Liturgijska čitanja: Mudr 3,1-9; 2 Tim 2,8-13.3,10-12; Mt 10,17-22;

Draga braćo i sestre!

1. Neizmjerno sam radostan što sve vas, ponajprije vjernike Crkve slavljenice, drage mi Krčke biskupije, mogu pozdraviti kao izvanredni poslanik pape Benedikta XVI. prigodom proslave 1700. obljetnice mučeništva svetoga Kvirina, zaštitnika ove biskupije. Svima vama prenosim pozdrave i blagoslov Svetoga Oca. Čast mi je i radost što sam danas znak njegove blizine i njegova sudjelovanja u ovome slavlju.
S poštovanjem i bratskim osjećajem pozdravljam u prvom redu pastira krčkog biskupa Valtera Župana, sav kler ove drevne Crkve, dijecezanski i redovnički, bogoslove i sjemeništarce, koludrice, časne sestre redovnice, redovničke kandidate i kandidatice, sve Bogu posvećene osobe, sve vjernike, muževe i žene, djecu i mlade, sve starije, bolesne, čitavu biskupijsku zajednicu.
Drago mi je što su danas u Krku okupljeni brojni pastiri mjesnih Crkava iz Hrvatske. Srdačno pozdravljam preuzvišenog apostolskog nuncija mons. Maria Roberta Cassaria, preuzvišenog predsjednika Hrvatske biskupske konferencije mons. Marina Srakića, i svu nazočnu braću nadbiskupe i biskupe. Pozdravljam mnogopoštovane oce provincijale. S poštovanjem pozdravljam i sve predstavnike građanskih vlasti. Posebno pozdravljam one koji su pogođeni raznim oblicima kušnje i trpljenja i molim Gospodina da im udjeli svoju utjehu i blagoslov.
Dolazim iz Zagrebačke nadbiskupije, koja je, u stanovitome smislu, sljednica Kvirinove Sisačke biskupije. Dolazim u Krčku Crkvu, duboko vezanu uz svetoga Kvirina, u kojoj sam i sam rastao i nadahnjivao se na uzorima svetosti, te u poniznosti, kao biskup ove mjesne Crkve tijekom osam godina, zazivao pomoć i svjetlo toga svetoga svjedoka koji ne prestaje govoriti vjerodostojnim jezikom kršćanske ljubavi.
Dragi Božji narode Krčke biskupije, draga moja braćo i sestre u vjeri, radostan i ushićen dolazim k vama s čestitkama i priznanjem za ono što kao Crkva živite, oko čega nastojite i što svjedočite. Ovo slavlje prigoda je da se Bogu i svetim zaštitnicima iskreno zahvali za svjetlo Evanđelja koje je tijekom mnogih stoljeća oplemenjivalo ljude ovih kvarnerskih otoka. Ovo je prigoda da zahvalimo za prepoznatljivu baštinu svetosti, duhovnosti i kulture na koju smo ponosni i koja obvezuje nas, današnji naraštaj. Osobito danas zahvaljujemo za razne pastoralne i duhovne inicijative koje ste pokrenuli u Godini sv. Kvirina pod geslom: svjedočiti za Krista.

2. Iako nam se čini da tijek vremena što prolazi nužno udaljuje ljude te uskraćuje blizinu osjećaja i snagu događaja, ostajemo zadivljeni trajnošću mučeničkoga svjedočanstva kršćanskih svjedoka. Uz razne pokušaje da se danas pod svaku cijenu bude popularan, viđen, sveprisutan, ne uspijeva se očuvati ona svježina koja je vidljiva u slavlju svetih mučenika.
Vrijeme u kojemu je živio sveti Kvirin bilo je iznimno složeno doba dekadencije, krize jednoga društva koje si je umišljalo da je uspostavilo sustav čvrstih načela i vrijednosti, dovoljno otpornih na sve opasnosti.
No, niti jedno ljudsko društvo ne može biti otporno na ljubav, ako je ljubav zanemarilo. Ne može biti otporno na istinu, ako je istinu zanijekalo. Upravo to je razlog svakoga urušavanja naizgled čvrstih postavki zemaljskoga reda. Nakon izbacivanja odrednica ljubavi i istine, kratak je put do nepoštivanja pravednosti, do progonstava i ubojstava. Nekada su ona prepoznatljiva u krvi mučenika, a nekada u tuzi, beznađu i strahu ljudi.
Težnja da se živi na nepravdi i nepoštivanju istine o čovjeku izravno je promicanje sebičnosti, a to je posvemašnja suprotnost vrijednostima koje promiče kršćanstvo. Kršćanstvo, usidreno u Božjoj Riječi, živi od dara, od velikodušnosti i poštivanja drugoga i upravo zbog toga, iako nije vođeno političkim ciljevima, postaje opasnošću ljudskim nepravednim sustavima. Društvo koje želi živjeti bez ulaganja, bez napora i bez velikodušnosti ne samo da je osuđeno na samorazaranje, nego i samo osuđuje sve ono što progovara nesebičnošću i ljubavlju, želeći sputati i samu Božju Riječ.

