Zagreb, 7. 4. 1998. (IKA) – “Vjernicima u Hrvatskoj potreban je novi naraštaj kršćanske nade”, ističe zagrebački nadbiskup u svojoj uskrsnoj poruci koja je cijela nadahnuta uskrsnom nadom. Među ostalim piše: “U hrvatskom društvu svjedoci smo širenja ozračja beznađa. Iza nas je teško doba komunističkog totalitarizma, razdoblje buđenja novih nada, koje je donijelo oslobađanje od hegemonističkog režima, i ostvarenje vlastite države, zatim vrijeme domovinskoga ratnog stradanja, žrtava i rana. Sada, pak, kao da mnogi upadaju u neku duhovnu prazninu”. Nadbiskup posebno upozorava na opasnost da se stanovite ovozemne vrijednosti uzdižu na razinu božanstva te kaže: “Čini nam se da je duhovna praznina posljedica i nastojanja koja su nekim ovozemnim stvarnostima pridavala religijsku dimenziju”. Svako obožavanje onoga što nije Bog rađa opasnim iluzijama, te nadbiskup spominje “neodgovorna obećanja i neopravdana povjerenja”. Posljedica je razočaranje koje “naciju može dovesti do bolesnoga stanja”. “Zabrinjava nas što se gubi povjerenje prema državnim i lokalnim ustanovama, te upravno-pravnom sustavu, a sve se više vjeruje u posredništva, preporuke i poznanstva”.
Takvo turobno ozračje ne smije nas navesti da zaboravimo kako su se “u Hrvatskoj dogodile velike stvari” i kako je “uspostava države s potrebnim ustanovama program koji traži vrijeme, ljude, znanje i iskustvo”. Priznanje postignutoga ne smije “nas uspavati i ostaviti s pogledom okrenutim prema prošlosti”. Crkva “poslušna Evanđelju, a iz ljubavi prema hrvatskom narodu i svim građanima naše domovine, treba biti savjest u društvu u kojem djeluje”. Ona “osjeća da ne smije šutjeti, ona govori i u ime onih čije se riječi ne čuju ili se ne žele čuti”. Nalazeći izvor nade kojom ohrabruje ljude u Isusovu uskrsnuću, Crkva zna da “u vremenu nije moguće konačno spasenje”, ali cijela je stvarnost, kako piše Pavao u Poslanici Rimljanima, napeta prema sve čovječnoj budućnosti. “Kršćanska je nada tipična krepost čovjeka-hodočasnika koji, iako po vjeri poznaje Boga i poziv na vječni život, još nije došao do blažene vizije… ona mu pomaže da na stanoviti način već u ovom životu prijeđe iza zavjese” (usp. Heb 6,19) te je i “predujam buduće stvarnosti”.