Vrijeme evanđelja

Uvodno biblijsko čitanje: “Kaže mu Filip: #!Gospodine, pokaži nam Oca, i dosta nam je!#! Isus će mu: #!Filipe, toliko sam vremena s vama, i još me ne poznaješ?#!
“Tko vidi mene, vidio je Oca. Kako ti onda govoriš: #!Pokaži nam Oca#!? Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni? Riječi koje vam govorim, od sebe ne govorim: Otac koji prebiva u meni čini djela svoja. Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac u meni. Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte” (Iv 14,8-11).

1. Ulazak vječnosti u vrijeme po otajstvu Utjelovljenja čini cijeli Kristov život na zemlji posebnim razdobljem. Luk tog života čini jedinstveno vrijeme, vrijeme punine Objave u kojoj nam vječni Bog govori u svojoj Riječi utjelovljenoj pod plaštem njezina ljudskog življenja.
To je vrijeme koje ostaje zauvijek kao mjerodavna polazna točka: vrijeme Evanđelja. Svi ga kršćani poznaju kao doba od kojega kreće njihova vjera.
Vrijeme je to ljudskoga života koji je promijenio sve ljudske živote. Život, taj Kristov život, nadasve je kratak; ali jačina i vrijednost tog života su neusporedivi. Nalazimo se pred najvećim bogatstvom za ljudsku povijest.
Neiscrpno bogatstvo, jer je bogatstvo vječnosti i božanskog.
2. Osobito sretni bijahu oni koji su, živeći u Isusovo doba, imali sreću biti mu blizu, vidjeti ga, slušati ga. Sam Isus ih naziva blaženima: “Blago očima koje gledaju što vi gledate. Kažem vam: mnogi su proroci i kraljevi htjeli vidjeti što vi gledate, ali ne vidješe; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli” (Lk 10,23-24).
Oblik “kažem vam” daje shvatiti da tvrdnja nadilazi jednostavno utvrđivanje povijesne činjenice. To što Isus izgovara jest riječ objave, koja prosvjetljuje duboki smisao povijesti. U prošlosti koja mu je prethodila Isus ne vidi samo vanjske događaje koji pripravljaju njegov dolazak; on gleda na duboke težnje srdaca, koje ovise o tim događajima i prethode njihovo konačno ispunjenje.
Isusovi suvremenici većinom nisu vodili računa o toj svojoj povlastici. Vidjeli su i čuli Mesiju a da ga nisu prepoznali kao žuđenog Spasitelja. Obraćaju mu se a da ne znaju da govore s Pomazanikom Božjim, naviještenim od proroka.
Rekavši: “to što vi vidite”, “to što vi slušate”, Isus ih poziva shvatiti otajstvo, nadilazeći veo osjetila. U toj pronicavosti On nadasve pomaže svojim učenicima: “Vama je dano ostajstvo kraljevstva Božjega” (Mk 4,11).
U tom hodu učenikâ u otkrivanju otajstva ukorjenjuje se naša vjera, utemeljena upravo na njihovu svjedočanstvu. Mi nismo povlašteni vidjeti i čuti Isusa kako je to bilo moguće u dane njegova zemljskog života, ali s vjerom primamo neizmjernu milost ući u otajstvo Krista i njegova Kaljevstva.
3. Vrijeme Evanđelja otvara vrata dubokom poznavanju Kristove osobe. Stoga se možemo prisjetiti riječi žalosnog prijekora koji je Isus uputio Filipu: “Filipe, toliko sam vremena s vama, i još me ne poznaješ?” (Iv 14,9). Isus je računao na pronicavo poznavanje i punu ljubav od onoga koji je, kao apostol, živio u tijesnom odnosu s Učiteljem i, upravo bi snagom te blizine morao shvatiti da se u njemu očituje Očevo lice. “Tko je vidio mene, vidio je i Oca” (ondje). S pogledom vjere, učenik je pozvan u Kristovu licu otkrivati nevidljivo Očevo lice.
4. Luk Kristova zemaljskog života prikazan je u Evanđelju kao svadbeno vrijeme. To je vrijeme za širenje radosti. “Mogu li svatovi postiti dok je zaručnik s njima? Dokle god imaju zaručnika sa sobom, ne mogu postiti” (Mk 2,19).
Isus se tu služi s jednostavnom i privlačnom slikom. On je zaručnik koji označuje blagdan svoje svadbe, svadbe ljubavi između Boga i čovječanstva. On je zaručnik koji želi priopćiti svoju radost. Zaručnikovi su prijatelji pozvani podijeliti je sudjelujući na gozbi.
Ipak, upravo u sklopu tog svadbovanja, Isus najavljuje trenutak kada će biti manje nazočan: “Doći će već dani kad će im se ugrabiti zaručnik, i tada će, u onaj dan, postiti” (Mk 2,20); to je jasna pomisao na njegovu žrtvu. Isus zna da će iza radosti doći žalost. Tada će učenici “postiti”, to jest trpjeti sudjelujući u njegovoj muci.
Kristov dolazak na zemlju, sa svom radošću koju donosi za čovječanstvo, neodvojivo je povezan s patnjom. Svadbena gozba označena je dramom Križa, ali će završiti u vazmenoj radosti.
5. Ta je drama plod neizbježnog Kristova sukoba sa silama zla: “I svjetlo u tami svijetli, i tama ga ne obuze” (Iv 1,5). Grijesi svih ljudi bitni su dio u toj drami. Ali za Krista bijaše osobito bolno pomanjkanje priznanja od određenog sloja njegova naroda. Obraćajući se gradu Jeruzalemu, prekorava ga: Nisi upoznao časa svoga pohođenja” (Lk 19,44).
Vrijeme Kristove zemaljske nazočnosti bijaše vrijeme Božjega pohoda. Svakako, nije nedostajalo onih koji su dali pozitivan odgovor, odgovor vjere. Prije navođenja Isusova plača nad pobunjeničkim gradom (usp. Lk 19,41-44), Luka nam opisuje njegov “kraljevski”, “mesijanski” ulazak u Jeruzalem, kad “sve ono mnoštvo učenika, puno radosti, poče iza glasa hvaliti Boga za sva silna djela što ih vidješe: #!Blagoslovljen kralj, Onaj koji dolazi u Ime Gospodnje! Na nebu mir! Slava na visinama!#!” (19,37-38). Ali taj zanos nije mogao sakriti, u Isusovim očima, gorku očevidnost da je odbačen od glavara svoga naroda i od mnoštva koje su oni zaveli.
Uostalom, prije trijumfalnog ulaska u Jeruzalem, Isus je navijestio svoju žrtvu: “Jer ni Sin čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge” (Mk 10,45; usp. Mt 20,28).
Vrijeme Kristova zemaljskog života nazvano je tako zbog njegova otkupiteljskog prikazanja. To je vrijeme vazmenog otajstva smrti i uskrsnuća, iz kojega ljudima izvire spasenje.