3. U mjesecu lipnju u kojemu na općem crkvenom planu zaključujemo Godinu svetoga Pavla čuli smo riječi upućene Timoteju: “Riječ Božja nije okovana!” Apostol to piše kao zatočenik; u trenutku kada zna da se njegov zemaljski hod približava završetku, ali još više svjestan da neprijatelji na Božju Riječ nikada ne mogu staviti okove.
Dobro je to znao i sveti Kvirin. Okovi na rukama i tijelu, mlinski kamen, mučilišta, stratišta i gubilišta nikada u povijesti nisu ugušili onu Riječ koja je postala tijelom kao vječna Riječ, sišla na zemlju od Oca i ujedno ostala Očevom Riječju.
Dolazim k vama, braćo i sestre, iz zagrebačke Crkve koja je hrvatskom narodu i cijelomu svijetu podarila još jednoga svetog pastira, blaženoga Alojzija Stepinca. Nadahnut svjedocima prvih kršćanskih vremena, Stepinac je znao da ni stoljećima nakon svetoga Kvirina ne postoji politički sustav ni njegov progon koji bi mogao okovati Božju Riječ. To je, braćo i sestre, zadivljujuće za nas vjernike, a zbunjujuće za sve koji su kršćanstvo željeli ili žele otkloniti nasiljem bilo koje vrste.
I zagrebačka je Crkva ponosna na svetoga Kvirina. U novije smo mu vrijeme dali da snažnije progovori u našoj crkvenosti. Stoga sam želio da u Zagrebu, na Pantovčaku postoji župa kojoj je on zaštitnik i njemu posvećena crkva. Ta nova župna zajednica od nepoznavanja dolazi do svoje prepoznatljivosti u ljepoti svjedočanstva i imenu svetoga Kvirina. To je snaga istine koja progovara u svjedočanstvu kršćanskih mučenika.
Znamo pak da u Crkvi jedno svjedočanstvo uvijek upućuje na drugo. Štoviše, postaje njegovo tumačenje u drugim okolnostima. Stoga slobodno mogu reći da, zahvaljujući vremenskoj blizini i svijesti o važnosti mučeničkoga svjedočanstva blaženog Alojzija, otkrivamo starije korijene kršćanske ljepote. Lako primjećujemo da i suvremena progonstva traže odgovore na pitanje kako se Crkva s njima nosila u prošlosti, i onoj nedavnoj i onoj davnijoj.
A pitanje svjedočenja uvijek je, predragi vjernici, pitanje vjernosti.

4. “Ako s njime umrijesmo, s njime ćemo i živjeti. Ako ustrajemo, s njime ćemo i kraljevati. Ako ga zaniječemo, i on će zanijekati nas. Ako ne budemo vjerni, on vjeran ostaje.” Ovaj niz rečenica krije neredovitost u redovitosti. Upravo je to kršćanstvo. Ono živi u redovitosti, ali uvijek s posebnim svjedočenjem iznenađujuće ljubavi.
U predivnome svjedočanstvu Apostola naroda otkrivamo bogatstvo evanđeoskoga iznenađenja. U niz očekivanih postupaka urezana je neočekivanost: Ako ne budemo vjerni, Krist ostaje vjeran. Bog se, bez obzira na našu nevjeru koja je nijekanje nas samih, očituje izvan redovitosti ljudskoga zaključivanja i u naš život ulazi s ljubavlju.

