VJERSKI ODGOJ – NEOTUĐIVO PRAVO RODITELJA

Zbog sve učestalijih neobjektivnih i neargumentiranih, pa čak i zlonamjernih pisanja i izvješćivanja o vjerskom odgoju u vrtićima i vjeronauku u školi, na koji roditelji i djeca i kao građani i kao članovi Crkve imaju demokratsko pravo izbora, Nacionalni katehetski ured Hrvatske biskupske konferencije, na poticaj brojnih vjeroučitelja i vjeroučiteljica, kao i šire javnosti, zgranut nad takvim napadima, s tim u svezi pojašnjava sljedeće:

1. Svjedoci smo prošlih mjeseci ponovno zahuktaloga medijskog polemičkog monologa, samo “jedne strane”, o vjeronauku u školi a osobito vjerskog odgoja u vrtićima. Sve je kulminiralo posljednjih tjedana nakon što je Hrvatska biskupska konferencija na svome jesenskom zasjedanju u Požegi odobrila novi Program katoličkoga vjerskog odgoja djece predškolske dobi te nakon što je obznanjeno da je održana sjednica saborskoga Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu, 13. studenoga 2001., na kojoj se raspravljalo o nacrtu novoga Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica, koji je uskoro trebao ići na raspravu Hrvatskoga sabora. Dakako da je u sklopu rasprave jedno od najaktualnijih pitanja bio i vjerski odgoj u vrtićima i vjeronauk u školi. Na ovu sjednicu, uz ostale predstavnike vjerskih zajednica, bili su pozvani i predstojnik Nacionalnoga katehetskog ureda Hrvatske biskupske konferencije, kao i kancelar Nadbiskupskoga duhovnog stola u Zagrebu. Zanimljivo je da su neki mediji, izvješćujući o raspravi, posebno o vjeronauku i vjerskom odgoju, prešutjeli intervente ili čak zanemarili prisutnost predstavnika Katoličke crkve.

2. U danima nakon spomenute sjednice Nacionalni katehetski ured HBK nije se oglašavao u svezi s tim napisima o pitanjima koja se odnose na vjeronauk i vjerski odgoj jer je smatrao da nije ovlašten iznositi razmišljanja ili zaključke sa sjednice saborskog odbora, tim više što je najavljena nova tematska sjednica. Zanimljivo je primijetiti da isti mediji, izvješćujući sa sjednice, nisu tražili mišljenje Nacionalnoga katehetskog ureda HBK u svezi s vjeronaukom i vjerskim odgojem u vrtićima, iako smatramo da smo i mi pozvani dati svoj obol javnoj raspravi o tako važnim temama. Drugi, koji se uglavnom protive vjeronauku u školi, a pogotovo vjerskom odgoju u vrtićima, bili su citirani ili intervjuirani. To je također jasan pokazatelj jačanja starih ili stvaranja novih “koalicija” raznih čimbenika koji na svaki način nastoje vjeronauk, ako već ne izbaciti iz škole, onda barem obezvrijediti u očima djece, roditelja i najšire javnosti.

3. Već su nam dobro poznate njihove teze o tome kako vjeronauk “dijeli djecu”, a to znači pospješuje netoleranciju, kao i ona najnovija da bi, u rasterećivanju učenika, trebalo svakako najprije ukloniti vjeronauk ili ga smanjiti na najmanju moguću mjeru, i to u obliku tzv. religijske kulture, tim više što vjeronauk, po njima, ne bi spadao u javnu, a osobito ne u tzv. laičku ili neutralnu školu. S druge strane, misle isti krugovi, Hrvatska se s vjeronaukom u školi, a sada i vjerskim odgojem u vrtićima, “vraća natrag”, odnosno ne ide ukorak sa suvremenom Europom. Dakako da im u tome pomažu i, valja to konačno otvoreno reći u ime svećenika, vjeroučitelja, roditelja i ostalih laika vjernika, neki pojedinci iz Crkve koje mediji, znajući da su, uz ostalo, i protiv vjeronauka, dobro koriste u svoje tendenciozne svrhe. Pritom valja reći da takvi pojedinci ne sudjeluju na stručnim katehetskim skupovima gdje bi se mogli bolje informirati o glavnoj svrsi i zadaćama vjerskoga odgoja u vrtićima i vjeronauka u školi.

