Vjernikova molitva i nada u tjeskobi

Kateheza br. 4 – Prva večernja nedjelje prvog tjedna
Uvodno biblijsko čitanje: Ps 141. Ti si mi utočište
“Iz svega glasa vapijem Jahvi,
iz svega glasa Jahvu zaklinjem.
Pred njim svoju izlijevam tužaljku,
tjeskobu svoju pred njim razastirem.
Ako duh moj i klone u meni,
ti put moj poznaješ.
Na putu kojim prolazim
potajnu mi zamku staviše.
Obazrem li se nadesno i pogledam:
nitko ne zna za mene.
Nemam kamo pobjeći,
nitko za život moj ne mari.
K tebi, Jahve, vapijem;
govorim: ti si mi utočište,
ti si dio moj u zemlji živih.
Poslušaj moje vapaje
jer sam veoma nevoljan.
Izbavi me od gonitelja mojih
jer od mene oni su moćniji.
Izvedi iz tamnice dušu moju
da zahvaljujem imenu tvojemu.
Oko mene će se okupiti pravednici
zbog dobra što si ga iskazao meni”.

1. Godine 1226., 3. listopada navečer sveti Franjo Asiški bio je na umoru: njegova posljednja molitva bijaše upravo psalam 141., kojeg smo maločas čuli. Sveti Bonaventura podsjeća kako Franjo “zavika i uskliknu riječi psalma”: “#!Iz svega glasa vapijem Gospodinu, iz svega glasa Gospodina zaklinjem#! te ga izmoli sve do posljednjeg retka: #!Oko mene će se okupiti pravednici zbog dobra što si ga iskazao meni#!” (Leggenda Maggiore, XIV,5, u: Fonti Francescane, Padova – Asiz 1980., str. 958).

Taj je psalam snažna prošnja, protkana nizom zaziva upućenih Gospodinu: “vapijem”, “Gospodina zaklinjem”, “izlijevam tužaljku”, “tjeskobu razastirem” (rr. 2-3). Središnjim dijelom psalma prevladava povjerenje u Boga koji nije ravnodušan prema trpljenju vjernika (usp. rr. 4-8). S tim je stavom sveti Franjo pošao u smrt.

2. U psalmu se Boga oslovljava s “ti”, kao osobu koja ulijeva sigurnost: “ti si mi utočište” (r. 6). “Ti put moj poznaješ”, to jest tijek mojeg života, stazu označenu opredjeljenjem za pravednost. Na tom putu, međutim, bezbožnici su postavili zamku (r. 4): to je tipična slika preuzeta iz prizora lova i česta u prošnjama psalama kojom se označavaju opasnosti i zamke kojima je izložen pravednik.

Usred te velike tjeskobe, psalmist daje gotovo znak za uzbunu da Gospodin svrne svoj pogled na njegovo stanje i intervenira: “Obazrem li se nadesno i pogledam” (r. 5). U istočnjačkim običajima s desna nekoj osobi stoji branitelj ili svjedok koji svjedoči u njezinu korist na sudskoj parnici, odnosno, u slučaju rata, tjelesna straža. Vjernik je, dakle, sam i napušten, “nitko više ne zna za njega”. Zbog toga izriče tjeskobnu tvrdnju: “Nemam kamo pobjeći, nitko za život moj ne mari” (r. 5).

3. Odmah potom, jedan vapaj razotkriva nadu koja prebiva u srcu molitelja. Sada je jedina djelotvorna zaštita ona Božja: “ti si mi utočište, ti si dio moj u zemlji živih” (r. 6). “Dio” ili “udio” u biblijskom je rječniku dar obećane zemlje, znak božanske ljubavi prema njegovu narodu. Gospodin sada ostaje jedina uzdanica na koju se može osloniti, jedina mogućnost života, najviša nada.
Psalmist ga ustrajno zaziva, jer je “veoma nevoljan” (r. 7). Ponizno ga moli da raskine okove njegove tamnice samoće i neprijateljstva (usp. r. 8) i izvuče ga iz ponora kušnje.

4. Kao i u ostalim psalmima prošnje, završni je pogled ispunjen zahvaljivanjem, koje se upućuje Bogu nakon uslišanja: “Izvedi iz tamnice dušu moju da zahvaljujem imenu tvojemu” (isto). Kada bude spašen, vjernik će poći zahvaliti Gospodinu usred bogoslužnog zbora (usp. isto). Oko njega će se okupiti pravednici, koji će doživjeti spas brata kao vlastiti.
Tim bi duhom morala odisati i kršćanska slavlja. Patnja pojedinca mora naći odjeka u srcu svih; jednako tako radost svakog pojedinca mora biti doživljena od cijele molitvene zajednice. Doista, “gle, kako je dobro i kako je milo kao braća zajedno živjeti” (Ps 132,1), a Gospodin Isus je rekao: “Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima” (Mt 18,20).

5. Kršćanska je tradicija primjenjivala psalam 141. na progonjenoga i trpećeg Krista. U toj perspektivi, svijetli cilj prošnje psalma preobražava se u uskrsni znak, na temelju slavnog ishoda Kristova života i našeg određenja uskrsnuća s njim. Kazuje to sveti Hilarije iz Poitiersa, poznati naučitelj Crkve iz četvrtog stoljeća, u svojoj Raspravi o psalmima.

On komentira latinski prijevod posljednjeg retka tog psalma, koji govori o nagradi za molitelja i iščekivanju pravednih: “Me expectant iusti, donec retribuas mihi”. Sveti Hilarije tumači: “Apostol nas uči koju je nagradu Otac dao Kristu: #!Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika. I svaki će jezik priznati: #!Isus Krist jest Gospodin!#! – na slavu Boga Oca#! (Fil 2,9-11). Ovo je nagrada: tijelu, koje je uzneseno, darovana je vječnost Očeve slave.

Što je nadalje iščekivanje pravednika, uči nas isti apostol govoreći: #!Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista: snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu#! (Fil 3,20-21). Pravednici ga iščekuju radi nagrade, naime da ih suobliči slavi njegova tijela, koje je blagoslovljeno u vijeke vijekova. Amen” (PL 9, 833-837).