska pokaznica ni ljudska mudrost ne uspijeva pokazati. Samo onaj koji nadilazi našu smrtnost izabire da Prisutnost bude u jednostavnim prilikama kruha i vina i da ju pokazuje vjera u nama; da ju pokazuje naša zbilja Crkve. Isus izložen svijetu, izložen prihvaćanju ili odbijanju.
No, predragi vjernici, danas ne smijemo zaboraviti da dolazak na euharistijsko slavlje, da procesija, postaje naše izlaganje Bogu i naše izlaganje svijetu. Mi smo ovdje na predivan način postali Pokaznicom živoga Krista. Slijediti Krista znači otkriti se, objaviti se, predstaviti se i zauzeti se u svoj otvorenosti vjerničke istine. Biti kršćanin znači izložiti se u svojoj vjeri; izložiti svoj život za drugoga i ispovjediti da vjerujemo Božjoj blizini koja nadilazi svaki privid.
Dok smo s dubokom pobožnošću prema Presvetoj Krvi Kristovoj ovdje duhovnim i tjelesnim očima zagledani u predivno čudo koje je u našoj povijesti Bog ostavio kao znamen, ne zaboravimo se okrenuti oko sebe, vidjeti ljude s kojima postajemo pokaznicom Kristove ljubavi i radi kojih Bog našu nevjeru preobražava u živu vjeru.
Ovdje smo okupljeni kao ljudi ispunjeni poniznošću, jer oholost čovjeka ne vidi otajstvo; ona ne uspijeva u jednostavnosti srca vidjeti čudo Crkve, okupljene da bi ispovjedila svoju ljudsku ograničenost i bezgranični dar kojim postajemo dionici božanske besmrtnosti. No, ovdje u Ludbregu, ispod površine naših dana, glasno progovara spomen koji nas se tiče; do te mjere da postajemo živim spomenom.
Mojsije progovara narodu: Sjećaj se, spomeni se svega puta kojim te Gospodin, Bog tvoj, vodio po pustinji… Spomeni se svoga ropstva; spomeni se koliko te je stajao dolazak k slobodi; koliko si pustinje trebao prijeći da bi sa sebe skinuo koru koja te sprječavala da vjeruješ u srž, u ogoljelost življenja i Božju prisutnost. Spomeni se gladi koju si trpio i kruha koji ti je darovan… Spomenite se, hrvatski vjernici, svoga hoda, svojih pustinja, osobnih i narodnih; spomenite se svojih križeva u kojima je Bog objavljivao svoju blizinu i udaljavao sebičnost, da bismo bolje razumjeli život. Spomenite se, osobito onda kada vam se želi preko očiju staviti koprena privida, kada vam se ne dopušta da okrenete glavu oko sebe i vidite rubove zlatne pokaznice vjere tolike braće i sestara i kada vam se predlaže da život nema smisla gledati u svjetlu evanđelja.

II. Navještaj koji još odjekuje ovim poljem pripada znamenitomu Isusovu govoru u sinagogi u Kafarnaumu o živome kruhu. U ovome bi evanđelju netko mogao najprije pročitati alegoriju, ali Isus takvu vrstu čitanja odbija svojom kategoričnošću. Insistira na riječima ‘tijelo’ i ‘jesti’; ‘krv’ i ‘piti’. Opori realizam skandalizira slušatelje. Kao da im je prebliz odnos tijela i kruha, kruha i riječi, ali kao da se potvrđuje početak Ivanova evanđelja: I Riječ je tijelom postala. Živa Božja riječ uzima tijelo, ljudskost, ne samo da bi prebivala među nama, već da bi postala hranom ljudima. To je uznemirujuće spasonosno proturječje Utjelovljenja: Božji život ponuđen kao hrana u ljubavi, blizini, zajedništvu i želji za usvajanjem snage darivanja.
“Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ostaje u meni i ja u njemu.” Evanđelist Ivan voli glagole ‘boraviti’ i ‘ostati’. Stoga je potrebno ne samo da riječ odjekne, već da svakomu od nas postane nadahnjujuće pravilo vlastita života. Boraveći u Riječi, učenik počinje živjeti u svijetu istine i slobode. Čovjek obuzet Bogom prestaje živjeti samomu sebi.
Božja je ljubav pripremila: stol, kruh i vino – jednostavnu zbilju svakodnevice. Iznenađujuć je Bog kada se služi tako jednostavnim znakovima, kako bi nas uveo u najveću životnu istinu, da bi nas doveo do dodira vječnosti i beskraja.

