Draga braćo i sestre, dobar dan!
Današnji nas tekst Evanđelja poziva razmišljati o temi spasenja. Evanđelist Luka pripovijeda kako Isusu dok je bio na putu prema Jeruzalemu prilazi netko i postavlja mu ovo pitanje: “Gospodine, je li malo onih koji se spašavaju?” (Lk 13, 23). Isus ne daje izravan odgovor, već prebacuje raspravu na drugi plan, sugestivnim govorom, koji učenici isprva možda ne razumiju: “Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći” (r.24). Slikom vrata on želi da njegovi slušatelji shvate kako tu se ne radi o broju – koliko ih se spašava –, nije važno znati koliko, nego je važno da svi znaju koji put vodi spasenju.

Taj put predviđa prolazak kroz jedna vrata. Ali gdje su ta vrata? Kakva su to vrata? Tko su ta vrata? Ta vrata su sam Isus. To kaže on u Ivanovu Evanđelju: “Ja sam vrata” (Iv 10, 9). On nas vodi u zajedništvo s Ocem, gdje pronalazimo ljubav, razumijevanje i zaštitu. Ali, može se pitati, zašto su ta vrata uska? Zašto kaže da su uska? Ta su vrata uska ne zato da nam zadaju muku, nego zato što traže da umanjimo i suzbijemo svoju oholost i strah, kako bismo se poniznim i pouzdanim srcem otvorili njemu, priznajući se grješnicima kojima je potrebno njegovo oproštenje. Zato su uska: da suzbiju našu oholost, koja nas nadima. Vrata Božjeg milosrđa su uska, ali su uvijek širom otvorena za sve! Bog nije pristran, nego uvijek prihvaća sve, bez razlikâ. Uska su to vrata zato da smanje našu oholost i naš strah; to su širom otvorena vrata jer nas Bog prihvaća bez razlika. Spasenje koje nam on daruje je neprestana rijeka milosrđa, koja ruši sve prepreke i otvara neočekivane perspektive svjetla i mira. To su uska ali uvijek širom otvorena vrata: ne zaboravite to.

Isus nam danas još jednom upućuje žuran poziv da dođemo k njemu, da prijeđemo prag vrata punog života, života pomirenja i sreće. On čeka svakoga od nas, koji god grijeh da smo počinili, ne bi li nas zagrlio, pružio nam svoje oproštenje. Samo on može preobraziti naše srce, samo on može dati puni smisao našem postojanju, darujući nam istinsku radost. Prolazeći kroz Isusova vrata, vrata vjere i evanđelja, moći ćemo izaći iz svjetovnih stavova, loših navika, egoizama i zatvorenosti. Kad postoji dodir s Božjom ljubavlju i milosrđem, tad nastupa prava promjena i naš život biva osvijetljen svjetlom Duha Svetoga: svjetlom neugasivim!

Želim vam predložiti nešto. Razmislimo sada nakratko, u tišini, o stvarima koje nosimo u svojoj nutrini i koje nas sprječavaju proći kroz ta vrata: moja oholost, moja nadutost, moji grijesi. A zatim, mislimo na druga vrata, širom otvorena vrata milosrđa Boga koji nas na drugoj strani čeka da udijeli oproštenje.

Gospodin nam pruža tolike prigode da se spasimo i uđemo kroz vrata spasenja. Ta vrata su prilika koju ne treba propustiti: ne trebamo držati akademske govore o spasenju, poput Isusova sugovornika, već moramo prihvatiti prilike za spasenje, jer u jednom trenutku “gospodar kuće će ustati i zaključati vrata” (usp. r. 25), kao što nas se podsjeća u Evanđelju. Ali ako je Bog dobar i ako nas ljubi, zašto će u određenom trenutku zatvoriti vrata? Zato što naš život nije videoigra ili sapunica; naš život je nešto ozbiljno, a cilj koji treba postići je važan: to je vječno spasenje.

Zamolimo Djevicu Mariju, Vrata nebeska, da nam pomogne zgrabiti prigodu koju nam Gospodin pruža da prođemo kroz vrata vjere i tako uđemo na širok put: to je put spasenja koji može primiti sve one koji dopuste da ih zahvati ljubav. Ljubav je to koja spašava, ljubav koja je već na zemlji izvor blaženstava za one koji u krotkosti, strpljivosti i pravednosti zaboravljaju na sebe same i daruju se drugima, osobito najslabijima.

Nakon Angelusa
Draga braćo i sestre,
primio sam tužnu vijest o krvavom napadu koji je jučer pogodio dragu Tursku. Molimo za žrtve, za umrle i ranjene i tražimo dar mira za sve.
Zdravo Marijo…
[…]
Svima želim ugodnu nedjelju. I molim vas, ne zaboravite moliti za mene. Dobar tek i do viđenja!