Split, (IKA) – Drugoga dana XXII. međunarodnoga teološkog simpozija Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Splitu “Vjera u medijima – mediji u vjeri” u petak 21. listopada program je počeo predavanjem izv. prof. dr. Davora Džalte (Rim). Tema njegova izlaganja bila je “Medij vjere”. Suvremeni masovni mediji predstavljaju izazov za misiju Crkve u današnjem svijetu, suočavajući nas s brojim pitanjima: kako koristiti medije? Mogu li mediji (primjereno) prenijeti kršćanski nauk, službe, različite izraze vjere, i u kojoj mjeri, istaknuo je dr. Džalta, dodavši da se ipak čini da je jedna od najznačajnijih tema u tom surječju tema (ne)kompatibilnosti digitalnih medija masovne komunikacije s nekim od osnovnih vidova kršćanske antropologije. Moguće je zauzeti stav kako su antropološke implikacije suvremenih, digitalno proizvedenih slika, koje nam masovni mediji svakodnevno predstavljaju, vrlo različite u odnosu na kršćansko razumijevanje ljudskog bića i ljudske egzistencije, kako na ovomu svijetu tako i na onomu budućemu. Ovo nas vodi, istaknuo je dr. Džalta, sljedećemu pitanju: može li se i na koji način takav medij konstruktivno iskoristiti za prenošenje nekih od osnovnih istina kršćanske vjere, uključujući i antropološke vidove te vjere? Imajući u vidu ta pitanja, svoje je izlaganje fokusirao na dvije ključne teme. Prva je sama logika suvremenih, digitalno proizvedenih slika koje nalazimo u masovnim medijima i antropološke implikacije te logike. Druga je šira tema slika uopće, njihovog značenja, mjesta i uloge u kršćanskoj antropologiji i ontologiji. “Idealan medij vjere morao bi biti sposoban izbjeći individualističke antropološke konsekvence, kao i redukcionizam u kome je vjera svedena na određeni sistem manje ili više jasno definiranih principa, etičkih postulata i propisa”, kazao je dr. Džalta te zaključio da je liturgija taj idealan medij kojim se premošćuje jaz između onoga što vjerom saznajemo kao “realno” i našega povijesnog postojanja “ovdje i sada”.
Predavanje “(Crkveni) mediji – izazov teološko-pastoralnom promišljanju i djelovanju održao je izv. prof. dr. Jerko Valković (Zagreb). Prepoznajući u današnjem svijetu medija suvremeni “Areopag”, dr. Valković naglasio je da osobito posljednji pape ističu nužnost evangelizacijskog poslanja i prisutnosti u tim područjima koja svakodnevno nastanjuju mase ljudi širom svijeta. Međutim, uz poziv na smjeli ulazak u “virtualni kontinent” upućen svim članovima Crkve, pape pozivaju i na što je moguće jasnije razotkrivanje odnosno razgraničenje perspektiva medijskog djelovanja i evangelizacijskog poslanja. Naime, ističe dr. Valković, zalazeći u medijsku arenu potrebno je ponajprije razumjeti, a onda i dobrim dijelom prihvaćati logiku djelovanja medija, odnosno logiku “kretanja” unutar prostora javnosti. “Nije glavni izazov i glavni zadatak Crkve pred svijetom medija promišljanje o što efikasnijoj upotrebi medija ili nastojanje oko njihova pribavljanja. Puno je veći izazov, u ovom trenutku, poznavanje njihova utjecaja, formiranje kulture i modela komuniciranja koji mediji razvijaju unutar društva ali i oblikovanja nove antropologije koja se njihovim utjecajem razvija”, naglasio je predavač. Razmišljanje na koje je uputio odnosi se na mogućnost “inkulturacije” Radosne vijesti u svijet medija, pazeći pritom da navještaj (Otajstva) ne bude ograničen imanentno-medijskom logikom. Zaključio je da će se istinski dijalog Crkve i medija temeljiti “na poštovanju granica, naravi i načina funkcioniranja kako Crkve tako i medija. Važno je da medijska logika ne apsorbira ili profanizira poruku otajstva.” Predavanja su izazvala žustru raspravu u koju se uključio i splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić. Neka pitanja koja su iz rasprave proizašla su: Kako Crkva, kao najveći vlasnik medija, koristi medije i osposobljava li se za prisutnost i djelovanje u javnom prostoru? Koliko neki medijski vjerski sadržaji sprječavaju doći do Boga i zašto su toliko primamljivi?
