Rim-Zagreb, 22. 1. 1999. (IKA) – Koja je istinska i jedina “narav braka”? Zašto suvremena društva sve ravnodušnije prihvaćaju tzv. “bračne zajednice” bez vjenčanja ili pak suživot osoba istoga spola? Znači li to da su se bračne vrijednosti promijenile, pa će društva uskoro prihvatiti i “brak” osoba istoga spola?
O tim je pitanjima papa Ivan Pavao II. govorio članovima Rimske Rote, tj. redovitoga prizivnog sudišta Apostolske Stolice na uobičajenom godišnjem susretu. Sveti se Otac osobito zadržao na pitanju “naravi braka”, te je javno osudio “prošireno pogrešno shvaćanje naravnoga i vjerskog smisla braka, sa zabrinjavajućim posljedicama na osobnom i javnom planu”. Papa je upozorio da se danas u pitanje dovode ne samo vlastitosti i svrha braka, nego čak i vrijednost i korisnost braka kao ustanove. Kao primjere naveo je sve veći broj izvanbračnih zajednica, kao i sve jače kampanje koje se u javnosti provode kako bi se “postiglo bračno dostojanstvo čak i za zajednice osoba koje pripadaju istome spolu”.
Protiv svih tih težnji Ivan Pavao II. ističe da je potrebno podsjetiti da je temelj braka “istinsko shvaćanje bračne ljubavi između dvije osobe jednakog dostojanstva, a koje se razlikuju i koje se upotpunjuju u svojoj spolnosti”. Ne smije se upasti, smatra Papa, u nesporazum prema kojemu se površni osjećaji ili pak jaka psihofizička privlačnost mogu tumačiti kao izrazi ljubavi prema drugome. Bračna ljubav “nije samo i nije nadasve osjećaj. Ona je ponajviše obveza prema drugoj osobi, obveza koja se preuzima očitim voljnim činom. A tu je riječ o bračnoj vjernosti koja svoj korijen ima u slobodno prihvaćenoj obvezi.” Upravo iz toga proizlazi razlika između “jednostavnoga suživota” i braka u kojemu se “ljubav pretvara u obvezu koja nije samo moralna, već i strogo pravna.”
Papa je potom istaknuo da je “nepriličan” zahtjev da se bračna stvarnost pripiše “zajednicama istoga spola”, jer je riječ o “zastranjenjima naravnoga zakona”. Ivan Pavao II. svoj je govor završio ističući “tešku odgovornost koja je na pastirima Crkve Božje, koji se moraju brinuti za prikladnu i ozbiljnu pripremu zaručnika za brak. Samo će se tako duhovno uzdići oni koji se spremaju na slavlje vjenčanja, stječući intelektualne, moralne i duhovne uvjete koji su potrebni za ostvarenje naravne i sakramentalne stvarnosti braka.”