Kateheza br. 30 – Želja za Božjim hramom
Uvodno biblijsko čitanje: Ps 42
“Dosudi mi pravo, Bože,
i povedi parbu moju protiv čeljadi
bezbožne,
izbavi me od čovjeka zlobna i opaka!
Jer ti si, Bože, zaklon moj:
zašto me odbacuješ?
Zašto obilazim žalostan, pritisnut
dušmanima?
Pošlji svjetlost svoju i vjernost: nek
me vode,
nek me dovedu na tvoju svetu goru, u
šatore tvoje!
I pristupit ću Božjem žrtveniku,
Bogu, radosti svojoj.
Harfom ću slaviti tebe,
Bože, o Bože moj!
Što si mi, dušo, klonula
i što jecaš u meni?
U Boga se uzdaj, jer opet ću ga slaviti,
spasenje svoje, Boga svog!”

1. U općoj audijenciji prije nekog vremena, komentirajući psalam koji prethodi maloprije otpjevanom, rekli smo kako je usko povezan sa slijedećim psalmom. Psalam 41. i 42. sačinjavaju, doista, jednu pjesmu, čiji su stihovi u tri dijela podijeljeni istom antifonom: “Što si mi, dušo, klonula i što jecaš u meni? U Boga se uzdaj, jer opet ću ga slaviti, spasenje svoje, Boga svog!” (Ps 41,6.12; 42,5). Te riječi, slične nekom solilokviju, izražavaju duboke osjećaje psalmiste. On se nalazi daleko od Siona, središta svoga života jer je to povlašteno sjedište prisutnosti Boga i vjerničkog kulta. Osjeća, stoga, neku samoću satkanu od nerazumijevanja i čak napada opakih, koja je dodatno otežana Božjom odsutnošću i šutnjom. Psalmist, zato, reagira na tugu pozivom na ufanje, koji upućuje samome sebi, i divnom riječju nade: on računa da može još slaviti Boga, “lice Božje gledati”. U psalmu 42, namjesto da govori samome sebi kao u prethodnom psalmu, psalmist se obraća Bogu i moli ga da ga obrani od protivnika. Ponavljajući gotovo doslovno zaziv izgovoren u drugom psalmu (usp. 41,10), molitelj ovaj put doista Bogu i upućuje svoj ožalošćeni vapaj: “Zašto obilazim žalostan, pritisnut dušmanima” (Ps 42,2).

2. Ipak on već sada osjeća kako tama odvojenosti prestaje te izražava sigurnost u povratak Sionu gdje će ponovno pronaći Božje prebivalište. Sveti grad nije više izgubljena domovina, kao što je to u jadikovci prethodnog psalma (usp. 41,3-4), već je naprotiv radosni cilj, prema kojem se hodi. Vodič na putu povratka u Sion bit će Božja “istina” i njegovo “svjetlo” (usp. Ps 42,3). Sam će Gospodin biti konačno odredište putovanja. Njega se zaziva kao suca i branitelja (usp. rr. 1-2). Tri glagola označavaju zahvat za koji se moli: “Dosudi mi pravo”, “povedi parbu moju”, “izbavi me” (r. 1). To su gotovo tri zvijezde nade, koje se pojavljuju na mračnom nebu kušnje i označavaju zoru spasenja koja tek što nije svanula.
Značajno je tumačenje koje sv. Ambrozije daje tome iskustvu psalmiste, primjenjujući ga na Isusa koji moli u Getsemaniju: “Ne želim da se iznenadiš što prorok kaže da mu je duša klonula, jer i sam Gospodin Isus kaže: Duša mi je žalosna. Onaj uistinu koji je preuzeo na sebe sve naše slabosti, preuzeo je i našu osjetljivost, zbog čega je bio nasmrt žalostan, ali ne zbog smrti. Naime dragovoljna smrt, o kojoj ovisi sreća svih ljudi, ne bi mogla izazvati žalost… Bio je dakle nasmrt žalostan u iščekivanju da se ispuni milost. To pokazuje samó njegovo svjedočanstvo, kada kaže o svojoj smrti: Krstom mi se krstiti, i žalostan sam dok se to ne zbude!” (Jobove i Davidove opomene, VII, 28, Rim 1980., str. 233).

3. U nastavku psalma 42., pred očima psalmiste otvara se toliko žuđeno rješenje: povratak izvorima života i zajedništva s Bogom. “Istina”, ili vjernost Gospodinova, i svjetlost, to jest objava njegove dobrohotnosti, predstavljeni su kao glasnici koje je sam Bog poslao s neba kako bi vjernika uzeo za ruku i poveo ga ka željenom cilju (usp. Ps 42,3).
Vrlo je rječit slijed dionica približavanja Sionu i njegovu duhovnom središtu. Najprije se pojavljuje “sveta gora”, brežuljak na kojem se uzdiže Davidov hram i utvrda. Potom se na polju pojavljuju “šatori”, to jest svetište Sion sa svim i različitim prostorima i zdanjima koji ih sačinjavaju. Slijedi potom “Božji žrtvenik”, sjedište žrtava i službenog obreda čitavog naroda. Konačni i presudni cilj je Bog radosti, to je zagrljaj, ponovno pronađena prisnost s njim, koji je prije bio dalek i šutljiv.

4. U tom trenutku sve postaje pjesma, radost, slavlje (usp. r. 4). U hebrejskom se izvorniku govori o “Bogu koji je moja radost nad radostima”. Riječ je o semitskom načinu izražavanja superlativa: psalmist želi istaknuti da je Gospodin izvor svake radosti, da je najveća radost, da je punina mira.
Grčki prijevod Sedamdesetorice, čini se, pribjegava ekvivalentnom aramejskom izrazu koji znači mladost i preveden je s “Bogu koji razveseljuje moju mladost”, uvodeći tako ideju žive i snažne radosti koju daje Gospodin. Latinski psaltir Vulgate, jednog od prijevoda s grčkog, kaže: “ad Deum qui laetificat juventutem meam”. U tome obliku psalam se pjevao pred podnožjem oltara, prije euharistijskog bogoslužja, kao uvodni zaziv za susret s Gospodinom.

5. Početna jadikovka antifone psalama 41 i 42 ponovno po posljednji put odzvanja na kraju (usp. Ps 42,5). Molitelj još nije stigao u Božji hram, još je uvijek okružen tamom kušnje; ali već sada pred njegovim očima sja svjetlo budućeg susreta i njegove usne već kušaju tonove pjesme radosti. Poziv je, ovaj put, više označen nadom. Doista, sv. Ambrozije komentirajući naš psalam primjećuje: “U Boga se uzdaj, odgovorit će svojoj duši onaj koji je klonuo duhom… Živi u međuvremenu u nadi! Nada koja se vidi nije nada; ali ako se nadamo onomu čega ne gledamo, strpljivo to iščekujemo (usp. Rim 8,24-25)”
Ovaj psalam postaje, dakle, molitva onoga koji još uvijek putuje zemljom i još se uvijek susreće sa zlom i sa trpljenjem, no ima sigurnost da ishodište povijesti nije bezdan smrti, već spasenjski susret s Bogom. Ta je sigurnost još veća za kršćane kojima poslanica Hebrejima naviješta: “Nego, vi ste pristupili gori Sionu i gradu Boga živoga, Jeruzalemu nebeskom, nebrojenim tisućama anđelâ, svečanom skupu, Crkvi prvorođenaca zapisanih na nebu, Bogu, sucu sviju, dusima savršenih pravednika i Posredniku novog Saveza – Isusu – i krvi škropljeničkoj što snažnije govori od Abelove” (Heb 12,22-24).