Istina je prava novost.

„Veronikin rubac" učio o žalovanju

Predavačica je bila dr. med. Branka Kandić Splavski

Osijek, (IKA) – Katolička udruga za pomoć starijim i nemoćnim osobama „Veronikin rubac” ugostila je 30. listopada Branku Kandić Splavski, dr. med., rukovoditeljicu Odjela za palijativnu medicinu osječkog Doma zdravlja, koja je poticajno izlagala o temi „Žalovanje”. Naime, predavačica Kandić-Splavski je predsjednica Udruge Palia – centra za palijativnu skrb Slavonije i Baranje te je u okviru formacije o palijativnoj njezi „Veronikina rupca” upoznala volontere o uzrocima žalovanja i načinima mogućeg rješavanja problema s kojim se susreću korisnici Udruge. Tematsko je druženje u prigodi blagdana Svih svetih i Dušnoga dana uvodnom molitvom za pokojne otvorila Marija Šešo, predsjednica „Veronikinog rupca”, napominjući kako su emocije životni suputnik s kojim se u konkretnim situacijama žalovanja teže nositi pa u tom smislu stručno izlaganje koristi pristupu korisnicima, ali i volonterima koji se osposobljavaju permanenetno učeći.
Kandić-Splavski ukazala je na prirodno žalovanje jer čovjek je i emocionalno stvorenje s prepoznatljivim rekcijama na četiri osnovne emocije (sreću, strah, ljutnju i tugu) te na četiri skupine patoloških oblika žalovanja (kronično tugovanje, odgođeno tugovanje, pretjerano tugovanje i prikriveno tugovanje) koje označava: strah, nedostatak otvorene komunikacije, propuštanje vremena za opraštanje i osjećaj krivnje. Uzrok žalovanju može biti smrt, ali i otkaz, neka nevolja i u svim je situacija važna socijalna podrška. Važno je pri tome prihvatiti stvarnost gubitka, proraditi bol zbog gubitka, prilagoditi se i uključiti se u život. „Konkretno na primjeru gubitka bliske nam osobe valja emocionalno ‘premjestiti’ pokojnika i nastaviti živjeti”, rekla je predavačica te na nizu primjera ukazala na „nezdravo” žalovanje, primjerice nerazgovaranje o gubitku (prihvatiti da pokojnik i dalje nastavlja živjeti u našemu srcu), a „najgore je odgoditi žalovanje i čak dvije-tri godine treba nam da slobodno možemo reći ‘mogu dalje’, a to sve prati veliki stres”. U kriznoj situaciju propisuju se tablete, a riječ postaje ‘nevažna’, umjesto da je obrnuto jer kako vaša Udruga dobro zna ‘U početku bijaše Riječ’, Riječ koja je itekako važna. Dođe li do krize u dužemu žalovanju postoje metode pomoći individualnom terapijom, a 20-tak susreta sa psihoterapeutom trebalo bi biti dovoljno da osoba ‘isplače’ tugu. Znajmo: nema većega prijatelja od onoga tko je s nama u tužnom trenutku. Odgodimo li žalovanje, srljamo u bolest, napomenula je Kandić-Splavski. Izlaganje je zaključeno razgovorom s volonterima koje su zanimale situacije o rješavanju poteškoća s kojima se susreću stariji, nemoćni i teže pokretni te se čulo kako „živimo u kulturi mladosti u kojoj su stariji od 50 godina života u zajednici postali nevidljivi, za ‘otpis’, a mi to moramo pokušati promijeniti na način da u zajednici stariji predstavljaju mudrost i da se prema njima odnosimo sa poštovanjem. „Mi imamo vjeru u Trojedinoga Boga i to je naše uporište za djelovanje prema pojedincu i u zajednici, a istovremeno se učimo komunikacijskim vještinama u žalovanju te stječemo nova znanja kako bismo se znali ponašati spram korisnika kojima treba naša potpora”, zaključila je Šešo, zahvalivši predavačici.