Vjera - dar i stav

1. Gledajući na prvotnu svrhu Jubileja, koja je “jačanje vjere i kršćanskog svjedočenja” (Nadolaskom trećeg tisućljeća, 42), nakon što smo u prethodnim katehezama istaknuli temeljne dosege spasenja koje nam je Krist ponudio, zaustavimo se danas na razmišljanju o vjeri koja se od nas očekuje. Bogu koji se objavljuje – uči Dei Verbum – dužni smo “poslušnu vjeru” (5). Bog se objavio u Starom zavjetu, tražeći od naroda koji je izabrao temeljito prianjanje uz vjeru. U punini vremena, ta je vjera pozvana obnoviti se i razvijati, da bi odgovorila na objavu utjelovljenog Sina Božjega. Isus je izričito zahtijeva, obrativši se učenicima na Posljednjoj večeri: “Vjerujte u Boga, i u mene vjerujte!” (Iv 14,1).
2. Isus je već zatražio od dvanaestorice apostola ispovijest vjere u svoju osobu. Kod Cezareje Filipove, nakon što je upitao učenike o mišljenjima ljudi o njegovoj osobi, on pita: “A vi, što vi kažete?” (Mt 16,15). Odgovorio je Šimun: “Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga” (16,16). Isus odmah potvrđuje vrijednost te ispovijesti vjere, ističući da ona jednostavno ne proizlazi iz ljudske misli, nego od nebeskog nadahnuća: “Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima” (Mt 16,17). Ti snažni semitski izričaji ocrtavaju potpunu objavu, apsolutnu i najvišu: onu koja se odnosi na osobu Krista Sina Božjega. Petrova ispovijest vjere ostat će konačni izričaj o Kristovoj osobi. Marko je uzima za uvod u svoje Evanđelje (usp. Mk 1,1), Ivan se na nju poziva na završetku svoga, potvrđujući da je to napisao da se vjeruje “da je Isus Krist, Sin Božji” i da se, vjerujući, može imati život u Imenu njegovu (usp. Iv 20,31).
3. U čemu se sastoji vjera? Konstitucija “Dei Verbum” tumači da s njom “čovjek čitava sebe slobodno Bogu izručuje, stavljajući mu na raspolaganje #!potpuno i odano služenje uma i volje#! i dajući slobodan pristanak objavi koju je On dao” (5). Stoga, vjera nije samo prianjanje razuma uz objavljenu istinu, nego i poštivanje volje i darivanje sebe Bogu koji se objavljuje. To je stav koji obvezuje cijeli život. Koncil također podsjeća da su za vjeru potrebni “Božja milost, koja predusreće i potpomaže, i iznutrašnja pomoć Duha Svetoga da srce pokrene i k Bogu ga obrati, otvori oči duši i dadne #!svima ugodnost pristanka i vjerovanja istini#!”(ondje). Tako se vidi kako vjera, s jedne strane, čini da obuhvaćamo istinu sadržanu u Objavi i koju predlaže učiteljstvo onih koji su, kao pastiri naroda Božjega, primili “milosni dar istine” (Dei Verbum, 8). S druge strane, potiče također na pravi i duboki sklad, koji se mora izraziti u svim načinima života oblikovanog po Kristovu uzoru.
4. Kao plod milosti, vjera vrši utjecaj na događaje. To se čudesno vidi u uzornom primjeru Svete Djevice. U Navještenju njezino prianjanje u vjeri uz Anđelovu poruku odlučujuće je za sam Isusov dolazak na svijet. Marija je Kristova Majka jer je prva u njega povjerovala. Na svadbi u Kani Marija po svojoj vjeri postiže čudo. Pred Isusovim odgovorom, koji naoko nije povoljan, ona zadržava stav povjerenja, ostavši tako uzorom odvažne i trajne vjere koja svladava zapreke. Smjela i tajna bijaše također vjera Kanaanke. Toj ženi koja je došla moliti za ozdravljenje kćerke, Isus je suprotstavio Očev naum, koji ograničava njegovo poslanje na izgubljene ovce doma Izraelova. Kanaanka odgovara svom snagom svoje vjere i postiže čudo: “O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš” (Mt 15,28).
5. mnogim drugim slučajevima Evanđelje svjedoči moć vjere. Isus izražava svoje udivljenje prema satnikovoj vjeri: “Zaista, kažem vam, ni u koga u Izraelu ne nađoh tolike vjere” (Mt 8,10). A Bartimeju reče: “Idi, vjera te tvoja spasila” (Mk 10,52). Isto ponavlja ženi koja je bolovala od krvarenja (usp. Mk 5,34). Riječi upućene ocu padavičara, koji je molio za sinovljevo ozdravljenje, nisu manje dojmljive: “Sve je moguće onome koji vjeruje” (Mk 9,23). Zadaća vjere je surađivati s tom svemogućnošću. Isus traži tu suradnju dotle da, vraćajući se u Nazaret, ne čini gotovo nikakvo čudo zbog toga što stanovnici njegova mjesta nisu u njega vjerovali (usp. Mk 6,5-6). Kad je riječ o spasenju, vjera ima za Isusa odlučujuću važnost. Sveti Pavao će razviti Kristov nauk kada će, u sporu sa svima koji žele temeljiti nadu na obdržavanju židovskoga Zakona, snažno ustvrditi da je vjera u Krista jedini izvor spasenja: “Smatramo zaista da se čovjek opravdava vjerom bez djela Zakona”(Rim 3,28). Ipak, ne treba zaboraviti da je sveti Pavao mislio na onu pravu i potpunu vjeru “ljubavlju djelotvornu” (Gal 5,6). Prava je vjera prožeta ljubavlju prema Bogu i nedjeljiva od ljubavi prema braći.