Draga braćo i sestre!
Na današnju svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije svatko se od nas obraća Mariji, Velikoj Gospi, majci Božjoj i Majci svih ljudi, srcem punim povjerenja i nade. Danas se o ovom našem nacionalnom marijanskom svetištu Mariji Bistrici na osobiti način osjećamo potaknuti i zato se s puno povjerenja i hrabrosti obraćamo našoj nebeskoj Majci i molimo je za milosti koje su potrebne nama osobno i našim najbližima. A svi nosimo puno toga što nas zabrinjava i žalosti, ne samo u tijelu nego i u duhu. Nitko toga nije pošteđen, svi očekujemo neku pomoć, utjehu, poticaj kako bismo s hrabrošću i nadom nastavili život.

No, prije nego otvorimo srce, kako bismo izrazili svoje molitve, današnja nas liturgija poziva da osluhnemo riječ Božju i pogledamo Mariju onako kako ju je promatrao evanđelist sv. Luka u odlomku u kojem govori o Marijinu pohodu Elizabeti.
Na taj će način naša molitva postati snažnija, puna povjerenja i jasnija u svojim nakanama. Sveti Luka nam predstavlja zadivljujuću sliku kojom se veliča majčinstvo i djetinjstvo, majka i dijete. U Zaharijinoj kući susreću se dvije majke Marija i Elizabeta.
“Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi.” Elizabetino je majčinstvo čudesno, ako pomislimo da je ta žena bila nerotkinja i već u poodmakloj dobi, kao i njen muž Zaharija (usp. Lk 1, 7 -9).
Ako u Elizabetinu krilu nastaje život, to se događa po izvanrednom daru Božjem, kojemu ništa nije nemoguće (usp. Lk 1, 37). A da je tako, priznaju također susjedi i rođaci, koji kad su “čuli da joj Gospodin obilno iskaza dobrotu, radovahu se s njome ” (Lk 1, 58). To na osobit način potvrđuje dijete koje joj zaigra u utrobi, gotovo kao da u radosti prepoznaje djelo Božje. “Gledaj samo” – reče Elizabeta Mariji – “tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi” (Lk 1, 44).

No, ono čemu evanđelist usmjerava našu pozornost i pogled naše zadivljene i dirnute vjere, jedinstveno je i neopisivo Marijino majčinstvo. Mi ga danas ponovno promatramo Elizabetinim očima, koja je prepuna Duha Svetoga, onog istog Duha koji je sišao nad Mariju iz Nazareta čineći je majkom (usp. Lk 1, 35): “I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: “Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega?” (Lk 1, 41-43).
Elizabeta izražava ono što njezino dijete potvrđuje zaigravši od radosti: Marijin sin je Krist Gospodin. Zato je mlada žena “blažena među ženama”: blažena među svim majkama, jer je ona, jedino ona, majka Sina Božjega. Elizabeta je naziva “majkom Gospodina mojega”, unaprijed izražavajući vjeru koju će Crkva tijekom stoljeća ispovijedati o Marijinu božanskom majčinstvu. Iz toga proizlazi prvo ime koje će kršćanska zajednica pripisati Mariji: Theotňkos, “Majka Božja”, kao što čvrstom vjerom molimo u Zdravo Mariji: “Sveta Marijo, Majko Božja”!

Ako je Elizabetino majčinstvo čudesno, što bismo tek morali reći o Marijinu majčinstvu, koje je doista jedinstveno u povijesti i neshvatljivo ljudskom umu? Vladimir Nazor ovako pozdravlja Blaženu Djevicu Mariju:
Zdravo!
Ti puna milosti,
Blagoslovljena nek si među ženama…
Zdravo!
Ti puna radosti.
Ljudima jednom stajat ćeš pred očima,
Ko mira znak, ko izvor utjehe.
Imat ćeš mjesec pod nogama.
Mlado Sunce će tebi sijati u naručju.
A jutarnje će zvijezde
Nad tvojom glavom pjevati.
I bit ćeš vez,
Što zemlje dno i neba vrh
U jedno spaja.
I bit ćeš most,
Od molitava tkan,
Od suza mit, i u luk svit,
Nad jazima i crnim vodama,
Što čovjeka će dijeliti
Od Boga.

