Veliki znakovi prisutnosti Duha u poslanju "ad gentes"

Progon i mučeništvo probuđuju i ovih godina nove kršćane te podržavaju misionarsko buđenje

“Primit ćete snagu Duha Svetoga, koji će sići na vas, i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji, i sve do kraja zemlje” (Dj 1,8).

1. “Svjetski misijski dan ove godine, posvećene Duhu Svetomu, druge godine neposredne priprave na Veliki jubilej 2000, ne može ne odnositi se na Njega. Duh je, doista, promicatelj čitava crkvenoga poslanja”, čije djelo blista osobito u poslanju #!ad gentes#!, kao što je vidljivo u prvoj Crkvi u Kornelijevu obraćenju” (Redemptoris missio, 21).
Zacijelo nije moguće shvatiti djelovanje Duha u Crkvi i u svijetu po statističkim analizama ili drugim sredstvima ljudskih znanosti, jer se ono smješta na drugu razini, u područje milosti, koja se vjerom zamjećuje. Riječ je o često skrivenom, tajanstvenom djelu, ali sigurno uspješnom. Duh Sveti nije izgubio pogonsku snagu, koju je imao u doba kad se Crkva rađala; on djeluje danas kao u Isusovo i apostolsko doba. Čudesa koja je učinio, o kojima se govori u Djelima Apostolskim, ponavljaju se u naše doba, ali često ostaju nepoznata, jer u mnogim dijelovima svijeta čovječanstvo živi gotovo u razsvećenim uljudbama, koje tumače zbilju kao da Boga nema.
Svjetski misijski dan stoga prikladno skreće našu pozornost na čudesne poticaje Duha Svetoga, da bi ojačao u nama vjeru i da se dogodi, zahvaljujući djelovanju Duha, veliko misijsko buđenje u našoj Crkvi. Nije li, doista, osnaženje vjere i svjedočanstva kršćana prvotni predmet Jubileja?
2. Svijest da Duh djeluje u srcu vjernika i posreduje u povijesnim događajima poziva na optimističku nadu. Prvi veliki znak toga djelovanja, koji bih htio predložiti za zajedničko razmišljanje, je proturječno ista kriza kroz koju prolazi suvremeni svijet: složena pojava koja, u svojoj negativnosti, često budi, po reakciji, žalosne zazive Duhu oživotvoritelju, otkrivajući mučnu želju Radosne vijesti Krista Spasitelja prisutnu u ljudskim srcima.
Kako se ne sjetiti, s tim u svezi, mudrog tumačenja suvremenoga svijeta od strane II. vatikanskog koncila u pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes (4-10)? U tim posljednjim desetljećima produbila se epohalna kriza koja je ondje raščlanjena: praznina ideala i vrijednosti često se proširila; smanjio se smisao za Istinu i porastao je ćudoredni relativizam; kao da nerijetko prevladava individualistički koristoljubiv moral, bez čvrstih uporišta; s više strana se ističe kako suvremeni čovjek, kad odbaci Boga, postaje manje čovjek, pun strepnji i napetosti, zatvoren u sebe, nezadovoljan, sebičan.
Praktične posljedice su dobro uočljive: potrošački uzorak, premda toliko kritiziran, sve više vlada; brige, često opravdane, zbog tolikih materijalnih problema, obuzimaju do te mjere, da ljudski odnosi postaju hladni, teški. Osobe se otkrivaju kao bezosjećajne, nasrtljive, nesposobne smijati se, pozdraviti, reći “hvala”, zanimati se za probleme drugoga. Zbog složenog niza ekonomskih, društvenih i kulturalnih činjenica, razvijenija društva bilježe zabrinjujuću “jalovost”, koja je ujedno i duhovna i demografska.
Ali upravo iz tih prilika, koje dovode ljude na rub očaja, često proizlazi poticaj zazivati Onoga koji je “Gospodin i darivatelj života”, jer čovjek ne može
živjeti bez osjećaja i bez nade.
