„Ovdje s poštovanjem stojim pred vrijednostima, i zahvaljujem Bogu što sam se upravo rodio u ovako lijepom kraju u Poljarima, koje su u vrijeme rata napustili brojni Hrvati. Hvala vam, dragi roditelji, za vrijednosti koje ste me naučili: živjeti s malo, radovati se malom, biti gladan i oskudan u odjeći, biti zadnji i izdržati sve što se sirotinji događa. Tako radostan kakav sam bio ovdje, nikada više nisam bio“, rekao je, među ostalim, u propovijedi vlč. Bubalo. Prisjetio se kako je postao svećenik. „Tijekom moga boravka u Slavonskome Brodu, išao sam tada u crkvu Sv. Stjepana, kralja mađarskoga. Tu je bio župnik Vid Mihaljek. On me je pitao je li bih htio ići u sjemenište. Tu je pala odluka da budem svećenik. Jesam li ispao dobar kao svećenik, to vi najbolje znate. Ovakvog kakav jesam, Krist me pozvao. Hvala mu na povjerenju“, rekao je zlatomisnik. Istaknuo je i kako je uvjeren da nikada ne bi bio svećenik da nije bilo njegove pobožne majke Mare i bake Luce. „Bože hvala ti za moj životni put, hvala Ti što si me sačuvao u ovakvim uvjetima života, i to uvijek vedroga i nasmijanoga, kao da sam u kraljevskim dvorima živio. Hvala ti za život! Hvala ti što sam svećenik! Ostatak života predajem u tvoje ruke“, zaključio je vlč. Bubalo.