4. Ima li smisla na sve ovo odgovarati? Izgleda da nema, jer se glas onih koji bi mogli s pravom i kompetentno progovoriti jednostavno ne želi čuti, odnosno sustavno ih se zaobilazi. Ipak smo dužni ovom prigodom istaknuti da je krajnje zabrinjavajuće što svi ti pojedinci ili krugovi, u raspravi o vjeronauku, zaobilaze najprije one koje bi trebalo pitati i čija bi prava trebalo konačno poštivati, a to su roditelji i djeca. U te spadaju i oni kojima su roditelji dali povjerenje da njihovu djecu odgajaju, konkretno svećenici, vjeroučitelji kao i oni koji su, u ime biskupa odnosno Hrvatske biskupske konferencije, poput Nacionalnoga katehetskog ureda i biskupijskih katehetskih ureda, odgovorniji za organiziran i sustavan odgoj u vjeri, konkretno za vjerski odgoj u vrtićima i vjeronauk u školama. Izgleda da je lakše tako voditi raspravu, odnosno monolog, a ne dijalog za koji se inače takvi stručnjaci deklarativno zalažu.

5. Vrlo je upadljiva i činjenica da se pojedini mediji i “stručnjaci” nisu obratili Nacionalnom katehetskom uredu HBK i zatražili barem osnovne informacije o programima vjerskoga odgoja u vrtićima i vjeronauka u školama. Vidjeli bi, naime, koliko bogatstvo u sebi ti programi kriju, kako odgajaju za život u punini, za toleranciju i suživot u različitostima, za ekumenske odnose što su i vjeroučiteljima Katoličke crkve priznali i pojedini predstavnici drugih vjerskih zajednica na susretu u Zavodu za unapređivanje školstva Ministarstva prosvjete i športa RH (15. lipnja 2001.). U Zaključcima s toga susreta doslovno stoji: “Naglašeni su brojni pozitivni pomaci u odnosima djece različitih vjeroispovijesti, čemu je zacijelo pridonio i kvalitetan rad vjeroučitelja pojedinih konfesija koje se vode načelom dubokog uvažavanja drugačijih stavova i uvjerenja i željom da jedni druge bolje upoznaju kroz ostvarivanje školskog vjeronauka.” Nadalje, ako bi, uz ostalo, pratili katehetski časopis Katehezu i Katehetski glasnik, vidjeli bi da Europa ima vjeronauk, u ovoj ili onoj varijanti, i da Crkva u Hrvatskoj nije u tom pogledu iznimka te da s konfesionalnim modelom vjeronauka u školi ne vraća “kotač povijesti unatrag”. Štoviše, može se reći da je i pitanje vjeronauka dio “europskih integracija”, jer u Europu ne bismo mogli ući ako se ne bi poštivala i prava roditelja na odgoj i obrazovanje kakva oni izaberu.

6. U cijeloj toj “priči” zaboravlja se da je od temeljne nužnosti, kada je riječ o vjerskom odgoju i obrazovanju, pozivati se na neotuđivo pravo roditelja i djece na odgoj kakav oni žele i na što su se obvezali, kada je riječ o katoličkim roditeljima, prigodom svoga vjenčanja ili krštenja djeteta. Ugovori između Svete Stolice i Republike Hrvatske, kao i između Hrvatske biskupske konferencije i Vlade Republike Hrvatske temelje se, uz ostalo, upravo na tome neotuđivom pravu roditelja i djece. Uostalom, cjelovit odgoj i obrazovanje mladoga čovjeka nužno uključuju i njegovu religioznu dimenziju, koju valja razvijati već od prvih godina života. Zar još uvijek treba dokazivati da vjera, mi kršćani posebno to ističemo za kršćansku vjeru, nije samo “privatna stvar” već nešto i bitno javnoga te da, slijedom toga, i odgoj na zasadama vjere spada u javnu školu, barem za one koji to žele.

