Vjerujem u oproštenje grijeha

1. Nastavljajući produbiti smisao obraćenja, danas ćemo nastojati shvatiti također značenje oproštenja grijeha koje nam nuđa Krist po sakramentima Crkve. Ponajprije želimo posvijestiti biblijsku poruku o Božjem oproštenju: poruka naširoko razvijena u Starom zavjetu a koja svoju puninu nalazi u Novome. Crkva je umetnula taj sadržaj svoje vjere u samo Vjerovanje, gdje upravo ispovijeda oproštenje grijeha: Credo in remissionem peccatorum.
2. Stari nam zavjet na različite načine govori o oproštenju grijeha. U vezi s time nalazimo raznolike načine izražavanja grijeha: grijeh je “oprošten”, “izbrisan” (Izl 32,32), “okajan” (Iz 6,7), “bačen za leđa” (Iz 38,17). Psalam 103 na primjer kaže: “On ti otpušta sve grijehe tvoje, on iscjeljuje sve slabosti tvoje” (r.3), “ne postupa s nama po grijesima našim, niti nam plaća po našim krivnjama… Kako se otac smiluje dječici, tako se Jahve smiluje onima koji ga se boje” (r. 10 i 13). Ta Božja raspoloživost za opraštanje ne smanjuje čovjekovu odgovornost i potrebu njegova obraćenja. Ali, kako ističe prorok Ezekiel, ako se bezbožnik odvrati od svoga zlog ponašanja, njegov se grijeh neće više spominjati i on će živjeti (usp. Ez 18, osobito rr. 19-22).
3. U Novom zavjetu, Božje se oproštenje očituje po Isusovim riječima i činima. Opraštajući grijehe Isus pokazuje lice milosrdnog Boga Oca. Zauzimajući stav protiv nekih religijskih tendencija označenih licemjernom strogošću prema grešnicima, on u različitim prigodama objašnjava kako je veliko i duboko Očevo milosrđe prema svoj njegovoj djeci (usp. Katekizam Katoličke Crkve, 1443).
Vrhuncem te objave može se smatrati divna parabola koja se obično naziva “o rasipnom sinu”, ali koja bi se trebala zvati o “milosrdnom ocu” (Lk 15,11-32). Tu je Božji stav prikazan izričajima zaista iznenađujućim u odnosu na ljudska mjerila i očekivanja. Očevo ponašanje u paraboli shvaćeno je u svoj svojoj originalnosti ako imamo na pameti da je, u društvenoj sredini Isusova doba, bilo normalno da djeca rade u očevoj kući, poput dvojice sinova gospodara vinograda, o kojemu Isus govori u drugoj paraboli (usp. Mt 21,28-31). Tako je trebalo biti sve do očeve smrti, i samo su tada djeca dijelila dobra koja su im pripala u nasljedstvo. U našem slučaju, međutim, otac popušta mlađem sinu koji od njega zahtijeva svoj dio baštine, i dijeli svoj imutak između njega i starijeg sina (usp. Lk 15,12).
4. Odluka mlađega sina da se osamostali, rasipajući imutak koji je primio od oca i živeći razuzdano (usp. ondje, 15,13), bezočno je odreknuće od obiteljskog zajedništva. Udaljavanje od očinske kuće dobro izražava smisao grijeha, svojim značajem nezahvalne pobune i njezinih također po ljudsku kažnjivih ishoda. Pred izborom toga sina ljudski razum, izražen na neki način u prosvjedu starijega brata, savjetovao bi strogost pimjerene kazne prije ponovnog potpunog uključivanja u obitelj. A ipak otac, videći ga izdaleka kako se vraća, trči mu ususret ganut (ili bolje, “potresen u svom srcu”, kako doslovce kaže grčki tekst: Lk 15,20), stišće ga u zagrljaj ljubavi te želi da se svi provesele.
Očevo milosrđe još se više ističe kad taj otac, nježno prekoravajući starijeg brata koji brani svoja prava (usp. ondje, 15,29 sl), poziva i njega na zajedničko slavlje. Gola zakonitost nadvladana je velikodušnom i nezasluženom očevom ljubavlju, koja nadilazi ljudsku pravednost i poziva obojicu braće još jdnom sjesti za očev stol. Oproštenje se ne sastoji samo u ponovnom primanju pod očev krov sina koji se od njega udaljio, nego u njegovu primanju u radost ponovno uspostavljenog zajedništva, prenoseći ga iz smrti u život. Zbog toga se “trebalo radovati” (ondje, 15,32). Milosrdni otac koji grli izgubljenog sina konačna je slika Boga objavljena po Kristu. On je prije svega i nadasve Otac. On je Bog Otac koji pruža svoje milosrdne ruke koje blagoslivlju, uvijek čekajući, ne prisiljavajući nikada nikoga od svoje djece. Njegove ruke podupiru, pritišću, daju snagu i istodobno bodre, tješe, miluju. To su istodobno očinske i majčinske ruke.
Milosrdni otac iz parabole sadrži u sebi, nadvisujući ih, sve crte očinstva i majčinstva. Bacivši se u sinovljev zagrljaj pokazuje sličnosti majci koja miluje sina i okružuje ga svojom toplinom. U svjetlu te objave lica i srca Boga Oca, razumije se Isusova riječ koja zbunjuje ljudski razum: “Na nebu će biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika nego li zbog devedeset i devet pravednika, kojima ne treba obraćenja” (ondje, 15,7). Tako isto: “tako bude radost pred anđelima Božjim zbog jednog obraćena grešnika” (ondje, 15,10).
5. Tajna povratka kući čudesno izražava susret između Oca i čovječanstva, između milosrđa i bijede, krug ljubavi koji se ne odnosi samo na izgubljenog sina, nego se proteže na sve nas.
Poziv na slavlje, koji otac upravlja starijemu sinu, uključuje poticaj Oca nebeskog svim članovima ljudske obitelji da i oni budu milosrdni.
Iskustvo Božjega očinstva uključuje prihvaćanje “bratstva”, upravo stoga što je Bog Otac sviju, također brata koji griješi.
Ispripovjedivši parabolu, Isus o Ocu ne samo govori, nego daje uvida u njegove osjećaje. Pred farizejima i pismoznancima koji ga optužuju da prima grešnike i da s njima jede (usp. ondje, 15,2), on pokazuje da su mu draži grešnici i carinici koji mu se s povjerenjem približuju (usp. ondje, 15,1) i tako otkriva da je poslan očitovati Očevo milosrđe. To je milosrđe koje sja osobito na Golgoti, u žrtvi koju Krist prikazuje za otpuštenje grijeha (usp. Mt 26,28).