Zagreb, (IKA) – U drugom dijelu XI. dies theologicus 11. svibnja u dvorani “Vijenac” Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta predavanje “Mentalni sklop pastoralnog djelatnika u pontifikatu pape Franje” održao je prof. dr. Josip Baloban. Papa Franjo je isusovski i evanđeoski sanjar i vizionar. U puno čemu nas podsjeća na ono izvorno u Evanđelju i na Isusa iz Nazareta i njegovo djelovanje. No, istodobno razlika između Nazarećanina i Franje je u dvije činjenice, i to: povijesno-spasenjskoj stvarnosti – Isus iz Nazareta bio je Božji Jedinorođenac i Spasitelj svijeta. Papa Franjo to nije, jer je samo čovjek – stvorenje i rimski biskup iznimnih darova i sposobnosti kojima upozorava kršćane i povijesnu Kristovu Crkvu, a jednako tako i cjelokupno čovječanstvo da spasenje čovjeka i svijeta dolazi jedino od Boga, rekao je predavač.
Nadalje je ukazao na povijesno-civilizacijsko-kulturološku činjenicu u kojoj papa Franjo živi i vodi povijesnu Kristovu Crkvu, promičući svim srcem i svom dušom Kraljevstvo Božje na zemlji, govori o svojevrsnoj ambivalentnosti. Tako se prema Balobanu “povijesno djelovanje Nazarećanina i Franje događa u povijesnoj sličnosti, ali i povijesnoj različitosti”:
Govoreći o samom pontifikatu, predavač je rekao kako je on u isto vrijeme tipičan, kao i atipičan.
U crkvenom učenju, osobito u svezi vjere i morala ostaje na tradicionalnim pozicijama, te poput svojih prethodnika koncilskih i pokoncilskih papa svjestan je da je Rimski biskup nerijetko “glas vapijućeg u pustinji, gotovo posljednji Mohikanac” s neporecivim moralno-etičkim autoritetom na ovoj zemlji. No, on se samo na sebi svojstven način kritički postavlja prema mentalnom crkvenom, odnosno katoličkom sklopu, prije svega pastoralnih djelatnika od kardinala, do vjeroučitelja i svih vrsta dušobrižnika, jednako tako prema mentalnom sklopu svakog pojedinog kršćanina, ali isto tako i prema mentalnom aktualnom sklopu pojedinih političara i vlastodržaca ovoga svijeta koji toliko puta u svojim javnim, nacionalnim, kontinentalnim i svjetskim odlukama i potezima djeluju na rubu moralno-etičkog dopustivog, a nerijetko i protiv temeljnih moralno-etičkih načela i općeprihvaćenih normi.
Možemo reći, Papa na simpatičan i izazovan način ostvaruje papinski kontinuitet, ali istodobno obnaša svoju učiteljsku, svećeničku i pastirsku službu na svoj specifičan, a za Crkvu i svijet atipičan način, rekao je predavač. U tom kontekstu kratko osvrnuo na djelovanje Pape počevši od izbora, njegova obraćanja članovima Katoličke Crkve šaljući izravne poruke kardinalima i biskupima, svećenicima i đakonima.
Osvrnuo se i na Papino obraćanje političarima, gospodarstvenicima i uopće trenutnim “moćnicima svijeta”. Nadalje je ukazao ja ciljane i znakovite pastoralne pohode izvan Italije, kao i na Papino hrabro i beskompromisno suočavanje s aktualnom emigrantskom krizom. Govoreći pak o Papinu zauzimanju na području ekumenizma, podsjetio je na susret s moskovskim patrijarhom Kirilom koji se na “izravnoj” vezi Vatikan – Moskva pripremao dvije godine. Također je ukazao i na atipičan, i dosad jedinstveni Papin ekumenski presedan prolongiranja kanonizacije bl. Alojzija Stepinca.
Nadalje, na pitanje “kakav je mentalni sklop današnjih pastoralnih europskih djelatnika i kršćana uopće” je ustvrdio “odvažiti se iskoraknuti iz tradicionalnoga, a za Crkvu i za svoj vjernički život i za svoju pastoralnu služnu nebitnoga, a od Evanđelja sve udaljenijega, trajno je povezano s više različitih strahova, koji brane postojeći mentalitet i mentalni sklop”. U tom je kontekstu ukazao na strah od novoga, od odgovornosti, te naposljetku strah od vlastite patologije, koji nastaje iz nesigurnosti i nesposobnosti.
Na pitanje što Papa očekuje od pastoralnih djelatnika, počevši od onih u Vatikanu pa sve do onih u najsiromašnijim dijelovima svijeta, predavač je kao odgovor ponudio više točaka.
Kao prvo, Papa inzistira da se svi dušobrižnici zamisle nad svojim trenutačnim kršćanskim i pastirskim mentalnim sklopom, osobito u vidu poziva i osobnog predanja za izgradnju Kraljevstva Božjega i služenja promicanju spasenje ovdje na zemlji. Nadalje očekuje i traži da se ne ponašaju kao gospodari bilo koje vrste, već kao poslužitelji i sluge Božjih dobara. Da budu svakom vjerniku, kao i svakom čovjeku put i most, a ne zapreka do Isusa i Boga. Svim kršćanima propovijeda da se ne boje zakoračiti na sve vrste modernih aeropaga, te da s druge strane imaju vremena za drugog čovjeka u njima zgodno i nezgodno vrijeme. Da će se u konačnici Kraljevstva Božjega vrednovati na temelju učinjenih djela, a ne pastoralnih planova, organizacija, dužnosti bez žara, a ponekad gotovo bez vjere. Kršćani su sa svojim pastirima pozvani graditi kraljevstvo Božje, a samim tim pridonositi i autentičnom isusovskom i evanđeoskom licu Crkve na zemlji, da budu sol zemlje i svjetlo svijeta u čovječanstvu 24 sata na dan. Naposljetku želi strukturalnu reformu povijesne Isusove Crkve, reformu srca članova Crkve, promjenu mentalnog sklopa naroda Božjega, ali i njihovih pastira, zaključio je Baloban.