7. Ne možemo, a da ne izrazimo čuđenje, pa i žaljenje, što mnogi koji govore ili pišu o vjeronauku nisu upoznali, a kamoli doživjeli ono što on može dati, kako izgledaju vjeronaučni programi i koju radost doživljavaju oni koji to ozbiljno prihvate. Zašto se pozivati samo na poneke vjeroučitelje, koji nisu možda uvijek bili na visini svoga zadatka, ili na roditelje i djecu koji su upisali vjeronauk iz neke druge motivacije, bez osnovnoga poznavanja kršćanske vjere i svijesti crkvenosti ili, kako neki znaju reći, radi “pritiska sredine”? Da nekim slučajem vjeroučitelj, koji je to primijetio i kasnije vidio da takvi uvelike ometaju normalno odvijanje vjeronauka, nije prihvatio njihovu prijavu na vjeronauk, zar mu se opet ne bi prigovorilo da niječe nečije demokratsko pravo? Mogu li se uglavnom na tim elementima pisati dugi članci ili stvarati radijske ili televizijske emisije, pa i one u redakcijama koje u sebi imaju predznak “religijska”, sve s prozirnom namjerom da se stvori loša slika o vjeronauku, vjeroučiteljima, njihovoj stručnosti i dr.? Zašto zanemariti predan rad više od tri tisuće odgojitelja u vjeri u predškolskim ustanovama i vjeroučitelja u školama, pa i onda kada se rezultati odmah ne vide? Zašto sustavno zanemarivati stručno promišljanje više od 1.500 odgojiteljica u vrtićima te vjeroučitelja i vjeroučiteljica u školama koji su se, od kraja kolovoza do kraja rujna ove godine, okupljali na pet katehetskih škola u Splitu i Zagrebu?

8. Posebna površnost uočava se u pisanju ili govoru o vjerskom odgoju u vrtićima. Začuđuje što se zanemaruju neke činjenice, tj. da u vrtiću postoji nekoliko vrsta programa, kao što su cjelodnevni programi, kraći programi i programi predškole. Unutar redovitoga cjelovitog programa postoji i mogućnost za nekoliko vrsta programa koji imaju svoje posebnosti, kao npr. dramsko-scenski, likovni, glazbeni, zdravstveni programi, eko-programi, kao i programi za rano usvajanje stranih jezika i dr. Tako se i vjerski program nudi i uključuje kao jedan od posebnih programa. Iz svega je jasno da se uvođenjem vjerskoga odgoja u vrtiće ne radi o podjeli djece na osnovi vjeroispovijesti, već je riječ o slobodnom odabiru programa njihovih roditelja. Iako je program katoličkoga vjerskog odgoja jedan od posebnih programa, a koji se inače dijelom dodatno financiraju, on ne bi trebao zahtijevati od roditelja dodatno financiranje jer, uostalom, ne zahtijeva ni neku veću opremljenost prostora poput drugih posebnih programa, tim više što se naglasak stavlja na odgoj duhovne dimenzije djeteta. Postavlja se pitanje: kako može objektivan promatrač zanijekati doprinos katoličkoga odgoja i kroz vjerski odgoj u vrtićima koji se postupno već više godina uvodi, a sad još sustavnije, osobito teološko-katehetskim doškolovanjem onih odgojitelja i odgojiteljica koji to žele. Na kraju, ako se u vrtiću mogu odabirati programi stranih jezika i drugi programi, zašto ne ponuditi i program vjerskoga odgoja?

9. Uvjereni smo da ni ta nova “kampanja” neće smesti roditelje vjernike ni one koji objektivnije gledaju na cjelovit odgoj i obrazovanje, a osobito ne vjeroučitelje i odgojiteljice u vjeri kojima i ovom prilikom valja izraziti veliku zahvalnost za njihov rad. Nacionalni katehetski ured HBK, zajedno s biskupijskim katehetskim uredima, u uskoj suradnji s Ministarstvom prosvjete i športa, po načelu dvostruke odgovornosti, želi i dalje sve snage usmjeravati prema što kvalitetnijim programima za vjeroučenike i vjeroučitelje te odgojiteljice u predškolskim, pogotovo prema njihovu trajnom stručnom usavršavanju, a sada i doškolovanju kvalitetnih odgojiteljica u vjeri u predškolskim ustanovama.

10. Na kraju, vjerujemo da će svi koji to žele prepoznati vrijednosti koje Crkva zastupa, odnosno Isusov odgojni projekt koji vodi prema životu u punini, a s druge strane i namjere onih koji s drugih pozicija o tome pišu ili govore. To je njihovo demokratsko pravo, ali bismo željeli da se barem ponekad sjete da oni imaju svakoga dana priliku odnosno prostor da govore ili pišu u javnim medijima, dok drugoj strani, koja drugačije misli, to nije omogućeno, čime se praktički i u demokratskom društvu pokazuje da demokracija nije za sve jednaka.

Zagreb, 24. studenoga 2001.

Nacionalni katehetski ured HBK