Zagreb, (IKA) – Svoj pogled na temu „Vjerski mediji u službi unutarcrkvenoga dijaloga, suradnje i suodgovornosti” dao je na 58. teološko-pastoralnom tjednu i izv. prof. dr. Jerko Valković. Uvodno je istaknuo kako je za odnos Crkve prema medijima, duh Drugoga vatikanskoga koncila bio od veoma velikoga značenja. „Značajna se promjena u odnosu Crkve prema medijima događa ne zbog uvođenja nekog novog medija već zato, jer se u medijima malo-pomalo prepoznaje nova kultura. Zapravo mediji se prepoznaju kao važno područje za ostvarenje dijaloga, odnosno zajedništva”, pojasnio je. To je potkrijepio tekstom iz pastoralnog naputka Communio et progressio. Referirajući se na crkvene dokumente koji upotrebljavaju pojmove poput ‘javnosti i ‘javno mnijenje’, dr. Valković pojasnio je kako „javnost” obuhvaća publiku, a pri tome se misli na ljude koji izlaze iz svoga privatnog životnog okruženja, dok se „javno mnijenje” obično definira kao rasprava, dijalog, sporazum o pitanjima koja su od općega interesa a javnost je okvir u kojemu se sve to odvija.
Osobito u novije vrijeme veliki naglasak stavlja se na same procese komuniciranja, a za neke je upravo to ključna odrednica javnosti. Kada se govori o crkvenoj javnosti treba reći da se ona oblikuje i na neki drugi način kroz npr. različita bogoslužja, obrede, hodočašća, tj. kroz one situacije u kojima postoji izravan odnos s vjernicima, pa makar je riječ o masama. Isto tako treba imati u vidu da na oblikovanje crkvene javnosti utječu i drugi mediji, društveno-politička situacija, rekao je predavač.
Usredotočujući se na unutarcrkveni dijalog, postavio je pitanje o ulozi vjerskih medija. „Dobro je uočiti da postoje mediji na svim razinama nacionalnim, biskupijskim, dekanatskim, župnim što omogućava različite načine i prisutnosti i djelovanja. Što se pak sadržaja vjerskih medija i unutarcrkvenog dijaloga tiče, od vjerskih medija ne može se očekivati da budu samo sredstva katehizacije, već bi njihova uloga trebala biti prvenstveno u evangelizaciji koja se neće ograničiti na iznošenje vjerskih-moralnih istina, već bi trebali promatrati i interpretirati egzistencijalnu stvarnost s pozicija kršćanske vjere, odnosno morala. Pritom treba istaknuti da su mikrofoni u televizijskim i radijskim studijima različiti od mikrofona na našim oltarima i ambonima. To konkretno znači da mediji imaju svoj jezik, svoja pravila, gramatiku i da se njihov način govora razlikuje od govora u liturgijskom kontekstu”, pojasnio je. Da bi se mogao odvijati što autentičniji dijalog unutar Crkve važna je otvorenost za pluralnost i samokritičnost, rekao je predavač te to potkrijepio konkretnim primjerima iz djelovanja posljednjih dvojice papa.
Upućujući na neke elemente dinamike unutar same javnosti, dr. Valković istaknuo je kako je jedna od bitnih odrednica današnje javnosti način na koji ona komunicira. „Ovdje u odnosu na prijašnja vremena uočavamo veliku razliku. Današnja komunikacija ne čeka naloge, poticaje i dekrete odozgo, već sasvim suprotno polazi od pojedinaca i grupa koje se susreću i komuniciraju u različitim kontekstima i na taj se način suočavaju s temama i s problemima za koje se smatra da bi bilo dobro da su prisutni u javnom mnijenju. Takvo pak djelovanje iziskuje sposobnost da se prijedlozi i teme predstavljaju na argumentiran način, ali i spremnost da budu otvorene i izložene kritici”, rekao je. U tom je vidu pojasnio kako bi valjalo istaknuti važnost novih medija, jer oni omogućavaju kapilarnu povezanost, jednostavan i brz dolazak do čovjeka, kao i „običnom čovjeku” da njegov glas može doprijeti do javnosti. To je važno područje svjedočenja vjere, ali i razvijanja komunikacije Crkve koja se ne bi trebala ograničiti samo da reagiranja post factum.
Dr. Valković uputio je i na istraživanje „Vjerska tematika u hrvatskom medijskom prostoru” koje je protekle godine provodio zajedno s kolegama na Odjelu za komunikologiju Hrvatskoga katoličkog sveučilišta. Iznio je podatak da kada se u ne crkvenim, već javnim medijima raspravljalo o vjerskim temama u manje od 50% slučajeva tražilo se mišljenje pripadnika vjerske zajednice. Tu se postavlja pitanje „zašto mediji nisu tražili sugovornika ili sugovornike unutar članova vjerskih zajednica”. Jedan od odgovora može biti „da medije ne zanima njihovo mišljenje”, ali isto tako odgovor može biti „da mediji ne nailaze na dovoljnu spremnost nas vjernika za ulazak u medijski svijet”.
Važnost upotrebe riječi, izraza i općenito govora u komunikaciji unutar javnosti nikako nije zanemariva, dapače veoma je važna. Riječi koje se doživljavaju kao puko moraliziranje, a uz to su popraćene nedostatnim ili manjkavim obrazloženjima neće pokrenuti raspravu i zdravo sučeljavanje. Štoviše, izazivaju suprotni efekt. Unutarcrkvena komunikacija uvijek treba poštovati narav Crkve, njezinu hijerarhijsku strukturu, misiju koju Crkva želi ostvariti. Međutim u komunikaciji javnosti pozornost treba obratiti i na način kako današnji čovjek doživljava autoritet ili govor autoriteta, rekao je. Dr. Valković upozorio je i na činjenicu da u Crkvi nema relevantnih istraživanja koja bi dala uvid u unutarcrkvenu komunikaciju.
Na kraju je predavač istaknuo kako se često čuje da u našoj javnosti nedostaje dijaloga, odnosno kulture dijaloga. Brojni sukobi na raznim područjima pune novinske stranice i stvaraju dojam nemogućnosti ophođenja na drukčiji način. Stoga je postavio pitanje „može i Crkva kroz medije koje ima na raspolaganju, ali ponajprije unutarcrkvenom komunikacijom, makar sitnim koracima oplemenjivati naše društvo? Tj. na ‘kapilarni’ način širiti kulturu dijaloga, i tako vršiti ono što Papa kaže diakonia kulture. Možda je to jedan od znakova našega vremena, ali vjerujem isto tako jedan veliki doprinos Crkve koji može pružiti našem društvu”.