III. “Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?” – pitaju se Isusovi suvremenici ispunjeni sumnjom, no ta je sumnjičavost zapravo izražaj straha. Ono što ih zabrinjava nije toliko mogućnost čuda, koliko njegove posljedice. Nisu nesigurni u svojemu traženju odgovora na pitanje kako, već na pitanje: a što poslije?
Znakovito je jedan pisac (Mark Twain) zapisao svoj razgovor s prijateljem koji mu se povjerio i rekao. “Znaš ima dijelova u Svetome pismu koji su toliko nerazumljivi, da zadobijem glavobolju.” Na to mu je on odgovorio: “Prijatelju moj meni se događa baš suprotno: ima mjesta u Svetome pismu koja tako dobro razumijem, da me baš zbog toga zaboli glava.” Zahtjevno je evanđelje i bez ljubavi ga se ne može razumjeti, a još manje živjeti.
Čovjek osjeća da takvo sudjelovanje u Isusovu životu, blagovanje Kristova tijela i krvi, nije trenutni posao; zajedništvo s njim mijenja i čitav naš životni izgled, životnu fizionomiju; ono odgovara suglasju misli, osjećaja i ponašanja. To u čovjeku koji nije spreman prihvatiti Boga u svome životu, koji se ne želi odreći sebičnosti, rađa bojazan. Euharistija reže u živo tkivo naših planova i kada ju slavimo moramo biti spremni odreći se sebeljublja. Ona nas prisiljava da ne mirujemo. Isus nas uči da kruh života ima posjeduje unutarnju snagu preobraženja. Nama je pak – čini se – draže da ostanemo mirni, da ne mijenjamo ništa, osobito ne u sebi.

IV. Živi nas kruh prisiljava da živimo i onda kada smo skloni sanjariti, glumiti život ili ‘odumirati’. Hraniti se euharistijskim jelom znači pristati na to da nam život bude prožet darom blagovanja, a život koji se blaguje nas zbunjuje, jer je to darovan život, prinesen za druge. Ulazimo u opasnost da nas zarazi, ubijajući u nama klice egoizma i prisiljavajući nas da svoj život oslonimo i usmjerimo prema sasvim suprotnim načelima od nama bliskih pravila i ponašanja. Život je kršćanina onaj život koji sudjeluje na uskrsnuću. Ovo je kruh koji nam zabranjuje bijeg, a zahtijeva kršćanski korak. To je hrana koja daje snagu za nemoguće.
Osim toga, evanđelje nam govori da kruh života posjeduje snagu da nas preobrazi, a nama je toliko puta draže da budemo na istome mjestu, nepomični; da ne mijenjamo ništa, osobito ne u sebi. To je i živi kruh koji optužuje svaki naš bijeg od života, osobito izvlačenje od odgovornosti za drugoga i ulaženje u skrovito mjesto svoje duhovnosti koja nije pretvorena u svjedočanstvo. Život s euharistijom postaje velika opasnost, zahtjevna pustolovina, jer mora postati izložen život, pokaznica ljubavi.
To je jelo novosti života koja je otvorena uskrsnućem, a to je ipak najzahtjevnije.

V. Kruh koji od nas traži da budemo mironosci, stvorenja opraštanja, pomirenja; da dijelimo svoj kruh sa svima koji su u potrebi; da se uzdignemo na obzorja otvorenosti i zemlju oslobađamo od svakovrsne snage zla; da slabost suprotstavimo nasilju; da svjedočimo pobjedu nad smrću i da se odričemo straha, kako bismo ušli u prostranstva ljubavi… To je uistinu puno, a za svijet u kojemu živimo čini se previše…
Ali euharistija je upravo to: usvajanje zahtjevnosti kruha života, to je hrana koja daje snagu da se ostvari ono što se smatra nemogućim. I kada suvremenici pitaju Isusa: kako nam ovaj može dati svoje tijelo za jelo, zapravo otkrivaju skriveno pitanje koje je upućeno i nama: kako mi možemo ostati nepromijenjeni, nepreobraženi nakon susreta s Bogom i blagovanja. Kako se nakon euharistije možemo ponašati kao i prije nje, kako možemo sebe zvati kršćanima, a ne mijenjati svoje stavove, ne svjedočiti svoju pripadnost i ljubav prema Crkvi; kako smijemo biti sudionici slavlja, a ne blagovati živi kruh i vino; kako se pričestiti posvećenim, pretvorenim kruhom, a ne biti promijenjeni da izgrađujemo novi svijet?

