Rim, (IKA) – Vlč. Darko Tomašević, svećenik Vrhbosanske nadbiskupije, obranio je u srijedu 22. lipnja na Papinskom sveučilištu sv. Tome Akvinskog u Rimu – Angelicum, doktorsku tezu iz biblijske teologije s naslovom Prispodoba o udovici i sucu (Lk 18,1-8): Egzegetsko-teološka studija.

Doktorska radnja je podijeljena u četiri poglavlja. Prvo, uvodno, poglavlje govori o činjenici da se u Lukinom evanđelju nalazi najveći broj tekstova koji govore o molitvi. No tek 50-tih godina proteklog stoljeća počinje veće zanimanje za Lukine tekstove o molitvi te se donose razlozi tolikog Lukina zanimanja za molitvu. Jedan od razloga je ljudsko spasenje, no spasenje ili budući život nije jedini razlog molitvi. Molitva igra važnu ulogu u svakodnevnom životu. Ona pomaže da svoje čine uskladimo sa Božjim, te pomaže u prihvaćanju Božjeg plana u svom životu.
Jedna od stvari koja se često previdi jest da se molitva ne sastoji u tome da mi nešto tražimo i da Bog mora odgovoriti na naše potraživanje. Molitva nije monolog s Bogom, nego prije svega uključuje spremnost dopustiti da Bog govori. Molitva je prije svega osobni odnos s Bogom. Jedan od razloga što mnoge molitve nisu uslišane jest i taj što Bog želi da rastemo u povezanosti s njim, da se manje usredotočimo na dar, a više na Darovatelja.

Drugo poglavlje doktorske disertacije, koristeći se povijesno-kritičkom metodom biblijskog istraživanja, usredotočuje se na gramatičke i filološke probleme dotičnog Lukina ulomka. Autor je donio detaljni prikaz originalnog grčkog testa sa svim gramatičkim poteškoćama. Osim toga u drugom poglavlju se govori o pozadini i povijesnom kontekstu i povijesnim okolnostima u kojima je prispodoba izrečena.
Treće poglavlje doktorske disertacije bavi se povijesnošću Lukina ulomka. Iako ima bibličara i argumenata (ideja o odgođenoj paruziji, aluzija na progone, mnoge Lukine karakteristike kao što je tema molitve, briga za udovice, uporaba monologa) koji idu u prilog tvrdnji da je ova prispodoba uradak evanđeliste Luke, ipak je ispravnije vjerovati da prispodoba potječe od samog Isusa. Argumenti za ovakav stav su da je ideja Boga kao suca jako stara i ne potječe od Luke; tema opravdanja je Isusova omiljena tema; u grčkom originalnom tekstu imamo naznaka o korištenju semitskog jezika, što upućuje na Isusa; način na koji je zgoda prikazana te izbor sudionika upućuju na Isusa.
Pitanje u Lk 18,8b “kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?” je jako pesimistično i teško za razumjeti. Vrlo je vjerojatno da se ne očekuje odgovor na to pitanje, već da je svrha pitanja da svatko sam sebe zapita i da sam sebi odgovor. Nije riječ o tome da će potpuno nestati vjere na zemlji, već je riječ o vjeri koja potiče i nadahnjuje ustrajnu molitvu. No bez obzira o kakvoj vrsti vjere je riječ, važno je vjerovati. Ako vjerujemo, na primjer da je mir moguć, nećemo se pripremati za rat. Isto je i kad se radi o toleranciji, koja je jako bitna za zemlju kao što je Bosna i Hercegovina. Ako vjerujemo da je tolerancija moguća, svim silama ćemo raditi na tome. Upravo na ovom području, tri različite religije u Bosni i Hercegovini, imaju veliku odgovornost poticati i promicati toleranciju. Religije mogu uvjeriti ljude da je na djelu snaga koja nadilazi ljudsku snagu, Snaga koja mijenja živote.

