Proslavi je prethodila trodnevnica koju su vodili župnik fra Marko Neretljak i župni vikar fra Mirko Mišković. Prvoga dana trodnevnice, 1. listopada, u homiliji fra Mirko naglasio je razliku između staroga zakona u kojemu je sklopljen savez samo s jednim narodom, dok se novi zakon, „sklopljen po Isusovoj krvi“, obraća svim narodima. Evanđeoski ulomak postaje upravo „proglas Božje otvorenosti prema svima“. Sveti je Franjo, nastavio je fra Mirko, kao primjer malenosti i poniznosti, bio pozvan ponovno obnoviti tada „duhovno zamrlo kršćanstvo“ u cijelome svijetu.

Nakon mise župnoj su se zajednici predstavile grkokatoličke časne sestre Reda sv. Bazilija Velikog, redovnice bazilijanke (vasilijanke). One u Osijeku djeluju od daleke 1939. godine. Fra Mirko je pozdravio sestre Dariju i Anastaziju, a potom je s. Anastazija predstavila svoju redovničku zajednicu i njihovu karizmu. Taj je red osnovala sveta Makrina, rođena sestra utemeljitelja istočnoga monaštva sv. Bazilija Velikog, a koja se zalagala za ravnopravnost i povezanost ljudi. Upravo je to aktualno i posljednjih mjeseci kada njihova matična država Ukrajina, uslijed ratnog stanja, trpi velike gubitke. Kršćanska odgovornost, ljubav i razumijevanje za pomoć velika su podrška koju njihovi sunarodnjaci imaju u našoj domovini. Bila je to prilika i za niz pitanja koje su župljani postavljali, a s. Anastazija na njih je spremno odgovarala.

Drugoga je dana trodnevnice, 2. listopada, tumačeći evanđeoski ulomak, fra Marko istaknuo važnost svetačkog svjedočanstva koje „nadilazi ovu stvarnost“. U predanju Bogu, sveti je Franjo doživio nadnaravnu stvarnost jer je na svome tijelu nosio stigme svojega Učitelja.

Nakon mise, u prepunoj Dvorani blaženog Alojzija Stepinca, bio je prikazan dokumentarni film o povijesti Grkokatoličke Crkve u Hrvatskoj. Crkveno zajedništvo kršćana bizantskog i latinskog obreda na području Hrvatske potječe iz 1611. godine pristupanjem biskupa Simeona Vratanje Katoličkoj Crkvi. Do tada su kršćani bizantskog obreda pripadali jurisdikciji Pećke i Carigradske patrijaršije. Godine 1611. nastaje Marčanska eparhija (biskupija) koja  je okupljala sve katolike bizantskog obreda na području Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, a čija je povijesna slijednica današnja Križevačka eparhija. Ona danas obuhvaća sve katolike istočnoga obreda na hrvatskom etničkom prostoru, bilo da se radi o Hrvatima, bilo o pripadnicima drugih nacionalnosti (uglavnom ukrajinske).

U ponedjeljak 3. listopada, uoči svetkovine svetog Franje Asiškoga, proslavljen je posljednji dan trodnevnice. Misu je predslavio fra Mirko Mišković. U homiliji je naglasio dosljednost Franje iz Asiza, koji je središtem svoga života učinio upravo Kristovo evanđelje. Tu je činjenicu važno naglasiti jer se i u našem vremenu susrećemo s „nekim drugim evanđeljima“ koja nam žele prenijeti neke druge sadržaje vjere od onih koje smo primili „po apostolskome navještaju i zdravoj predaji Crkve“, zaključio je fra Mirko. Sveti nam Franjo može biti primjer čvrstoga prianjanja uz Kristovo Evanđelje i riječima i cijelim životom.

Po završetku mise uslijedio je obred preminuća (transitus) svetog oca Franje. Iscrpljen pokorom i mnogim bolestima, sveti Franjo smjerno očekuje smrt. Braća mu pjevaju „Pjesmu stvorova“ te s njima otpjeva i Psalam 142. Preminuo je navečer 3. listopada 1226. godine, u dobi od 44 godine. Pred vjerničkim pukom čitala su se izvješća svetog Bonaventure i brata Ilije o preminuću svetoga Franje Asiškoga.

Na samu svetkovinu svetoga Franje Asiškoga, 4. listopada, uz animiranje župnog zbora, misu je predslavio o. Ljubomir Sturko, grkokatolički svećenik i župnik grkokatoličke Župe Krista Kralja u Osijeku. U homiliji o. Ljubomir pita zašto bi nam sveti Franjo bio uzor? I odmah potom navodi tri dimenzije: zahvalna ljubav, korisnost života te prihvaćanje drugoga. „Koliko mi Bogu uzvraćamo ljubavi, a sve nam je darovao?“ pita se otac Ljubomir. Činjenica kako sveti Franjo želi biti na korist drugima, važna nam je i danas kada se zatvaramo u manje grupe, živimo u svijetu u kojem se sve svodi na puku i hladnu računicu, a drugi nam samo trebaju služiti. Otac Ljubomir navodi kako su „sebičnost i zatvorenost smrt za kršćanstvo i čovječanstvo“.

Nakon čestitke svetkovine i riječi zahvale predslavitelju misnoga slavlja fra Marko Neretljak pozvao je župljane na bratstvo i zajedništvo u Dvorani blaženog Alojzija Stepinca, gdje su se mogli okrijepiti hranom i pićem.