Na onoj najdubljoj razini koja se tiče njegova i našega bića – Bog ostaje vjeran, jer se objavio kao ljubav. On ne ostavlja čovjeka pa i do dubine ljudskoga nijekanja samoga čovjeka. Kršćanski su mučenici potvrda ljudske vezanosti na ljubav, na Božju ljubav, na izvorište bez kojega život gubi smisao. Zbog toga su mučenici uvijek privlačni u istini koja u njima progovara; zbog toga su najrazgovjetniji i najuvjerljiviji poziv na nasljedovanje – ne sebe, nego Boga.

5. Sveti Pavao govori Timoteju u čemu ga je sve nasljedovao. Timotej je pošao za njim: “u poučavanju, u ponašanju, u naumu, u vjeri, u strpljivosti, u ljubavi, u postojanosti, u progonstvima” i patnjama. Zanimljiv je taj niz koji se može čitati na razne načine, a s vama bih želio podijeliti onu ljepotu čitanja koja se nadahnjuje Isusovim Govorom na gori, navještajem blaženstava (usp. Mt 5, 1-12).
U čitanju Poslanice Timoteju čuli smo niz od osam obilježja, što nam misli spontano vodi prema osam blaženstava.
Biti siromašan duhom znači biti otvoren i poučljiv Onomu koji nadilazi svaku ljudsku samodostatnost, jer se samo tako izgrađuje Božje kraljevstvo; blaženstvo utjehe ožalošćenima čitljivo je u ponašanju koje je odraz radosne vijesti; krotkost koja baštini zemlju pretpostavlja naum koji zna prepoznati Božje darove; blaženstvo nasićenosti pravednošću nalazi se u okviru vjere; ljudska strpljivost proizlazi iz blaženstva milosrđa; čistoća srca ostvaruje se u ljubavi koja ne poznaje zadršku sebičnosti; mirotvorstvo je put do otkrivanja istine da su ljudi Božja djeca. Niz i u jednome i u drugome navještaju završava progonstvima i patnjama u kojima se očituje blizina neba i radost zajedništva s Bogom.
“Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas” – kaže Isus. “Kakva li sam progonstva podnio!” – piše sveti Pavao. Tako su i prije progonili proroke – kaže Isus. “A i svi koji hoće živjeti pobožno u Kristu Isusu, bit će progonjeni” – zaključuje apostol Pavao.

6. Isus, dakle, upozorava na opasnost od ljudi; govori da ih se valja čuvati, aludirajući na progonstva, ali u istome poglavlju Matejeva evanđelja govori da se ne bojimo ljudi (usp. Mt 10, 26-33) te otkriva duboki razlog neustrašivosti, onaj isti zbog kojega Bog ne može sebe zanijekati; onaj isti zbog kojega Božja Riječ ne može biti okovana, a to je Duh nebeskoga Oca, ljubav kojom nas ljubi, po kojoj smo vrijedni do mjere nadilaženja zemaljskoga i po kojoj nebeski Otac govori u nama.
Ljudi su gladni i žedni ljepote toga govora i Božje prisutnosti. Da bi se čuvao spomen i mogućnost življenja neizmjernosti Božjega dara Crkva je posebno cijenila zemaljske ostatke onih koji su u svome tijelu očitovali istinu te privlačne vjernosti. Ti zemaljski ostaci pripadali su osobama koje je pohodila živa Božja sila te tako postaju tragovi one nevidljive, ali stvarne prisutnosti koja rasvjetljuje tamu svijeta pokazujući kraljevstvo nebesko koje je u nama.
Oni nas upravljaju na samoga Boga. Zbog toga nije neobično što su razne vjerničke zajednice htjele imati u svojoj blizini neposrednost njihove povezanosti s Bogom. Tako je predaja ostavila zapise o tome da je sveti Kvirin bio čašćen od Panonije preko Milana i Akvileje do Rima. Vrijednost je to mučeništva koja nadilazi privid.
I Krčka biskupija od pamtivijeka časti tog mučenika kršćanske davnine kao svog nebeskog zaštitnika. O tome svjedoči i crkva svetog Kvirina, taj dragocjeni primjerak romaničke sakralne arhitekture u kompleksu krčke katedrale. Braćo i sestre, nazočni u ovoj katedrali obilježenoj imenima i spomenom svojih časnih pastira koji su, postavljeni od Duha Svetoga, tijekom duge povijesti po otocima ove mjesne Crkve: Rabu i Pagu, Lošinju, Iloviku, Susku, Unijama, Srakanama, Cresu i Krku, ugledajući se u svetog Kvirina, neumorno i zauzeto nastavljali djelo Krista vječnoga Pastira i u svom tijelu očitovali život Isusov (usp. 2 Kor 4,10).

