Split, (IKA) – U poslijepodnevnom dijelu programa drugoga dana XIV. međunarodnoga teološkog simpozija koji na temu “Vlast i autoritet – društveni i crkveni vidovi” organizira Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu, u petak 24. listopada, održana su četiri predavanja. Prof. dr. Božo Lujić izlagao je na temu “Božja i ljudska vladavina. Nova logika i novo poimanje vlasti”. Nakon toga o vjernicima sposobnima za crkvenu vlast upravljanja govorio je prof. dr. Juraj Brkan. Nakon stanke, dr. Alojzije Čondić izlagao je o temi „Obnašanje vlasti i autoriteta u pastoralnoj službi”, a doc. dr. Ivan Kešina govorio je o autoritetu Crkve u moralno-etičkim pitanjima. “Autoritet, vlast, ugled i veličina kod Isusa ne počivaju na izvanjskim pozicijama i okolnostima, nego na unutarnjim vrijednostima. Ugled i veličina ne stječu se nikakvom uredbom, baštinjenim pravima, nego izgradnjom odozdo vlastitim predanjem kao služenjem drugima. Autoritet izgrađen na tom načelu istinski je autoritet i veličina nastala iz tog predanja istinska je veličina, koja ne prolazi i ne tamni u povijesti, ali ni pred Bogom. Takav autoritet ne treba nikakva sredstva prisile, niti pak treba svoju vlast temeljiti na strahu i podčinjavanju. Autoritet postignut na taj način, traži od svih da služenje bude temeljna veličina u Božjem kraljevstvu”, kazao je dr. Lujić. Nadalje je ustvrdio da služenje tako postaje osnovnom kategorijom stvarnosti Božje vladavine u ovome svijetu, koja je u Isusu postala malen, ali snažan dio ovoga svijeta. Služenje je temelj kršćanskog shvaćanja svijeta i međusobnih odnosa jednih prema drugima. “Prvenstvo unutar kršćanske zajednice ne bi, prema tomu, smjelo značiti borbu za vlast, nego ulaganje sebe u služenju; autoritet u kršćanskoj zajednici ne bi se smio temeljiti na vlasti kao vanjskoj kategoriji moći, nego na solidarnom nošenju sudbine onih kojima netko stoji na čelu. U tim stavovima kao istinskoj stvarnosti života leži također i istinska čovjekova veličina, a i istinska veličina kršćanskog autoriteta”, zaključio je dr. Lujić.
“Vlast koju je Krist dao Petru i apostolima, a oni svojim nasljednicima, prenosi se prema kanonskom pravu dalje na one koji obnašaju crkvene službe, i to na dva načina: posredstvom svetog reda i kanonskim povjeravanjem (poslanjem). Dok su teolozi i kanonisti prije II. vatikanskog sabora govorili o dvjema crkvenim vlastima: vlast reda (potestas ordinis) i vlast jurisdikcije (potestas iurisdictionis), dotle poslijesaborski teolozi govore o jedinstvu crkvene vlasti”, istaknuo je dr. Brkan te nastavio: „Sveta vlast je jedinstvena i očituje se u trima crkvenim službama: posvećivanju, naučavanju i upravljanju (vladanju, vođenju). Svaki vjernik ili crkveni službenik nema u istoj mjeri i na jednak način udjela u jedinstvenoj crkvenoj vlasti”. Prema kan. 129, § 1-2. klerici su za vlast upravljanja sposobni (habiles sunt), prema odredbi pravnih propisa (ad normam praescriptorum iuris), a u vršenju te vlasti mogu, prema pravnoj odredbi (ad normam iuris), surađivati (cooperari possunt) vjernici laici. Crkvenu vlast treba obnašati u duhu služenja. Veoma je znakovito, ustvrdio je dr. Brkan, što crkveni zakonodavac nijednu knjigu u Zakoniku 1983. nije posvetio službi upravljanja, kao što je to slučaj sa službom Crkve da naučava (III. knjiga Zakonika) i posvetiteljskom službom Crkve (IV. knjiga Zakonika). Crkvena je vlast redovito povezana sa svetim redom i crkvenim magisterijem, ona je ex institutione divina. Dr. Brkan je zaključio upozorivši kako je još potrebno teološki i pravno produbljivati crkvenu vlast upravljanja, posebno njezino podrijetlo, njezinu povezanost sa svetim redom te pitanje tko je za nju sposoban i tko u njoj može surađivati prema propisima prava.