VI. Braćo i sestre, ova je euharistija prag neba. Tu gdje se ljudi u poštivanju i veselju nalaze zajedno, gdje su dvojica ili trojica u Kristovo ime – tu je Bog. I kada bih vas pitao što je središte ovoga našega slavlja, možda biste rekli pretvorba, ali kao da smo zaboravili da nam je Isus darovao tu preobražajnost, pretvorbu radi pričesti, radi blagovanja Isusova tijela i krvi u prilikama kruha i vina.
Zato nam govori da je kruh živi i tko bude jeo od toga kruha živjet će u vijeke; zato nam govori: uzmite i jedite. Stoga nije dovoljno doći na misu, važno je biti njezin dio, a to znači pričest – biti dio zajedništva, biti Kristov nasljedovatelj. Taj naš simbolički, ali istinski čin sudjelovanja govori o našoj spremnosti da živimo kao kršćani. Tu je naš identitet. Ništa ne bi značila činjenica da Isus pretvori kruh i vino u svoje tijelo i krv, ako ne bismo svoj život krijepili tom hranom.

VII. Evanđelje je prodahnuto glagolom činiti, a takva je i euharistija. Na Posljednjoj večeri Isus pita: Razumijete što sam vam učinio? da i vi činite tako? Ovo činite meni na spomen poziv je koji ima izvorište u tom čudu ljubavi. No, Krist ne ostavlja samo euharistiju u svojoj oporuci, već i pranje nogu, kako bismo razumjeli da nas služenje pročišćuje, da bismo razumjeli da euharistija nije na prvome mjestu dana radi promatranja, već zato da bismo ju živjeli, utjelovili, poput udisanja zraka. Bez nje kršćanin umire.
Euharistija nas pita svakoga dana, kada pred nas stavlja odnose u obitelji: jeste li razumjeli; kada pred nas stavlja siromašne i obespravljene: jeste li razumjeli? Euharistija nas pita kada se pred nama nađu mladi koji traže uporišta; mladi čije su oči, zbog naše neutjelovljenosti evanđelja ugasle pred kušnjom droge i alkohola – jeste li razumjeli? Euharistija nas pita kada se kršćani ne očituju na svojim radnim mjestima, u odgoju i obrazovanju, u politici i gospodarstvu. Euharistija nas pita, kada nam se kao zajednici Crkve predbacuje da se previše miješamo u društvena i politička pitanja – jeste li razumjeli? Jeste li razumjeli da se trebate miješati u sve što narušava istinu o čovjeku, bez obzira tko se pred vama nalazio; da se trebate miješati u sve što siromašne ljude čini siromašnijima, a ohole bezobzirnijima; širitelje laži goropadnijima, a prostore Domovine ispunjenije duhovnom i materijalnom pustoši. Neka vas ne brine to što će vas kao Crkvu prozivati. Euharistija trajno ponavlja: ne bojte se!
I kada netko pita gdje ste bili kada je trebalo činiti to i to; zašto to niste učinili, obično se dobije odgovor kako se do sada jasno zauzeo stav; kako netko opet otvoreno kaže; kako postoji dokument koji piše o tome i kako će se tomu odgovorno pristupiti. Riječi koje preuzimaju mjesto čina. A Isusova rečenica u srcu euharistije ne glasi: Ovo govorite meni na spomen, nego: Ovo činite meni na spomen. Čujmo tu riječ da nam i ljubav ne bi postala izgovorena praznina. Tada niti život nema smisla.

VIII. Kršćani su oduvijek bili novi ljudi, pomalo drukčiji, jer nisu plivali kako ih je nosila struja trenutnih hirova. Svjedok je tomu ova današnja zbilja. Kršćani su ju Božjom prisutnošću u sebi mijenjali i nikada nisu jednostavno rekli: tu se ništa ne može. Bojim se da ne postanemo beznačajni.
Euharistija je mjesto gdje se preobražavamo u nove, preobražene ljude, u ljude vječnosti. Ako tako razmišljamo, ako tako želimo živjeti, vjerujem da ćemo lakše podnositi i život kada zadobije sive i crne nijanse. Slika staroga svijeta o kojemu govori Isus jest slika kruha koji su jeli u prošlosti.
Isusovim dolaskom na svijet započinje trajna sadašnjost s Bogom. To je razlog radosti kršćana, koji i kada tuguju znaju gdje je njihova nada. One koji ne vjeruju u Boga ta nada zbunjuje, a kršćani koji žive od euharistije znaju što su vrednote koje ne prolaze i koje nikakve društvene promjene i lomovi, obmane i prijevare ne mogu izbrisati. Bog nas je stvorio da bismo bili radosni u zajedništvu kao braća i sestre, da se poštujemo i da slavimo znak njegove ljubavi. Zato i danas ispovijedamo vjeru u njegovu dobrotu i svemoć, svjesni da je ovdje više od Kafarnauma: živa pokaznica ljubavi koja je pobijedila tjeskobu i smrt.
Amen.