7. Braćo i sestre, neka u ovom jubilarnom slavlju ponovno zasvijetli svojom privlačnošću bogata baština vjere ovoga naroda. Dok promatramo život puka naših otoka nalazimo uporišne točke kojih su se držali i temelje na kojima su gradili svoju životnu egzistenciju stanovnici ovih sjevernojadranskih otoka.
Prije svega tu je vjera u Boga. U životu uvijek treba Bogu dati prvo mjesto. Ono se ponajbolje očituje u povjerenju u Božju providnost. Nakon što čovjek učini sve što treba uraditi, potrebno je stvari prepustiti Bogu. Bog će providjeti, tako su ponavljali naši očevi i majke, bake i djedovi. Takav stav donosi mir duši. Oslobađa srce od tjeskobe i napetosti. “Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati” (Mt 6,33), kaže Isus.
Drugo važno uporište našega kršćanstva jest ljubav prema Crkvi. Sva povijest ljudi naših otoka prožeta je crkvenom prisutnošću. Crkve su ures naših gradića, mjesta i sela. Na njih smo ponosni. One su hramovi u kojima se redovito okupljaju vjernici. Oni su spomeničko blago naše kulture.
Blizina i zajedništvo svećenika i naroda jest obilježje našega vjerničkoga života. U teškim godinama pod raznim vlastodršcima i ideologijama jedina institucija koja je uvijek bila blizu narodu, čuvala i gajila nadu u narodu, bila je Katolička Crkva. Kad su se gubila sva utočišta, Crkva je ostajala kao jedini zaklon, kao dobra majka koja okuplja i štiti svoju djecu.
Danas kad nas nagriza sekularizam i hedonizam, pred nas se postavlja izazov novoga svjedočenja i obnovljenog crkvenog zajedništva. Euharistija gradi zajedništvo. Stoga, predraga braćo i sestre, redovita nedjeljna misa znači živjeti s Bogom. Oni koji s Bogom žive imaju budućnost. Blagoslov ih prati sve dane njihova života.
Jedna od glavnih karakteristika duhovnosti hrvatskih vjernika jest pobožnost prema Majci Božjoj. Iz godine u godinu zadivljuje nas broj hodočasnika, osobito mladih, koji dolaze u marijanska svetišta, tu mole i rado se ispovijedaju. Molitva krunice je toliko omiljena našemu puku. Ona se redovito molila u našim obiteljima. Presveta Bogorodica Marija je trajni poziv svakom vjerniku na molitvu, i pojedinačnu i zajedničku. Dragi roditelji, majke i očevi, vašim je obiteljima potreban Božji blagoslov. Po zajedničkoj obiteljskoj molitvi Božji se blagoslov spušta na vašu kuću.

