Draga braćo i sestre!
Ovo je moja prva proslava, zajedno s vama, ovoga, ako ne najvećeg, onda mnogima najdražega kršćanskoga blagdana: Isusova rođenja. Utjelovljena Božja Riječ je postala čovjekom, ušla u našu povijest s našim ljudskim licem, nama u svemu slična osim u grijehu.
Kroz cijelu povijest spasenja ljudi su čeznuli da vide Boga i u tom smislu gorljivo molili da im Bog pokaže lice svoje. U Bibliji nalazimo toliko vapaja Bogu velikih molitelja Staroga zavjeta da on više ne skriva svoje lice, nego ga ljudima objavi (Ps 13,2; 27,9; 44,25; 88,15; 102,3).

Ljudi su na neki način znali da Bog ima srce, ali su bili i uvjereni da ima i lice. Tu istinu su osjećali duboko u svojoj nutrini. Psalmist svjedoči svoje iskustvo i veli: „Moje mi srce govori: ‘Traži lice njegovo’. Da, lice tvoje, Gospodine, ja tražim. Ne skrivaj lica svoga od mene” (27,8-9). Potiče na traženje i sve druge: „Tražite Gospoda, tražite svagda lice njegovo” (105,4). Želja da vidi i susretne lice Božje je veoma velika pa starozavjetni molitelj to izriče na ovaj način: „Žedna mi je duša Boga, Boga živoga: o kad ću doći i lice Božje gledati?” (42,3).

Bog je odgovorio na te vapaje čovjeka i iznenadio čovjeka uzevši njegovo lice. Bog nam je u svojoj ljubavi došao s našim licem u susret. Ta Božja ljubav je toliko velika da se mnogima čini nevjerojatnim da bi se Bog toliko spustio čovjeku. „To je toliko lijepo, da je u to teško povjerovati”, napisao je jedan autor. I zbog toga ga mnogi nisu uspjeli prihvatili. Evanđelist izričito veli: „K svojima dođe, ali ga njegovi ne primiše” (Iv 1,11). „Njegovi” nisu uspjeli prihvatiti Boga koji je došao s licem čovjeka.

Ali ta istina ponavlja se i nakon više od 2000 godina od njegova rođenja. Mnogima je i danas teško prihvatiti da je Bog u Isusu uzeo naše lice, postao jedan od nas, naš brat. Štoviše, on je uzeo toliko lica koliko ima ljudi na zemlji. Od tada je i naša obveza da tražimo Boga, prije svega, u licima ljudi te da ga prihvaćamo, služimo mu i ljubimo ga u liku brata i sestre s kojima živimo ili se s njima susrećemo.

Zasigurno, takav Bog iznimno je zahtjevan i takvog ga je teško prihvatiti, jer on može biti gladan i žedan, i gol i bos, bolestan i tamnici. Mnogima bi bilo lakše da je Bog samo u hramu gdje mu se jednostavno dođe, pomoli i zahvali, pokadi i prinese žrtva i s mirom se ide dalje. Ali, od kada je Bog postao čovjekom, to više nije dovoljno da bi netko bio dobar vjernik.

Stoga su upravo na tome području naše trajne kušnje i padovi. Nije, naime, uvijek lako prepoznati Boga u licima ljudi, pogotovo nekih ljudi koji nam mogu biti teški i antipatični. Ali Isus se poistovjetio i s takvima. Savla, koji je progonio kršćane, Isus pita: „Zašto me progoniš?” (Dj 9,4). Isus se poistovjetio sa svakim progonjenim kršćaninom, ali ne samo s kršćaninom. U prispodobi o Posljednjem sudu jasno se vidi da se poistovjetio sa svakim čovjekom, napose s onima koji su potrebiti i koji trpe. Zato jasno veli: „Zaista, kažem vam, ni meni niste učinili ono što niste učinili jednomu od ovih najmanjih” (usp. Mt 25,45).

Stanovnici Betlehema nisu bili ateisti, nego vjernici, ali nisu Bogu otvorili vrata, nisu ga prepoznali u licima ljudi. Nisu izišli u susret potrebitima – Josipu i Mariji “koja bijaše trudna” (Lk 2,5) – i tako su osiromašili sami sebe.
Isus je poslije pozvao sve da kucaju i zajamčio da će im biti otvoreno (v. Mt 7,7-8; Lk 11,9-10). Ali se njemu i njegovoj majci to nije dogodilo. Vrata su im ostala zatvorena. Takva su iskustva nažalost česta kada se kuca na vrata ljudskog srca. Na sreću – Božje srce nije takvo.

