Rim, 16. 10. 1998. (IKA) – Vjera i razum su poput dva krila kojima se ljudski duh uzdiže prema razmatranju istine. Tim riječima započinje nova, trinaesta, enciklika pape Ivana Pavla II. “Fides et ratio” – “Vjera i razum” koja je u prostorijama Tiskovnog ureda Svete Stolice svečano predstavljena četvrtak, 15. listopada.
Svoju je novu encikliku, na kojoj je radio više od 12 godina, Sveti Otac dovršio na blagdan Uzvišenja svetoga Križa, 14. rujna, a predstavio ju je pročelnik Kongregacije za nauk vjere kardinal Joseph Ratzinger. “Tema enciklike ‘Fides et ratio’ o odnosima između vjere i razuma na prvi bi pogled mogla izgledati krajnje intelektualnom, štivom pridržanim za stručnjake, tj. teologe, filozofe i znanstvenike”, rekao je kardinal Ratzinger, odgovarajući na brojne upite novinara i pojašnjavajući da je svakako istina da su “neposredni primatelji, uz biskupe Katoličke Crkve upravo teolozi, filozofi i ljudi kulture. No, gledajući stvari dublje enciklika, obrađujući tu temu, tiče se svih ljudi, jer se u svakom čovjeku nalazi želja da upozna istinu i da nađe odgovore na temeljna pitanja postojanja: tko sam? odakle dolazim i kamo idem? koji je smisao zla, patnje, smrti? što će se dogoditi poslije ovoga života?”
Nova Papina enciklika razvija upravo cjelovito razmišljanje o sposobnostima i mogućnostima ljudskog razuma da se suoči s traganjem istine, da upozna istinu i da se otvori transcendentalnom. Sveti Otac predstavlja i sve učitelje Srednjeg vijeka i antike, a jedan od najvećih je svakako sv. Toma Akvinski. Enciklika potom donosi i nastupe crkvenog Učiteljstva o filozofiji, a potom obrađuje i odnos između teologije i filozofije, između razuma i vjere, ali i vjere i razuma. Na kraju pogled upire u budućnost, prema mogućim područjima za daljnja istraživanja i za produbljenje i teološkog i filozofskog razmišljanja u zauzimanju za povratak metafizičkih temelja.
O značenju enciklike za Radio Vatikan je 15. listopada govorio nadbiskup Tarcisio Bertone, tajnik Kongregacije za nauk vjere, koji je, među ostalim, istaknuo da je ta enciklika na određeni način “sažetak” Učiteljstva i razmišljanja Ivana Pavla II., a ujedno i ponajprije dar čovječanstvu i Crkvi u 20. godini njegova papinstva. “Temeljni je razlog pisanja ove enciklike Papino razmišljanje o stanju ljudskog razuma i znanja, kao i o suvremenim strujama koje s jedne strane toliko uzdižu ljudski razum da ga gotovo ‘zatvaraju u sebe samoga’, dok s druge otkrivaju jednu vrstu nezadovoljenog neoiluminizma. Taj iluminizam koji uzdiže ljudski razum ne dolazi do rezultata koji bi bili bitni za razum, za osobu i za sudbinu čovječanstva, nadasve kada odbacuje apsolutnost istine, univerzalnih istina potrebnih ljudskoj osobi. Takav iluminizam ima negativne rezultate koje Papa analizira u našem sekulariziranom društvu, u kojemu su oni usmjereni ponajprije prema nihilizmu. Djelovanje i prenaglašeni dinamizam ljudskog razuma ne završava u spoznaji koja preobražava ljudski razum. Stoga Sveti Otac želi pomoći razumu a ova je enciklika najveći čin Papinog povjerenja u ljudski razum koji može doseći istinu, štoviše može doseći osobnu istinu koja se poistovjećuje s Osobom, s Isusom Kristom koji je objavitelj Oca.”
Stoga se može slobodno reći da je temeljna poruka ove enciklike “poštovanje prema ljudskom razumu, prema zadaći ljudskog razuma, prema ljudskoj inteligenciji. Čin je to povjerenja, ali i ohrabrenje za nastavak razmišljanja i otvaranje Božjoj objavi i transcendentalnom. I to zbog toga što čovjek, kada više ne vjeruje u Boga, počinje vjerovati u sve, kako je već rekao Chesterton. To je poniženje, a ne uzdizanje čovjeka. Kada čovjek vjeruje Bogu i ima povjerenja u njega, preobražava se i postaje, kako to navodi i II. vatikanski sabor, ‘više čovjekom u punini čovječanstva’, kakvim ga je Bog stvorio.”
Međutim, o enciklici su se, i prije samoga javnog predstavljanja, pojavile prosudbe da previše negativno ocjenjuje i promatra suvremenu misao, i to, na prvi pogled može izgledati točnim. “Na prvi pogled, Papa izgleda pesimist, no on doista na realistični način analizira suvremenu misao, nadasve u prvom dijelu enciklike. U tom se dijelu suočava sa shvaćanjem prema kojemu ljudski razum gotovo da dolazi sam do istine u njezinoj potpunosti, te se ne otvara vjeri. Papa, pak, priznaje moć ljudskog razuma, ali mu i želi pomoći, želi ga ohrabriti na tom putu traganja za istinom, uzdajući se u dar inteligencije, ali i u Božju pomoć. Kao što je rekao još Aristotel ‘svi žele znati’, i ta želja za spoznajom prirođena je svakom čovjeku. Na tu želju potrebno je dati odgovor, a Papa je vidi u objavi Isusa Krista”, zaključio je mons. Bertone.