8. Uz povjerenje u Boga, ljubav prema Crkvi i pobožnost prema Majci Božjoj četvrti stup naše duhovne snage leži u poštivanju i čuvanju obitelji kao temeljne sastavnice kako društvenoga tako i crkvenoga života. Kad je obitelj zdrava nema te snage koja može razoriti i pojedinca i narod. A zdravlje jedne obitelji mjeri se njezinim životom prema Božjem naumu i njegovim zapovijedima. Ponajprije se temelji na sakramentu ženidbe između muškarca i žene, koji pred Bogom prihvaćaju zajedništvo života u sakramentalnoj bračnoj ljubavi. Ljubav je to koja ne poznaje granica sebičnosti i koja svoje uporište ima u Božjoj ljubavi. U takvom braku ljubav nikad ne ostaje zatvorena nego je uvijek otvorena daru života koji opet dolazi od Boga.
Upravo je obitelj, predragi vjernici, danas na udaru. Pokušava je se rušiti s raznih strana. Sve se manje nastoji mlade oduševiti za obiteljski život, a u tome kao da su se urotili i mediji i industrija zabave i nažalost slučajevi rastave i nasilja, pa i u našim kršćanskim obiteljima. Mnogi suvremeni proroci žele nametnuti svjetonazor u kojem obitelj nema svoje zasluženo mjesto, nego ju se ponekad želi predstaviti i kao neku nadiđenu sociološku stvarnost.
A što se time želi postići? Čovjeku se žele iščupati korijeni kako bi postao prikladan za manipulacije svake vrste. Izmaknete li čovjeku, a osobito djeci i mladima, oslonac koji se zove obitelj izveli ste ga na čistinu na kojoj postaje lakim plijenom raznih manipulatora. Ne dajmo se zavesti, braćo i sestre. Ali nemojmo se niti bojati, jer znamo da je Božji blagoslov uz nas, kad živimo onako kako nam je On zapovjedio.
9. I na kraju želim se obratiti vama, dragi mladi vjernici. Sluga Božji Ivan Pavao II., za svog trećeg pohoda Hrvatskoj u Rijeci, mladima je dozvao u svijest istinu da mali, niski ciljevi ne mogu nikako utažiti žeđ za srećom i puninom, koja je u vašem srcu. Jasno je naglasio da vam je Bog dao zadaću koju nitko ne može ispuniti do li vi sami. Poznato mi je kako se odlikujete raznim inicijativama u životu vaših župnih zajednica. Želim vam izraziti poštovanje i želju da nastavite hrabro svjedočiti svoje kršćanstvo.
Prije dvadeset godina, točno 25. lipnja 1989. godine, na dan svoga biskupskog ređenja s ovog sam mjesta tadašnjim mladim vjernicima, među kojima su danas i neki vaši roditelji, poručio što sada ponavljam i vama: “Crkva vas, dragi mladići i djevojke, zove na vjeru u život, zove na smisao plemenite požrtvovne ljubavi, zove na put onoga koji je za sebe rekao: ´Ja sam Put, Istina i Život´ (Iv 14,6). On je k nama došao od Boga da mi život imamo, u izobilju da ga imamo (usp. Iv 10,10). Otvorimo se tom životu svi, životu što ga Duh Sveti u nama rasplamsava…
Ako pogledamo ovu zemlju na kojoj stojimo, ne nalazimo li da su nam korijeni zajednički, da nam je zajednička sadašnjost i budućnost? Samo život ima budućnost. Nemojte se bojati života”.
Ovo slavlje Krčke biskupije o 1700. obljetnici smrti svetog Kvirina je spomen naše prošlosti koja ima duboke korijene, ono je nadahnuće za našu sadašnjost i orijentir za našu budućnost kako bismo ostali postojani u istini bez koje kao kršćani ne možemo živjeti.

10. Braćo i sestre, spomenute vrijednosti ni danas ne blijede. One su nas okupile na ovome slavlju u kojemu oni koji nisu susreli Boga ne vide onkraj naše prisutnosti. Kao što se mučiteljima činilo da nasiljem rješavaju svoj problem i da smrću svetih imaju prostora za svoje nepravedne planove, tako i ljudi bez Boga ne dopiru do nutarnjega razloga našega današnjega zajedništva koje se očituje u ovoj žrtvi ljubavi kojom i sami postajemo očitovanje besmrtnosti.
“Koji se u nj ufaju spoznat će istinu, i koji su vjerni bit će u ljubavi s njim” – progovorila nam je Knjiga Mudrosti. Ufanje, pouzdanje, vjernost i ljubav, nisu ih mogle potopiti ni vode u koje je bačen sveti Kvirin. Mlinski kamen koji ga je prema predaji povukao u dubine istodobno je samljeo brašno za kruh od kojega čovjek živi vječno.
Neka Božja vjernost i ljubav trajno čuva Krčku biskupiju. Sve vas i vaše, predragi vjernici, neka prati zagovor svetoga Kvirina, biskupa i mučenika i zaštita Presvete Bogorodice Marije. Ponesite s ovog slavlja blagoslov Svetog Oca Pape Benedikta XVI.
Bog vas blagoslovio! Amen.