Kada slušamo evanđeosko izvješće koje veli da za Svetu Obitelj nije bilo mjesta u kući i da su morali završiti u štali, uhvati nas žalost, a možda i bijes prema tim ljudima koji su im u tako teškoj situaciji uskratili gostoprimstvo.
S druge strane, sigurni smo kako se to nikada ne bi dogodilo da su Betlehemci znali da se tu radi o Mesiji, o Bogu. Ali, nažalost, nešto što se prečesto ponavlja i u našem životu. U nesposobnosti da prepoznamo Boga u potrebitim ljudima, indiferentno ih zaobiđemo ili ih se „fino” riješimo šaljući ih drugamo ili drugima.

Međutim, naš Bog postupa u svemu potpuno drukčije nego ljudi. Kada nešto moli ili treba, on se nikada ne pokazuje u moći ili veličanstvu. Zna da bi tada prema njemu svi bili vrlo darežljivi i fini. A kako bi se onda moglo znati tko je uistinu čovjek srca i dobrote, a tko nije? Znademo koliko ima „dobročinstava” koja se iskazuju radi nekih skrivenih interesa pa to nije uvijek lako odmah prepoznati. Isus u Evanđelju govori o nekima koji čine mnoga dobra djela: mole, poste, daju milostinju siromasima, ali to čine isključivo kada ih netko vidi. Ta djela nisu izričaj prave ljubavi, nego lažne.

Upravo se iz toga razloga Bog nama uvijek ukazuje u ljudskom liku, često u liku bijednika i siromaha, i ostavlja svakoga posve slobodnim da mu iskaže ili ne iskaže ljubav. Stoga su, ponavljam, upravo tu naše kušnje i nažalost često promašene prilike. Jer, odbijajući iskazati ljubav i milosrđe potrebitoj braći i sestrama, odbijamo Boga i time osiromašujemo sami sebe.
Zato nam je Božić uvijek iznova poziv da budemo pažljiviji na prisutnost Boga koji nam dolazi u liku čovjeka, često neprivlačan našoj naravi. Samo čisto srce, srce ispunjeno ljubavlju i milosrđem, postaje sposobno prepoznati Boga u licima braće i sestara.

U svome posljednjem apostolskom pismu, Sveti Otac nas poziva da svoju vjeru provjerimo kroz svoje konkretno življenje milosrđa i ljubavi. Tako on piše: „Ako se želi biti blizu Isusa, potrebno je biti bližnji braći i sestrama, jer nema ništa tako drago Bogu kao konkretna djela milosrđa” (br. 16). A potom dodaje: „Kultura pretjeranog individualizma, posebno na Zapadu, vodi nestanku osjećaja solidarnosti i odgovornosti za druge. Tako da i sam Bog ostaje sve veća nepoznanica za mnoge, a to predstavlja najveći oblik siromaštva” (br. 18).

Na to treba, zaključuje Papa, odgovoriti „kulturom milosrđa… kulturom u kojoj nitko neće gledati drugoga s indiferentnošću i gdje nitko neće okrenuti leđa kada vidi patnju braće i sestara… Nema nikakvog izgovora kojim netko može opravdati svoje nezalaganje kada znamo da se Isus poistovjetio sa svakim od tih” (br. 20).
Neka nam, braćo i sestre, ovaj blagdan Božića ne bude obilježen prvenstveno kupovnom groznicom i vanjskim slavljem, nego neka nam bude bogat i djelima milosrđa prema braći i sestrama koji su potrebiti. Pripremimo se napose duhovno za ovaj veliki blagdan, kako bismo postali sposobniji prepoznati Boga koji nam je došao u susret sa željom da bude „Bog s nama”, Emanuel, te da njegovu prisutnost možemo bolje prepoznati u braći i sestrama, napose u siromašnima i patnicima. Neka ne bude među nama nikoga tko u ovo božićno vrijeme neće podariti barem malo ljubavi i radosti toj povlaštenoj Isusovoj braći i sestrama.

S tim osjećajima svima vama, dragi vjernici, dragi svećenici, redovnici i redovnice, bogoslovi i sjemeništarci, kateheti i katehistice, djelatnici Caritasa i župni suradnici, a napose vama bolesnici, želim čestit Božić i u svemu blagoslovljenu novu 2017. godinu!

Gospić, 1. prosinca 2016.
biskup Zdenko Križić