Danas je pred očima naše vjere majčinstvo i Marijino i Elizabetino, ali i majčinstvo svake žene. Gledano u nacrtu Božje ljubavi i mudrosti, svako majčinstvo zaslužuje pozornost, poštivanje, čast i divljenje. Ima u njemu nečeg velikog i uzvišenog, jer se ne tiče samo ljubavi muškarca i žene koji daruju zemaljski život novom stvorenju, nego uključuje i vječnu ljubav Božju, ljubav Stvoritelja i Oca: “prokreacija” je, u Božjem nacrtu, kao što Crkva naučava, stvarno sudjelovanje i suradnja supružnika u Božjoj ljubavi i njegovom daru života. Upravo zato, jer su bili stvoreni na sliku i priliku Božju, muškarcu i ženi dan je blagoslov i povjerena zadaća: “Plodite se i množite” (Post 1, 28). Kao što je rekao papa Pavao VI., “Bog je želio supružnike učiniti dionicima svoje ljubavi: osobne ljubavi koju On ima prema svakome od njih i zbog koje ih zove da se pomažu i daruju jedno drugome, kako bi dostigli puninu svoga osobnog života; one ljubavi koju On gaji prema čovječanstvu i svoj svojoj djeci, zbog čega želi umnožiti sinove ljudske i učiniti ih dionicima svoga života i svoje vječne sreće” (Govor, 12. veljače 1966).
Eva, prva žena i majka ljudske povijesti, svjesna je prisutnosti i djela Božjega u stvaranju života, te se izražava divljenjem i zahvalnošću: “Muško sam čedo stekla pomoću Jahve” (Post 4, 1). Ista je svijest prisutna kod apostola Pavla kad piše u poslanici Efežanima: “Zato prigibam koljena pred Ocem, od koga ime svakom očinstvu na nebu i na zemlji” (Ef 3, 14-15).

Pitajmo se danas, draga braćo i sestre, promatramo li i mi majčinstvo na takav način? Tj. kao činjenicu koja je istinski ljudska, ali koja ima također duboko vjersku ukorijenjenost?
Naravno, i u našem društvu i u našem hrvatskom narodu ima brojnih majki koje znaju prepoznati, u nastajanju i rastu novog ljudskog života, nazočnost Nekoga koji daleko nadilazi našu želju za darivanjem života i naše posvećivanje životu. Majčinstvo pobuđuje i osnažuje odnos koji ne prolazi samo između žene i djeteta, nego i s Onim koji je prvi i jedini izvor života, s Bogom živim!
No, ima žena koje imaju drugačije poglede o majčinstvu, ponekad veoma problematične, ako ne i sasvim neprihvatljive, jer su pod utjecajem određene kulture koja, koristeći moć sredstava društvenog priopćavanja, nameće dominantne uzore ponašanja što određuju sudove i izbore na području prenošenja života.
Dok danas stojimo zadivljeni ljepotom Marijina božanskog majčinstva, zašto ne o tome govoriti otvoreno? Danas želimo moliti Mariju, da u naše društvo i našu kulturu vrati osjećaj poštivanja, divljenja i čašćenja majčinstva, jednom riječju, smisao ljubavi koja velikodušno daruje život?
To su pitanja koja nas dotiču izbliza, a od velike su važnosti za naš društveni život i za budućnost našeg hrvatskog naroda.

Kao što nam je svima poznato, naš narod pokazuje žalostan rekord u demografskoj slici: ne idemo, naime, prema rastu broja stanovnika niti prema stabilizaciji, nego prema njegovu polaganom i nezaustavljivom smanjenju. Nije sada mjesto za analizu brojnih uzroka ovog tako složenog problema, koji ima duboke korijene. No, biti svjesni situacije i njezinih posljedica u društvenom tkivu, počevši od starenja populacije, tako naglašene u našoj hrvatskoj državi, odgovornost je od koje ne može pobjeći nitko, posebno mladi.

Premda egoizam, težnja blagostanju i strah od poteškoća nisu jedini uzroci toga smanjenja, i o njihovom se utjecaju moramo hrabro preispitati. Nitko ne poriče da majčinstvo, pa i kada je željeno, pritišću negativne okolnosti, kao što je pomanjkanje posla, stana, obrazovanja, zdravlja, vedrog gledanja u budućnost. No inteligentan i učinkovit ljudski odgovor u sličnim prilikama ne sastoji se u odbacivanju obitelji i života, nego u energičnijem suzbijanju ovih prepreka.
Stoga nam je potrebna ozbiljna obiteljska politika i zakonodavstvo, koji bi zaista vodili računa o pravima djece, o dostojnom odgoju mladih, o čvrstoći bračne zajednice, o mogućnosti da obitelj časno izvršava odgojne i društvene zadaće na koje je pozvana? Čest je dojam da ta prevažna pitanja ne nalaze mjesto ni u politici naše zemlje, ni u medijima koji dominiraju našom javnošću, a da pomoć koju bi državne institucije trebale pružati obiteljima i djeci više nalikuje na milostinju, nego na pravednu naknadu.