Nakon kratke stanke uslijedila su dva predavanja. Doc. dr. Ivica Šola (Osijek) govorio je o slici vjere i Crkve u hrvatskim medijima, a izv. prof. dr. Božo Skoko (Zagreb) o imidžu Katoličke Crkve u hrvatskoj javnosti i mogućnosti upravljanja njime. Dr. Šola analizirao je sliku Crkve kao proizvod pet strategija koje je prikazuju bilo negativno, bilo pozitivno. Pod strategijom ne misli na smišljeni koncept, nego je riječ o duhu vremena koji proizvodi određenu percepciju Crkve i crkvenih ljudi u medijskom prostoru. Prva strategija od koje polazi je: papa Franjo da, Crkva ne. Tu se pita: Koje je Crkve “proizvod” papa Franjo? Kako može biti dobro nešto što je izraslo u lošem (Crkvi). Tako se papa Franjo koristi kao medijski malj protiv Crkve u Hrvata, i općenito protiv Katoličke Crkve. Druga strategija proizlazi iz prve: posramljivanje. Nošena je negativnim stereotipima: pedofili, financijske malverzacije, narod gladuje, Crkva pliva u novcu i privilegijama. Treća strategija je: naglašavanje ekscesnog, ignoriranje redovitog. Teolozi i svećenici osebujnog stila, teologiziranja i politiziranja dobivaju golem medijski prostor, dočim redovitost Crkve i njenoga poslanja nije vijest. Četvrta strategija je: medijska transupstancijalizacija vjere. Teror vidljivosti nasuprot otajstvu (tajna). Mediji nisu samo negativno raspoloženi prema Crkvi, naglašava dr. Šola, nerijetko hvale pojedine dobre inicijative i djela Crkve, no ona su odsječena od vjere kao svog izvora, svedena su na aktivizam, poput bilo koje nevladine udruge koja se bavi dobrotvorjem. Svećenici umjesto “upravitelja svetih tajni” postaju “zvijezde” ili opinion makeri (stavotvorci), a ne navjestitelji evanđelja. Peta strategija je: zamjena ikone idolom. Hvaliti svećenika ili biskupa ne znači upućivati na Boga, nego fetišizirati ljudsko biće. Posebno je izraženo kod praćenja pojedinih karizmatika i u kontekstu političkog katolicizma. Dr. Šola je kazao da mnogi karizmatici u Hrvatskoj “ubijaju” vjeru i da česti medijski prijenosi misa “ubijaju” sakralno.
Dr. Skoko je za razliku od dr. Šole naglasio da Crkva mora brinuti o tomu kakvu sliku odašilje u javnost. Analizira imidž Katoličke Crkve u hrvatskoj javnosti te se bavi načinima kreiranja imidža i mogućnostima njegove promjene. Posebno naglašava subjekte odgovorne za identitet i imidž Crkve te komunikacijske kanale koji oblikuju javno mnijenje i formiraju sliku Crkve u hrvatskoj javnosti. Središnje pitanje njegova izlaganja je uloga odnosa s javnošću u kreiranju i upravljanju imidžom Crkve te nastojanjima da Crkva, umjesto komunikacijskog objekta kojim se drugi bave, postane komunikacijski subjekt koji proaktivno i strateški utječe na javno mnijenje te pridonosi boljem razumijevanju njezine uloge u društvu. Dr. Skoko zaključuje da su mediji važni ali nisu presudni za imidž Crkve. Potom je uslijedila plodna rasprava.