Zagreb, (IKA) – Mjesečna tribina “Teološki četvrtak” u organizaciji Kršćanske sadašnjosti u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu imala je 26. ožujka temu “Vjera – umjetnost: Provokacija – tolerancija”. O temi su diskutirali uvodničari Rene Medvešek, glumac i redatelj, dr. Nino Raspudić, prof. talijanistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, književni kritičar te politički analitičar i dr. Željko Tanjić, rektor Katoličkog sveučilišta u Zagrebu te član Međunarodne teološke komisije.Željeli smo progovoriti o odnosu vjere i umjetnosti, odnosno koje mjesto počinje zauzimati provokacija, i je li se tolerancija izgubila. I samim pozivom-plakatom na kojem je istaknuta “provokacija” željelo se staviti naglasak na ono što smo posljednjih mjeseci doživljavali kao krvave posljedice, rekao je na početku voditelj tribine don Anton Šuljić.
Prvi uvodničar Rene Medvešek, glumac i redatelj, govorio je odnosu vjere kroz kazališnu umjetnost. Istaknuo je da je njemu sloboda jako važna, jer “u umjetnosti je uvijek riječ o nekom pokušaju da se čovjek oslobodi”. Na kraju nije bilo velike razlike između mog kazališnog i duhovnog života, i kako su godine odmicale shvaćao sam da je riječ o jednoj te istoj stvari, da jedna bez druge ne mogu i da me uzajamno obogaćuju, rekao je Medvešek. Za njega je gluma kao jedna vrsta duhovnoga puta u kojem je najveći izazov skidanje vlastite maske. Gluma me je satjerala u promišljanje unutarnjeg prostora osobe koji je oslobođen svih vanjskih karakteristika i biljega koje sam ja ranije percipirao. Upravo to se poklopilo s duhovnim putom i pomoglo mi je da počinjem drukčije razmišljati o čovjeku kao osobi, odnosno o pojmu osobe, rekao je.
Dotaknuo se i tolerancije koja se očituje pri prvom susretu s drugim osobama, tj. osobom koja se interpretira. To su često snažni karakteri, ljudi čija su djela upečatljiva, zla, negativna, ili komična. U jednom trenutku sam shvatio da kao glumac, umjetnik ne želim napadati ta lica, jer kad igram i najvećeg zločinca oduzimam i sebi od slobode i mogućnosti da to lice dobro interpretiram, ako o njemu počinjem razmišljati kao negativcu, rekao je Medvešek, te iznio primjer rada na autorskoj predstavi “Brat magarac”
Profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu dr. Nino Raspudić uvodno je ukazao na prisutnost odnosa provokacije, tolerancije, vjere, umjetnosti, blasfemije ili svetogrđa. U tom vidu se osvrnuo na vlastiti tekst “Fundamentalisti i nihilisti” iz 2010. Napomenuo je, kako je u pripremi istoga samo u jednom broju dnevnih novina pronašao niz primjera kojima je zajednički nazivnik bio pokušaj razaranja ili politički marketing zlouporabe simbola koji za dio ljudi nose snažan emocionalni naboj. Upozorio je, kako manipuliranje simbolima, tj. preko onog što je dohvatljivo, a to je znak želi se izazvati reakcija nedohvatljivih ljudi. Zamislite da ste anonimus, a silno želite dospjeti na naslovnice novina. Recept je vrlo jednostavan: nečiju svetinju stavite u nepriličan kontekst. Teži put k slavi je smisliti originalnu priču, kadar, scenografiju, kostim, pokret, a lakši je nareži Bibliju, progutaj krunicu, oskrnavi kip i odmah si primijećen ili barem si bio primijećen donedavno, jer na Zapadu je sve toliko profanirano da je sve teže izazvati šok. Došli smo do točke u kojoj je “inflacija provokacija” dovela do “devalvacije” učinka. Pa apsurdno u društvo zasićenom senzacijama danas sve više dolazi do repetitivne originalnosti i dosadne šokantnosti, citirao je dio spomenutog teksta te podsjetio kako je s islamskim svijetom drukčije. Blasfemija se kod njih doživljava mnogo izravnije. Tako da su nažalost danas muslimani dovedeni u poziciju talaca provokacija sa sekulariziranog Zapada. Što znači spaliti Bibliju ili Kuran? Znači samo uništiti papir, jer drugi smisao svete knjige za one koji ju poštuju ne može se spaliti.
