Zadar, (IKA) – Priznanje Hrvatske od strane Svete Stolice 13. siječnja 1992. za vatikanske je pojmove neuobičajeno brzo, a jedinstveno u povijesti vatikanske diplomacije je i činjenica da je jednu državu priznala dok je još bila u ratu, davši tako Hrvatskoj političko-diplomatsku zaštitu. Istaknuo je to u svom izlaganju “Veze Hrvatske i Svete Stolice” 20. ožujka u dvorani Nadbiskupskog sjemeništa Zmajević u Zadru prof. Ive Livljanić, prvi veleposlanik Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici (1992-1998).
Izložio je povijesni presjek tih odnosa sve do naših dana, opisavši i osobne susrete s papom Ivanom Pavlom II. i predstavnicima Svete Stolice iz doba kad je bio sudionik procesa koje je rezultiralo priznanjem hrvatske suverenosti.
Susret je organizirao Zmajski stol u Zadru u povodu spomena 320. obljetnice proglašenja sv. Josipa zaštitnikom Hrvatske po odluci Hrvatskog Sabora iz 1687., kad je na molbu zagrebačkog nadbiskupa Martina Borkovića, koji je bio i banski namjesnik i tri puta biran za generala Pavlinskog reda, Sabor proglasio sv. Josipa zaštitnikom ondašnjega hrvatskog kraljevstva.
O povezanosti Hrvatske s papama svjedoče i činjenice iz života i pontifikata sljedećih papa: papa Ivan VIII. u Pismu 879. blagoslivlje kneza Branimira i hrvatski narod te je slavio i misu blagoslovivši kneza, narod i zemlju kako bi njome sretno i sigurno vladao.
“To je prvi pisani dokument kojim je de facto Hrvatska bila međunarodno priznata i s pravom je taj datum uzet za Dan hrvatske diplomacije”, rekao je prof. Livljanić. Papa Inocent IV. u 13. st. hrvatskim krajevima gdje se glagoljalo dopušta nesmetanu uporabu hrvatskog jezika u bogoslužju. “Tu su povlasticu Hrvati dobili sedam stoljeća prije ostalih naroda koji su to pravo stekli tek na II. vatikanskom saboru”, istaknuo je prof. Livljanić.
Ivan IV. – Dalmatinac, prema predaji je Zadranin, a i za papu Siksta V. kažu da je hrvatskog podrijetla. Bazilici Sv. Jeronima koju podiže u Rimu u 16. st. daje jedinstvenu povlasticu, da njeni kanonici smiju biti samo Hrvati rodom i jezikom. Godine 680. za pape Agatona Hrvati s papom sklapaju ugovor kojim su se “Svetom Petru zavjerili da neće nikad u tuđe zemlje oružane provaljivati, a papa im obećava pomoć. Papa Ivan X. piše kralju Tomislavu i priznaje ga hrvatskim kraljem. Papa Aleksandar II. priznaje Petra Krešimira IV. kraljem Hrvatske i Dalmacije. Dmitar Zvonimir prvi je hrvatski kralj kojem papa udjeljuje vladarsko znamenje: krunu, žezlo, mač i zastavu. Papa Aleksandar III. 1177. g. u Zadru je dočekan hrvatskim pjesmama.
Prof. Livljanić na osobit je način predstavio Ivana Pavla II. čija se domovina Poljska, odnosno Krakovsko vojvodstvo odakle dolazi, u stara vremena nazivalo “Bijela Hrvatska”. To je prvi papa koji je 1979. u bazilici Sv. Petra služio misu na hrvatskom jeziku u prigodi proslave 1100. obljetnice obnovljene vjernosti Svetoj Stolici.
Prof. Livljanić opisao je i karakteristike angažmana Svete Stolice na svjetskoj političkoj pozornici. Bilateralno surađuje s oko 170 država u svijetu smatrajući da se duhovna i svjetovna dimenzija isprepliću i upotpunjuju. Kad je započela agresija na Hrvatsku, Sveta Stolica pozivala je na mirno rješenje sukoba.
Prof. Livljanić konkretno je opisao tadašnja nastojanja predstavnika Svete Stolice i diplomatske aktivnosti koje rezultiraju državnim priznanjem 1992. Drugi korak bila je uspostava diplomatskih odnosa između Hrvatske i Svete Stolice 8. veljače 1992., te predaja vjerodajnica.
Taj je čin Ivan Pavao II. nazvao povijesnom odrednicom, rekavši da su veze hrvatskog naroda s Rimskom Crkvom jako stare, a priznanjem će postati još tješnje. “Htio bih ocrtati duh te povezanosti, počevši od poštovanja što ga pobuđuju vaša povijest i kultura, te osjećaja prijateljstva i poštovanja koje gajim prema vašem narodu, do zajedništva u katoličkoj vjeri kojoj pripada većina naših sunarodnjaka”, rekao je tom prigodom Ivan Pavao II. Prof. Livljanić rekao je da mu je Papa na poziv da posjeti Hrvatsku uzvratio da “taj poziv dotiče njegovu dragu želju” te da se nada da će moći ostvariti to hodočašće. A ostvario ga je čak tri puta: 1994., 1998. i 2003. godine, te dva puta u BiH (1997. i 2003.). Uz brojne sudionike i klapu Anima Maris, izlaganju je nazočio i zadarski nadbiskup Ivan Prenđa. Izrazio je radost i zadovoljstvo bogatstvom isprepletenosti brojnih veza Hrvatske i Svete Stolice, dodavši da izlaganje prof. Livljanića podsjeća na teške i slavne dane koje, nažalost, često zaboravljamo.