1. Bog je prema svojem spasenjskom planu htio da se jedinorođeni Sin rodi od Djevice. Takva božanska odluka zahtijeva duboki odnos između Marijina djevičanstva i Utjelovljenja Riječi. “Oči vjere mogu, u povezanosti s cjelinom Objave, otkriti tajne razloge zbog kojih je Bog, u svom spasenjskom nacrtu, htio da se njegov Sin rodi od Djevice. Ti se razlozi odnose koliko na Osobu i otkupiteljsko poslanje Kristovo, toliko na prihvaćanje toga poslanja sa strane Marijine u korist svih ljudi” (Katekizam Katoličke Crkve, 502).
Djevičansko začeće, isključujući ljudsko očinstvo, potvrđuje da je jedini Isusov otac Otac nebeski te da rađanjem Sina u vremenu odsijeva vječno rađanje: Otac koji je u vječnosti rodio Sina rađa ga kao čovjeka u vremenu.

2. Izvještaj o Navještenju ističe stanje “Sina Božjega” slijedom Božjega djelovanja u začeću. “Duh će Sveti sići na te i sila će te Svevišnjega osjeniti; zato će se dijete koje ćeš roditi zvati svetim, Sinom Božjim” (Lk 1,35).
Onaj koga Marija rađa već je, snagom vječnoga rađanja, Sin Božji; njegovo djevičansko rođenje, djelo zahvata Svevišnjega, očituje da je on i u svojoj čovječnosti Sin Božji.
Objava vječnoga rađanja u djevičanskom rođenju naslućuje se iz izraza sadržanih u Proslovu Ivanova Evanđelja koji povezuju objavu nevidljivoga Boga s djelom pojavka u tijelu “Jedinorođenca koji je u krilu Očevu” (1,18): “I Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama; i mi smo promatrali slavu njegovu, slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca, pun milosti i istine” (1,14).
Govoreći o Isusovu rođenju, Luka i Matej potvrđuju ulogu Duha Svetoga. On nije Djetetov otac: Isus je Sin jedino od Vječnoga Oca (usp. Lk 1,32.35) koji po Duhu djeluje u svijetu i rađa Riječ u ljudskoj naravi. Doista, pri Navještenju anđeo Duha naziva “snagom Svevišnjega” (Lk 1,35), sukladno sa Starim zavjetom koji ga prikazuje kao Božju snagu djelatnu u ljudskom životu osposobljavajući čovjeka za predivna djela. Objavljujući se u najvišem stupnju u otajstvu Utjelovljenja, ta snaga, koja je u trojstvenom Božjem životu Ljubav, ima zadaću dati čovječanstvu Utjelovljenu Riječ.

3. Posebice je Duh Sveti ta osoba koja Božja bogatstva priopćava ljudima i čini ih dionicima Božjega života. On koji je u trojstvenom otajstvu jedinstvo između Oca i Sina sjedinjuje čovječanstvo s Bogom izvođenjem Isusova djevičanskoga rođenja.
Otajstvo Utjelovljenja osvjetljava također neusporedivu veličinu Marijina djevičanskog majčinstva: Isusovo je začeće plod njezine velikodušne suradnje s djelovanjem Duha Ljubavi, vrelom svake plodnosti.
U Božjem nacrtu spasenja djevičansko je zaeeae navještaj novoga stvaranja: po Duhu Svetom u Mariji je rođen onaj koji će biti novi čovjek, kako to tvrdi Katekizam Katoličke Crkve, “Isus je u krilu Djevice Marije začet po Duhu Svetom jer je novi Adam kojim započinje novo stvaranje” (br. 504).
U otajstvu toga novog stvaranja odsijeva uloga Marijina djevičanskog majčinstva. Nazivajući Krista “prvorođenim od Djevice” (Adv. Haer. 3,16,4) sveti Irenej podsjeća kako će se, nakon Isusa mnogi drugi roditi od Djevice u tom smislu što primaju novi, Kristov život. “Isus je jedini Marijin sin. No duhovno Marijino majčinstvo proteže se na sve ljude koje je on došao spasiti: Ona je rodila Sina kojega je Bog učinio #!prvorođencem među mnoštvom braće#! (Rim 8,29) to jest među vjernicima, u rađanju i odgoju kojih ona surađuje materinskom ljubavlju” (Katekizam Katoličke Crkve, 501).

4. Priopćivanje novoga života prijenos je Božjeg sinovstva. Možemo ovdje podsjetiti na horizont što ga pruža Ivan u Proslovu svojega Evanđelja: onaj koji je rođen od Boga onima koji vjeruju daje moć da postanu djeca Božja (usp. Iv 1,12-13). Djevičansko rođenje istodobno je potvrda sveopćega božanskog očinstva: ljudi su postali posinjena djeca Božja u Onome koji je Djevičin i Očev Sin.
Promatranje otajstva djevičanskog rođenja omogućava nam da spoznamo kako je Bog izabrao svojemu Sinu Djevicu Majku da bi izobilno na čovječanstvo izlio svoju očinsku ljubav.