Tema četvrtog susreta privukla je velik broj slušatelja, što govori o njenoj velikoj aktualnosti u suvremenom društvu. Tu je tvrdnju na početku svojeg predavanja potkrijepio i vlč. Odilon prikazavši statistiku kako je pretraživanje pojma „ranjivost“ ili „vulnerabilnost“ u proteklih sedam godina uvelike porastao (koristeći Google Scholar pretraživač znanstvene literature). Što se tiče same ranjivosti, ona je stalni dio ljudske egzistencije, koliko god tehnokratski sustav težio k tome da je odstrani. Uzevši u obzir biblijski pregled, ranjivost sama po sebi nije nešto negativno stoga što je ona sastavni dio ljudske egzistencije od samog stvaranja. Jer ako je Bog vidio da je sve što je stvorio dobro, kako onda ranjivost (krhkost), koja je dio samog stvaranja, može biti nešto loše. Odgovor na to pitanje dolazi nakon čovjekova pada. Ranjivost je, kako je to ustvrdio vlč. Singbo, postala ranjenost medijacijskom ulogom istočnog grijeha.

Nasuprot tome Krist pokazuje da je ranjivost nešto pozitivno jer pokazuje da sam Bog može biti ranjiv. Uzroci ranjivosti, koje vidimo u Evanđelju, su smrt, bolest, opsjednuće, a nad svim tim ranama Isus se sažalio, odnosno Isus je ostao ganut. Božja ranjivost ili „slabost“ je zapravo Božja naklonost prema svojem stvorenju. Ta se ranjivost utjelovila u osobi Isusa Krista. Prema tome, Isus nam je ostavio primjer kako biti ranjiv – to znači imati i ljubavi, jer ljubav je nemoguće odvojiti od ranjivosti. Razumijevanju ranjivosti treba težiti ne samo kao temelju karakteristike čovjeka, nego kao izvoru blagoslova, snage, milosti i kao izvoru istinske radosti. Svoje predavanje vlč. Odilon je zaključio mišlju da ranjenost nije nešto što bi za kršćane trebalo biti izvor žalosti ili stalnog života u patnji (dolorizmu), već je ono što bi nas trebalo poticati na radost, pa čak i ako u tom trenutku najviše trpimo.