3. Drugi veliki znak prisutnosti Duha je rađanje vjerskoga osjećaja među narodima. Riječ je o pokretu koji nije lišen dvoznačnosti, koji ipak nedvosmisleno pokazuje teoretski i praktički nedostatak ateističke filozofije i ideologije, materijalizama koji ograničuju čovjekov obzor na zemaljsko. Čovjek nije sam sebi dostatan. Već je prošireno uvjerenje da vladanje prirodom i svemirom, istančanijih nauka i tehnika nisu čovjeku dovoljne, jer ne mogu u njemu probuditi posljednji smisao zbilje: to su jednostavna sredstva, ne ciljevi čovjekova života i hoda čovječanstva.
Uz vjersko buđenje važno je otkriti: “potvrđivanje među narodima onih evanđeoskih vrednota koje je Isus utjelovio u svome životu (mira, pravde, bratstva, nenasilja, skrbi za najmanje)” (Redemptoris missio, 3). Promatramo li povijest posljednjih dvaju stoljeća, vidimo kako je u narodu porasla svijest o vrijednosti ljudske osobe i pravima muškarca i žene, opća težnja za mirom, želja nadvladati rasne granice i podjele, težnja susretu između naroda i uljudbi, snošljivost prema onome kojeg se smatra drugačijim, zauzetost u djelima solidarnosti i dragovoljstva, odbijanje političkog autoritarizma s povećanjem demokracije i težnjom za primjerenijom međunarodnom pravednošću na ekonomskom polju.
Kako u svemu tome ne vidjeti djelovanje božanske Providnosti, koja usmjeruje čovječanstvo i povijest prema uvjetima života za sve dostojnijima? Stoga ne smijemo biti pesimisti. Štoviše, vjera u Boga poziva na optimizam koji proizlazi iz evanđeoske poruke: “Gledajući površno, današnji je svijet pun negativnih pojava koje mogu izazvati pesimizam. No nema pravog opravdanja za takav osjećaj: imamo vjeru u Boga … Bog pripravlja veliko kršćansko proljeće, kojemu već vidimo početak” (Redemptoris missio, 86).
4. Duh je prisutan u Crkvi i vodi je u poslanju ljudima. Utješno je znati da nismo mi promicatelji misija, nego sam Duh. To daje smirenost, radost, nadu, ohrabrenje. Misionara ne trebaju zabrinjavati rezultati, jer oni su uvijek u rukama Božjim; on se treba založiti svim svojim sredstvima, prepuštajući da Gospodin djeluje u dubinu. Duh, također, širi mogućnost crkvenoga poslanja do granica čitavoga svijeta. Na to nas svake godine podsjeća Svjetski misijski dan, ističući zahtjev da nikada ne ograničimo obzorja evangelizacije, nego da ih uvijek držimo otvorenima dometima čitavoga čovječanstva.
Štoviše, činjenica da u Crkvi, rođenoj s križa Kristova, još danas ima progona i mučeništva, postaje snažnim znakom nade za misije. Kako se, s tim u svezi, ne sjetiti, da misionari i jednostavni vjernici i dalje daju život za ime Isusovo? I povijest ovih posljednjih godina pokazuje da progon rađa nove kršćane i da je patnja, s kojom se sučeljava zbog Krista i zbog Evanđelja, neophodna za razvoj kraljevstva Božjega. Želim, također, podsjetiti i zahvaliti brojnim osobama koje, u tišini svoga svakodnevnog služenja, prikazuju Bogu svoje molitve i patnje za misije i misionare.
5. U mladoj se Crkvi, potom, nazočnost Duha otkriva s drugim vrlo snažnim znakom: mlade kršćanske zajednice su zanesene vjerom i njihovi članovi, osobito mladi, postaju njezini uvjereni širitelji. Opširan pregled koji je pred našim očima glede toga, utješan je. Vjernici nedavno obraćeni, ili još sada katekumeni, osjećaju snažni dah Duha i, zaneseni svojom vjerom, postaju misionari svojih krajeva.
Njihovo se apostolsko djelovanje očituje i u inozemstvu. U Latinskoj se Americi, naprimjer, utvrdilo načelo i praksa “poslanja ljudima”, osobito nakon dvije posljednje konferencije CELAM-a u Pueblu (1979) i u Santo Domingu (1992). Proslavljeno je i pet latino-američkih misionarskih kongresa, te biskupi s ponosom objavljuju da, premda imajući još velike potrebe apostolskog osoblja, mogu računati na koju tisuću svećenika, sestara i laičkih dragovoljaca u misijama, osobito u Africi.
