Šest stoljeća spomena prvog Sveučilišta u Zadru važan je spomen da se sjetimo svoje prošlosti i da se sjetimo iz kojih je korijena rasla naša kultura. Ta proslava i komemoracija nas podsjeća da smo bili uvijek sudionici i baštinici europske kulture, i kulturno i znanstveno i vjerski a, možemo kazati, i politički. Zašto bismo morali uvijek dokazivati da mi pripadamo toj europskoj baštini i toj Europi? Postojanje jednog sveučilišta u Zadru prije 6. stoljeća je također dokaz da smo se razvijali onim istim korakom kojim je hodala Europa, neprestano obogaćujući svoja saznanja i svoj napredak na svakom području.
Premda smo imali tu nesreću da smo bili izloženi tolikim napadima, opasnostima i pustošenjima da smo bili osakaćeni i teritorijalno i nacionalno, ipak smo živjeli i nastojali smo živjeti, možemo reći, europski, odnosno kršćanski.
Vjera i znanost! Naš nadbiskup domaćin je želio da malo razmišljamo o te dvije stvarnosti: što je vjera, a što je znanost. Proživjeli smo ne tako davno jedno vrijeme koje smo dobro zapamtili i osjetili kako se trajno nametala ljudima misao i uvjerenje kako je znanost svojom naravi i svojim poslanjem suprotna vjeri i kako će na koncu znanost pokopati vjeru i ona uopće više neće biti potrebna jer će znanost sve riješiti, sve dati čovjeku i konačno će biti rješenje svih pitanja i odgovor na sva pitanja. Ta se teška i tragična zabluda nametala u našim školama i u javnim sredstvima i proricala se sa političkih tribina: znanost i vjera nemaju ništa zajedničko; znanost je napredak, a vjera je nešto što je preživjelo i nema više smisla.
Mislim da se falsificirao pojam znanosti i pojam vjere. Oni koji su to tako tvrdili nisu znali što je znanost, nisu znali što je vjera. Analfabeti u jednom i drugom, pokušali su se zaodjenuti nekim riječima i nekim tvrdnjama, a bili su u zabludi.
Odakle su sveučilišta, iz kojeg su nadahnuća nikla? Nicala su u krilu Crkve, nicala su iz nadahnuća vjere. Teologija je zapravo bila temeljni sadržaj iz kojeg se onda razvijala znanost u svojim granama, išla je u širinu, u dubinu, išla u visinu promatrajući stvoreno. Teologija nam tumači, otkriva i vodi nas k Stvoritelju. (…)
Stvaranje svijeta, postojanje svijeta, postojanje svemira je objava Božja tko zna čitati, tko zna pred velikim djelom Božjim biti ponizan. Zato Isus kaže: “Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima” (Mt 11,25). Koji su to umni i mudri? To su oni koji sebe proglašuju normom sve istine, oni koji kada jako malo znaju, misle da jako mnogo znaju. Koji su to maleni? To su oni koji su ponizni pred Istinom, koji se klanjaju Istini, koji priznaju da ih Istina neizmjerno nadvisuje, kao što reče grčki filozof: “Znam da ništa ne znam”.
Što je znanost? Znanost je u svojoj biti otkrivanje istine u stvorenome da bi nas to stvoreno vodilo k Stvoritelju. Zato je sve stvoreno knjiga u kojoj možemo čitati, ako smo ponizni pred istinom i ako iskreno tražimo istinu, Božju svemoć, Božju mudrost i Božju ljubav.
Sveti Otac Ivan Pavao II. govorio je Društvu fizičara Europe 1979. u jednoj audijenciji: “…Ako znanstveno istraživanje postupa prema savršeno točnim metodama i ostaje vjerno svom vlastitom predmetu i ako se Sveto Pismo čita prema mudrim smjernicama Crkve, izloženim u saborskoj Konstituciji “Dei Verbum” – Božja Riječ, koje su, možemo reći, zadnje smjernice – bilo je i prije drugih sličnih – onda ne može biti suprotnosti između vjere i znanosti…” (L#!osservatore romano, br. 75, 1. travnja 1979) (…)
Čovjek je znatiželjno biće jer je razumno biće. Ako je Bog stvorio pred njim svemir, onda je dao čovjeku i razum da proniče u tu tajnu postojanja svemira i svih bića. Svako biće ima svoju istinu: i pčela ima svoju istinu i cvijet raste svojom istinom i galaksije se kreću svojom istinom i atom ima svoju istinu. Što čovjek znanstvenik radi? On samo otkriva istinu. On ne stvara zakone prirode, on ih samo otkriva. Kad su ljudi letjeli na mjesec, što su morali poštivati? Morali su do u sitnice poštivati zakone kozmosa koje su otkrili, doznali, ušli u taj misterij materije. I materija je misterij. Einstein je rekao da se čitav svemir pojavljuje kao misao. Ako je znanost objektivna, ako je ponizno otvorena istini, a to su znanstvenici, ona nema nikada razloga da uime svojih znanstvenih otkrića niječe Boga, Stvoritelja.