Danas prošireni mentalitet i novi način života ne idu u prilog obitelji i životu, dakle niti vrijednosti majčinstva. Brojni su primjeri, u kojima se određena javna nastojanja i propaganda obrušavaju na moralne i ljudske vrednote obiteljske ustanove, želeći je uništiti.
Iz ovoga danas proizlazi hitna odgovornost kršćanske zajednice: ne dopustiti se zaraziti tom ponudom i propagandom, nego raskrinkati i odbaciti tu kulturu koja je protiv života, a raditi za jednu drugu kulturu, koja će biti po uzoru na evanđelje, te zbog toga i u skladu s najdubljim i najistinskijim potrebama ljudskog srca. To je civilizacija ljubavi i života, civilizacija poštivanja i čašćenja majčinstva. To je civilizacija istine o čovjeku!
Za civilizaciju ljubavi i života zainteresirana je ne samo Crkva, nego i društvo. Ono se u svom istinskom napretku vrednuje prema načinu na koji promatra majčinstvo i mjeri se načinom na koji pomaže majčinstvu i djeci.

Molimo dakle Mariju, Majku Božju i čovjekovu, za temeljnu vrijednost majčinstva, dragocjeno dobro za Crkvu i društvo. Zazovimo njezinu moćnu zaštitu za svaku ženu koja je pozvana na majčinstvo.
Tebi, Marijo, povjeravamo žene koje se raduju svom majčinstvu, koje zahvaljuju Gospodinu za dar djeteta, koje nesebično i s ljubavlju služe životu.
Daruj svoju pomoć i obdari povjerenjem i nadom žene koje nailaze na poteškoće u ostvarenju svog majčinstva zbog nedostatka posla, stana, zdravlja, razumijevanja i spremnosti sa strane ukućana.
Pogledaj, Marijo, svojim presjajnim očima ženu koja se boji majčinstva, kao da bi ono bilo ropstvo, prepreka za sudjelovanju u društvenom životu, kao da je to nešto nedostojno u odnosu na ženstvenost i suvremenost. Ukloni strah i zapali oganj prave slobode koja zna ljubiti život.
Obdari, Marijo, svojom milošću ženu, koja se u očajničkom traženju da dobije dijete po svaku cijenu prepušta etički dvojbenim i riskantnim metodama, kako bi razumjela da se život dostojan čovjeka može roditi i rasti samo u kontekstu istinske i prave bračne ljubavi.
Marijo, povjeravamo ti i ženu koja je teško prezrela i oskvrnula majčinstvo, gaseći život koji je zaživio pod njezinim srcem. Molimo te, da je zaštitiš od osude ljudi i vodiš je putem obraćenja sve do milosrdnog zagrljaja Oca, koji oslobađa i obnavlja.
O Djevice Majko, koja si podno križa bila ranjena u srce gubitkom svoga sina Isusa, daruj utjehu i mir ženi koja je u svom majčinstvu pogođena, ponekad tragičnom smrću djeteta, kako bi ponovo pronašla hrabrost nastaviti na putu života.
Na sve žene, čije je majčinstvo bolno označeno brojnim, velikim brigama, tjeskobama i razočaranjima zbog djece, neka siđe pogled Marije, Majke svake boli i svake nade.
Marijo, svatko od nas želi ti povjeriti i svoju vlastitu majku, bilo da je još u ovom životu ili je prešla granicu smrti. Danas smo ovdje, jer nas je ona rodila na život, odgojila nas za vrednote života, prenijela nam vjeru i ljubav Crkve. Neka bude blagoslovljena, blagoslovljena zauvijek, zbog dara života!

“Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega?” (Lk 1, 43).
Tim riječima Elizabeta izražava veliku sreću koja ju je zadesila i radost koja joj je ispunila srce: radost koja danas na blagdan Velike Gospe pripadaju i nama.
Susret s Marijom, majkom Boga koji je postao čovjekom, dakle i našom pravom majkom po redu milosti, moguć je i nama, on je uvijek izvor povjerenja i nade, poticaj za novo zalaganje u vjeri i ljubavi, poziv na slavljenje i hvalu Bogu, što je razlog naše utjehe i duboke radosti.
Da, pozdravljamo tebe, Djevice Marijo “Rajska Djevo, kraljice Hrvata, naša Majko, naša zoro zlata”.
I utječemo se tebi, Djevice Marijo, “Svrni dakle odvjetnice naša one svoje milostive oči na nas te nam poslije ovoga progona pokaži Isusa, blagoslovljeni plod utrobe svoje. O blaga, o mila, o slatka Djevice Marijo “. Amen.