Na tom je kontinentu, potom, slanje apostolskog osoblja iz jedne države u drugu posebna praksa, koja se potvrđuje kao uzajamna pomoć među Crkvama, kojima se pridružuje također raspoloživost za poslanje u inozemstvo.
Izvanredno zasjedanje biskupske sinode za Aziju, slavljeno u proljeće ove godine u Rimu, osvijetlilo je misionarstvo azijskih Crkava, u kojima su se razvile različite misionarske ustanove svjetovnoga svećenstva: u Indiji, Filipinima, Koreji, Tajlandu, Vijetnamu, Japanu. Azijski svećenici i redovnice djeluju u Africi, u Oceaniji, u krajevima Srednjega istoka, u Latinskoj Americi.
6. Pred procvatom apostolskih inicijativa u svakom kutu zemlje, nije teško opaziti da se Duh očituje u različitosti karizmi, koje obogaćuju i pridonose procvatu sveopće Crkve. Apostol Pavao, u Prvoj poslanici Korinćanima, govori o karizmama podijeljenima za rast Crkve (12-14). “Vrijeme Duha” koje upravo živimo, sve nas više usmjeruje prema različitosti izričaja, pluralnosti metoda i oblika, u kojima se očituju bogatstva i živost Crkve. Eto važnosti misija i mladih crkvenih zajednica, koje su već tiho poduprle, na način Duha Svetoga, blagotovornu obnovu u svome životu. Bez sumnje je da se treće tisućljeće ocrtava kao obnovljeni poziv na sveopće poslanje i, istodobno, na inkulturaciju Evanđelja što ostvaruju različite mjesne Crkve.
7. U enciklici Redemptoris missio sam napisao: “U povijesti Crkve misijski žar vazda bijaše znak životnosti, i obrnuto, njegovo opadanje znak krize vjere… Misija obnavlja Crkvu, učvršćuje vjeru i kršćanski identitet, ulijeva novi žar i daje nove poticaje” (2).
Stoga pozivam, protiv svakog pesimizma, utvrditi vjeru u djelovanje Duha, koji poziva sve vjernike na svetost i misionarsku zauzetost. Nedavno smo proslavili 175. obljetnicu Djela promicanja vjere, koju je osnovala u Lionu 1822. mlada laikinja, Paolina Jaricot, za koju je u tijeku postupak za proglašenje svetom. Sretnom spoznajom, taj je poticaj podupro procvat nekih temeljnih vrijednosti u Crkvi, koje danas šire papinska misijska djela: vrijednosti samoga poslanja, koje može iznova u Crkvi probuditi životnost vjere, koja se unapređuje kad postoji zauzetost da je se priopći drugima: “Vjera se snaži dok se daje!” (Redemptoris missio, 2); vrijednost sveopćosti misionarske zauzetosti, jer su svi, bez izuzetka, pozvani velikodušno surađivati u poslanju Crkve; molitva, prikazivanje vlastitih patnji i svjedočanstvo života kao primarni elementi za poslanje, u dohvatu svih sinova i kćeri Božjih.
Spominjem, naposljetku, vrijednost misionarskog poziva “ad vitam”: ako je Crkva sva misionarska po svojoj naravi, misionari i misionarke “ad vitam” njezin su primjer. Koristim, stoga, ovu prigodu da obnovim svoj poziv svima onima koji su, osobito mladi, zauzeti u Crkvi: “Misija je još uvijek u svojim počecima”, istaknuo sam u Redemptoris missio (1), i zbog toga treba poslušati Kristov glas koji i danas poziva: “Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi” (Mt 4,19). Ne bojte se! Otvorite vrata svoga srca i svog života Kristu! Dopustite da budete zahvaćeni u poslanje naviještanja kraljevstva Božjega: zbog toga je Gospodin “bio poslan” (usp. Lk 4,43) te je isto poslanje predao svojim učenicima svih vremena. Bog, koji se ne da pobijediti u velikodušnosti, vratit će vam stostruko, i život vječni (usp. Mt 19,29).
Dok povjeravam Mariji, uzoru misionarstva i Majci misionarske Crkve, sve one koji, ad gentes ili na svom području, u svakom životnom položaju, sudjeluju u naviještanju Evanđelja, srdačno šaljem svakome apostolski blagoslov.
Iz Vatikana, 31. svibnja 1998, na svetkovinu Duhova.
Ivan Pavao II.