Kad gledamo svako ljudsko djelo, pitamo se tko je to načinio? Ljudska misao. I katedrala raste iz ljudske misli, u svakoj cjelini i u svojim dijelovima. I slika i kip i glazba, sve je to djelo ljudske misli. Na početku svega stoji misao, onda dolazi ostvarenje. Ako je znanstvenik ponizan pred istinom, on zadivljen čita na područjima svog istraživanja eudesne zakonitosti svijeta, bića, svemira i prigiba glavu pred Stvoriteljem. Ni Ru?eru Boškoviau nije smetala vjera da bude znanstvenik, ni Pasteuru ni Amperu.
Sve ove naravne religije svijeta i povijesti su izraz eovjeejeg traženja Boga. I znanost je u svojoj konačnici traženje Stvoritelja otkrivajuai istinu biaa i istinu stvorenoga.
Razumno biće si uvijek mora postaviti pitanje uzroenosti: odakle baš tako funkcionira to biće i tako živi to biće, odakle taj atom baš tako konstruiran da su u njemu, kao što reče onaj fizičar, zakoni svemira? Na poeetku svega stvorenoga stoji neizmjerni, vjeeni, živi, mudri, svemogući Bog koji je ljubav. (…)
Kršćanstvo je vjera koja nam otkriva kako Bog traži čovjeka. Objava je Božje traženje čovjeka. Vrhunac i punina Objave je utjelovljene Rijeei. “I Rijee tijelom postade” (Iv 1,14). Riječ dolazi iz neizrecivih dubina Trojstva. Bog u svojoj jedinoj biti, u svojoj duhovnoj naravi živi tajnu zajedništva triju božanskih osoba: Oca i Sina i Duha Svetoga. Druga božanska osoba – vječna Riječ – utjelovila se snagom Duha Svetoga u krilu Djevice i rodio se kao čovjek da bude ljudima Spasitelj. Tako je Bog našim tijelom, našom ljudskom naravi ušao u naš vidljivi svijet, u povijest, da ljudima objavi Božju misao o čovjeku, da im objavi smisao stvaranja svijeta i ljudskog bića.
Što je čovjek? I čovjek je misterij u koji ulaze također znanstvenici s različitih vidika. Ali do konačne istine znanost ne dolazi. Konačnu istinu o čovjeku otkriva Bog. (…)
Kad se susretnu vjera i znanost, svaka na svom području, i kad se usmjere prema čovjeku, onda će u tom zajedništvu istine biti uvijek bogatstvo spoznaje, bogatstvo kulture, bogatstvo civilizacije i svakog napretka. Nije samo materijalni napredak napredak. Bitni je napredak duha i srca i savjesti.
Stoga Drugi vatikanski sabor kaže: “Kristovo Evanđelje stalno obnavlja život i kulturu paloga čovjeka, a suzbija i uklanja zablude i zla koja proizlaze iz trajno prijeteće zavodljivosti grijeha. Ono neprestano pročišćava i uzdiže moral naroda. Ono nadzemaljskim darovima iznutra oplođuje, učvršćuje, usavršava i u Kristu obnavlja vrline i talente svakoga naroda i doba. Crkva već time što ispunja svoje poslanje unapređuje i pridonosi kulturi i civilizaciji, a svojim djelovanjem, pa i liturgijskim, odgaja čovjeka za unutarnju slobodu” (GS 58).
Bog je sloboda. Bog je apsolutno biće ljubavi, svetosti i dobrote i želi da mi tu njegovu slobodu od svakog zla živimo. (…)
To ne vide oholi, to ne mogu shvatiti umišljeni, jer “Bog se protivi oholima, a poniznima daje milost” (Jak 4,6). Zato su veliki znanstvenici bili uvijek ponizni jer su spoznavali i slutili veličinu Istine; znali su da otkrivaju samo dijelak istine i da još ostaje mnogo tajni koje nisu prozreli.
Naše školstvo! Prošlo vrijeme nam je rastavilo školu od Crkve, i to strogo. Odbacilo je u odgoju utjecaj Crkve kao nešto zaostalo, neprihvatljivo, neusklađeno s modernim napretkom. Hvala Bogu, sloboda Domovine nam je omogućila da škola i vjera i Crkva mogu zajednički odgajati čovjeka u njegovoj cjelovitosti i da se prema tome i znanost i vjera opet mogu susresti služeći čovjeku, služeći dobru čovjeka. Zato treba imati jasan pojam i jasnu spoznaju o čovjeku. A o čovjeku nam otkriva svu istinu samo Bog. U Isusu Kristu nam je rečena sva istina o čovjeku da je stvoren na sliku i priliku Božju. On je, dakle, u tom svemiru, u tom kozmosu izuzetno biće s kojim Bog razgovara i želi da i čovjek s Bogom razgovara u ljubavi, a to je molitva. On je biće otkupljeno križem Isusa Krista, njegovom ljubavlju da bude sin Božji, kći Božja. Nema većeg temelja za dostojanstvo ljudske osobe.
Svi bezbožni sistemi koji su zanijekali to dostojanstvo čovjeka bili su jednostavno protiv čovjeka. Eto vam gulaga, eto vam plinskih komora, eto vam logora, eto vam svih vrsta poniženja čovjeka u jednoj materijalističkoj i bezbožnoj civilizaciji.(…)

Franjo kardinal Kuharić