Četvrto, zaključno, poglavlje doktorske disertacije govori o likovima Lukine prispodobe. Bibličari se razilaze u mišljenju tko je glavni lik te prispodobe. Je li to udovica koja ustrajno moli i traži zaštitu, koja ne prihvaća nepravdu i koja se bori za svoja prava ili je to nepravedni sudac koji, na kraju, udovoljava udovičinom zahtjevu? Odgovor na to pitanje povezan je s načinom kako tumačimo tu prispodobu. Ako se udovica uzme kao glavni lik, tada prispodoba govori o prošnji; ako suca smatramo glavnim likom tada prispodoba govori o uslišavanju prošnje. Ni jedan od ta dva prijedloga nije ispravan. U prispodobi susrećemo i treću osobu, a to je Bog (Sin Čovječji). Sva tri lika su jednako važna i stoga prispodoba govori o ustrajnosti, odgovoru na ustrajnu molitvu, te o vjeri bez koje ne bi bilo ni molitve. U prispodobi se stoga isprepliću četiri glavne teme: tema molitve, tema opravdanja, tema eshatologije, te tema vjere. Lukina prispodoba o udovici i sucu nije samo prispodoba o molitvi, niti je samo prispodoba o eshatologiji, opravdanju ili vjeri. Prispodoba govori o sve četiri teme i niti jedna tema se ne smije zanemariti i ispustiti.
Prispodoba o udovici i sucu u Lukinom evanđelju nas u prvom redu uči da moramo svagda moliti i nikada ne sustati. Jedna od stvari za koje moramo moliti je dolazak Božje pravde. No ne samo da trebamo moliti, nego moramo biti ustrajni u traženju pravde i provođenju pravde u djelo. Ustrajnost je vrlina koju moramo njegovati. Nema mjesta rečenicama kao što su: ja to ne mogu, to je nemoguće. Udovica je očit primjer. Ustrajnost se zahtijeva u svim vidicima života, od sporta, znanosti, medicine. Ako je ustrajnost neophodna u svakodnevnom životu, koliko li je tek u duhovnom? Ta nas prispodoba, osim toga, uči da moramo biti svjesni da će Bog uslišati ustrajnu molitvu i da će opravdati (posebno o paruziji) one koji vjeruju u njega. Bog nije uz moćne, nego uz udovice i potlačene. Ona nas nadalje uči da moramo čuvati polog vjere ako želimo moliti te, na kraju, uči nas da moramo biti svjesni da nismo od ovoga svijeta. Naša domovina je na nebesima i naše molitve moraju biti usmjerene prema nebu, a ne prema zemlji.
Istinska molitva je molitva gdje mi učimo od Boga, a ne molitva gdje mi zahtijevamo od Boga. Zanimljivo je uočiti da je Isus, kojemu molitva nije bila toliko potrebna, molio tako puno, a da mi kojima je molitva toliko potrebno, molimo tako malo. Imajući na umu prispodobu o udovici i sucu moramo biti svjesni da Bog neće uslišati svaku našu molitvu, samo zato što smo ustrajni u molitvi. Ustrajnom molitvom ostajemo otvoreni za prihvaćanje Božje volje, a ne ljudske. Riječi blagopokojnog pape Ivana Pavla II. su poticaj da slijedimo nauk prispodobe o udovici i sucu: Lako je biti ustrajan dan ili dva. Teško je, ali prevažno, biti ustrajan cijeli život. Lako je biti ustrajan u trenucima entuzijazma; teško je biti ustrajan u kriznim trenucima. I samo se ustrajnost koja traje cijeli ljudski život može okarakterizirati kao vjernost.

Darko Tomašević rođen je 15. veljače 1972. godine u Brčkom od roditelja Martina i Kate r. Mikić. Za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije zaredio ga je 29. lipnja 1997. nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić. Na Papinskom biblijskom institutu je 2002. godine postigao magisterij iz Sv. Pisma