Prof. dr. Anton Tamarut održao je predavanje “Crkva u nauku pape Franje”. Uvodno je napomenuo, kako sam naziv predavanja nije najspretniji, jer je možda bolje govoriti o želji, porukama, ili pak viziji Crkve pape Franje. No, kad je o Papi riječ nemoguće je izbjeći riječ “nauk” i “naučavanje”. Za vjernika, pripadnika Katoličke Crkve te riječi su više od prolazne poruke, više od nekog osjećaja ili oblika duhovnosti, ili nekog stila duhovnosti i pastorala. Papa je prvi među učiteljima u Crkve, i spada u cjelovito učiteljstvo, rekao je, te nastavio “kad je riječ o papi Franji pretpostavljamo da su sva njegova prethodna pastoralna iskustva i znanja stečena u bogatom razdoblju ušla tri vrlo intenzivne godine pontifikata”.
Predavač je pregled toga predstavio kroz četiri koraka: poruke i nauk u prvih tjedan dana službe s posebnim naglaskom na prvi Urbi et orbi; potom na Evangelii Gaudium, Sinodalni hod, te Godina izvanrednog jubileja milosrđa.
Podsjetio je kako se prvu večer nakon izbora papa Franjo predstavio kao biskup Rima, te je pozvao vjernike svoje biskupije da krenu zajedno na put, a da taj put bude “hod bratstva, ljubavi i povjerenja”. Pozivom pak na molitvu, da se narod prvo pomoli za njega je, dao je naznaku da sve što očekuje u svom djelovanju treba slijediti iz molitve.
Dakle, ključne riječi u njegovu prvom govoru su “put” i “hod”, te predstavljaju hermeneutički ključ čitavog njegovog nauka i zauzimanja. Njih slijedi riječ “evangelizacija” koju naznačuje kao glavno poslanje kako mjesne, tako i opće Crkve, te molitvu, tj. Crkvu kao zajednicu koja se moli, rekao je Tamarut.
Potom je podsjetio na riječ “kretanje” koja je prožimala homiliju zajedničkog euharistijskog slavlja s kardinalima izbornicima, te ukazivanje na Duha Svetoga, duše Crkve, prvog i glavnog protagonista, pokretača svih inicijativa što je posvijestio na audijenciji kardinalima.
Nadalje je spomenuo i audijenciju s predstavnicima medija kojima je zahvalio na njihovu radu, te polazeći od činjenice da među njima ima i onih koji nisu vjernici pojasnio što je Crkva. Tom je prigodom papa Franjo naglasio kako “Crkva postoji da bi komunicirala istinu, dobrotu i ljepotu u osobi”. Također je pojasnio i odabir imena Franjo – “odvjetnik siromaha, graditelj mira i suradnje, čuvar stvorenja”, te se prema dr. Tamarutu tu otkriva što se od Pape može očekivati. Prva nedjeljna misa, te Angelus obilježila je riječ “milosrđe”. Na inaugurativnoj misi Papa ističe kako su svi čuvari jedni drugih, te potiče njegovanje odnosa s bližnjima “s nježnošću”. U tom je vidu Tamarut naglasio kako u Papinim tekstovima, nakon riječi milosrđe, najčešće nalazimo riječ nježnost.
Govoreći o Programatskoj pobudnici “Evangelii Gaudium” Tamarut je rekao kako je njezin stil osoban, neposredan, kolokvijalan, a sam tekst opširan, pomalo dijaloški, metoda kerigmatska, pastoralna, dok joj je cilj potaknuti i usmjeriti novu etapu evangelizacije punu žara i vitalnosti.
Temelj mu je Lumen Gentium, te želi osvježiti duh Drugoga vatikanskog koncila. Za Papu je evangelizacija temeljno djelo Crkve i zbog toga zagovara temeljitu obnovu Crkve “da bi se otkrila ljepota i radost evanđelja”, kako bi evangelizacija bila plodna i učinkovita. U tom je kontekstu predavač ukazao na više sintagmi vezanih uz Crkvu.
Osvrćući se na dvije sinode, izvanrednu 2014. i redovitu 2015. podsjetio je kako su obje kao objekt promatranja imale obitelj u suvremenom svijetu. No, prilika je to da papa Franjo produbi i posvijesti i svoje razmišljanje o Crkvi koja hoda zajedno, promatra i čita svijet Božjim očima i srcem, “Crkva mora biti živo vrelo koje napaja i obasjava svijet i sve koje su svjetla i žive vode potrebni”. I za Izvanrednu jubilarnu godinu milosrđa dr. Tamarut je ustvrdio kako je ona na tragu pastoralnog usmjerenja i duhovnosti Drugoga vatikanskog koncila, te koncilskih i pokoncilskih papa. Tako je podsjetio kako je papa Franjo papa koji najviše citira svoje prethodnike. Zaključio je kako je za papu Franju prva zadaća Crkve evangelizacija, a za njega to znači “uvesti sve u veliko otajstvo Božjega milosrđa razmatrajući Kristovo lice”. Dakle, kroz Krista doći do preobrazbe.
Nakon predavanja uslijedila je plenarna rasprava, a potom je dekan Matulić uputio zahvalne riječi, te zaključio XI. dies theologicus.