“Pseudosimbolički protest do kraja pogađa fundamentaliste, i to je važno uvidjeti. Fundamentalisti su prava publika nihilista. Oni čine savršen spoj poput sadista i mazohista, jer za fundamentaliste nema razlike između slova i duha, papira i Božje riječi, komada drveta i spasa. Ne postoji interpretacija, kontekst, već metafizičko utemeljenje na granici idola ili fetiša. Jer, što je križ? Rimsko sredstvo za izvršenje bolne smrtne kazne koje je posvetila muka i smrt Isusova, od nekadašnjeg znaka sramote učinila simbol spasenja. Izvan tog konteksta gubi auru, postaje obična drvena građa, poput prozorskog okvira ili giljotine, čijim se vrijeđanjem ne može poljuljati ničija vjera”, rekao je Raspudić. Zaključio je tvrdnjom, kako znakovi dobivaju značenje ovisno o kontekstu. Šok koji je izazivala avangarda prije sto godina imao je umjetnički smisao, a iste stvari danas su patetični anakronizam. Dio naše umjetničke scene glumi, izmišlja kontekst koji onda oni “hrabro” propituju. Perverzija leži u tome što ti tzv. propitivači imaju ne samo kulturnu, nego i političku i medijsku kulturu iza leđa. Najniža vrsta humora je spojiti nešto uzvišeno s nečim što uobičajeno spada u niski rang, rekao je Raspudić.
Rektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta prof. dr. Željko Tanjić naglasio je kako je “vjera sama po sebi provokacija”. Kršćansku vjeru doživljavam kao provokaciju. Zamislite Palestinu i Isusovo vrijeme. Dolazi čovjek koji kaže “ja sam Sin Božji”, “ja sam Put, Istina i Život” naravno da je to bila provokacija za sustav, za ljude, za odnose. Ili pak drugi primjer: jutro uskrsnuća i žene dolaze s groba i kažu “uskrsnuo je”. Gdje ćeš veće provokacije od te: Isus raspeti,umrli je zapravo živ. To je zapravo provokacija koja ide za stvaranjem novih odnosa, novoga života. Za prepoznavanjem onoga što čovjek nosi u sebi, za izvlačenje njegove vlastite tame, iz njegova vlastitog svijeta u kojem je skriven pred drugima, rekao je Tanjić, te nastavio “po mom mišljenju provokacija sama po sebi nije ništa negativno. No, pitanje je koje se danas postavlja da provokacija služi nečemu”.
Danas je naime, provokacija postala svrha samoj sebi. Ona ili razara ili ima za cilj što je danas nemoguće da isprovocira nešto što nismo doživjeli ili vidjeli. Nedostaje pozitivne provokacije, koja će biti spremna izokrenuti odnose, ukazati na ono negativno bilo u društvu ili Crkvi, ali s ciljem da nešto u nama pokrene, da svi mi počnemo drukčije razmišljati o sebi, svom životu, o svojim odnosima, a ne da se osjetimo povrijeđeni, uvrijeđeni i da stanemo na barikade jedni protiv drugih. To nama nedostaje. Moramo naći sredinu od preosjetljivosti da reagiramo na nešto što je samo vanjska pojava i ne dotiče bit same stvari, i s druge strane da u svemu vidimo provokaciju. Moramo naći mjeru, naglasio je rektor Tanjić.
Ukazao je i na odnos slobode i odgovornosti, te na ono što danas susrećemo a to je sloboda govora i sloboda vjerovanja. Podsjetio je, kako i sloboda vjerovanja spada u temeljna ljudska prava.