Govoreći o obnašanju vlasti i autoriteta u pastoralnoj službi, dr. Čondić je istaknuo da su vlast i autoritet pojmovi koji se često u životu prožimaju, premda se, u sociološkomu vidu, ne poistovjećuju. Pod izrazom autoritet uglavnom se misli na ugled te na dostojanstvo i utjecajnu moć utemeljenu na ugledu. S druge strane, vlast spada u sferu ljudskog djelokruga u kojoj se izražavaju oznake slobode i izbora, planiranja i namjere, po čemu se ljudi, po svojoj antropološkoj kvalifikaciji, razlikuju od svih drugih bića. “Po svojoj naravi vlast bi trebala izgrađivati zajedničko dobro i služiti mu, ali, po nekoj svojoj logici, teži izražavanju i nametanju svoje volje, gospodarenju i podvrgavanju drugoga, šireći okrilje svoje moći. Za razliku od društveno-kulturalnoga poimanja vlasti i autoriteta, ti se pojmovi u teološko-pastoralnomu vidu temelje na osobi Isusa Krista, čiji autoritet i vlast proizlaze iz sinovskog odnosa i poslušnosti Ocu. Nositelji duhovne vlasti, koji tu vlast dobivaju snagom svetoga reda te predstavljaju Krista i Crkvu, pozvani su, prije svega, u pastoralnomu radu djelovati u evanđeoskomu duhu, pastirskom ljubavlju, razborito i ponizno”, naglasio je dr. Čondić zaključivši: “U tom smislu autoritet i vlast u pastoralnoj službi ne znače gospodarenje, nego služenje, vođenje i izgrađivanje naroda Božjeg u istini i svetosti. U crkvenomu radu, osobito na biskupijskoj i župnoj razini, to zahtijeva metanoju od uobičajenoga shvaćanja pastorala prema organskom i sinodalnom obliku pastoralnoga rada”.
U svom je izlaganju dr. Kešina govorio o crkvenom učiteljstvu kao mjerilu i normi religiozno-ćudorednog djelovanja i življenja. Riječ je o ovlasti crkvenog učiteljstva da naviješta poruku vjere te tumači njezinu primjenu na ćudoredni život u svjetlu Duha Svetoga. “Apostoli su od početka Crkve, na temelju svoje pastirske odgovornosti, bdjeli nad ispravnošću moralnog ponašanja kršćana, kao što su bdjeli nad čistoćom vjere i nad prijenosom božanskih darova putem sakramenta. Promicati i čuvati vjeru i moralni život u jedinstvu Crkve, zadaća je koju je Isus povjerio apostolima i koja se u službi njegovih nasljednika nastavlja do naših dana”, naglasio je dr. Kešina. Govoreći o današnjem dobu u kojemu se događa velik zaokret u razvoju duha i svijesti: relativno se apsolutizira, a imanentno se odcjepljuje od transcendentnog, predavač je upozorio da “iz vjernosti prema Božjoj objavi, a onda radi čovječanstva općenito, kao i svakoga pojedinog čovjeka, Crkva ne može popustiti takvom duhu vremena te mora braniti pravo svakog čovjeka na takvo moralno-etičko usmjerenje koje mu omogućuje sretan život”.
Nakon završne rasprave u kojoj su nazočni mogli postaviti pitanja svim predavačima i razjasniti pitanja koja su se pojavila tijekom predavanja, prodekan za nastavu KBF-a u Splitu dr. Ante Čovo zahvalio je organizatoru simpozija i njegovim pokroviteljima: Splitsko-makarskoj nadbiskupiji i franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja, svim predavačima i sudionicima simpozija te svim nazočnima među kojima je bio i hvarsko-bračko-viški biskup Slobodan Štambuk te je proglasio simpozij završenim.