“Dragi hodočasnici i hodočasnice! Od najstarijih do najmlađih. Danas u nama i po nama moli cijeli Zagreb. Danas u nama i po nama moli cijela Hrvatska. Jer mi dolazimo pred lik Majke Božje, noseći u srcu svoj grad i svoju domovinu da bismo izmolili po njezinu zagovoru svjetlost Duha Svetoga, milost obraćenja, spoznaju pravoga Boga, koji je Isus Krist. I drugog puta nema kojim bi se moglo doći k Ocu, kojim bi se moglo dođi u svjetlost vječnu, u kraljevstvo nebesko. Blažena Djevica Marija ima sve milosti sve dostojanstvo, ima izabranje jer je uronjena, uključena u otajstvo Kristovo. Po njemu je ona blagoslovljena. I zato je Elizabeta pozdravlja “Zdravo milosti puna. Gospodin s tobom i blagoslovljena ti među ženama. Ta odakle meni da majka moga Gospodina dolazi k meni?”. Isus Krist govori: “Gle, iziđe sijačl sijati.” Tko je taj sijač? Taj sijač je On, vječna Riječ, Koji je čovjekom postao uzevši od Djevice Majke svoju ljudsku narav, svoje tijelo, da bi tako objavio ljudima Božje milosrđe i Božju ljubav. Svoju nježnost, svoju samilost prema čovjeku, tom slabom i grješnom čovjeku, Isus Krist također objavljuje nježnošću i dobrotom majke. I zato nam je darovao Nju, kao majku najnježnijeg srca i najčistije duše da bi nas ona vodila njemu. S majkom k Isusu. S majkom mi nalazimo Njega, da bismo njezinim srcem zavoljeli Njega i vjerovali Njemu. Ta riječ koja se sije u svijet, u povijest, u narode i u ljudsko srce je Isus Krist, o kojoj piše apostol Ivan: “U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga i Riječ bijaše Bog! … Svjetlo istinsko, koje prosvjetljuje svakog čovjeka, dođe na svijet; bijaše na svijetu, i svijet po njemu posta; i svijet ga ne upozna” (Iv 1, 1; 9;10).
Prigovaraju Crkvi što ona čini da bi svijet bio pravedan, što ona čini u Hrvatskoj da bi to bila zaista domovina zajamčenih i otvorenih ljudskih prava za svakog građanina. Što Crkva eini da bismo živjeli u pravednosti, i u socijalnoj pravednosti, da bi svaki potrebni bio zbrinut brigom zajednice. Što Crkva čini da bi se vladalo odgovorno, pošteno i pravedno. Sve to pitaju Crkvu danas, ovdje. Neki opet kažu: Crkva se ne snalazi. Ne snalazi se u novoj situaciji. Možda se je snalazila u onom sistemu kad je bila ograničena u svojoj slobodi i nerijetko proganjana. A sada, u demokraciji, Crkva kao da se ne snalazi.
Najprije, tko je ta Crkva? Zar samo biskup, samo svećenici, časne sestre? Nije li ta Crkva svaki kršćanin, koga je polila sveta voda krštenja da bi u tom sakramentu bio preobražen, oslobođen od zla i grijeha, i unesen u otajstvo Kristovo? Da bude, na neki način, slika i prilika samoga Isusa Krista, Vječne Riječi. Zato odgovornost za svijet, za društvo, ne spada samo na biskupe, ili samo na svećenike, redovnike, nego i na svakog vjernika, bio on otac obitelji, bila majka, bio mladića ili djevojka, bio ministar ili sabornik, sudac ili profesor, liječnik ili učitelj, radnik. Svaki vjernik nosi poziv da uprisutni u sredini u kojoj živi, u narodu, u domovini, otajstvo Isusa Krista. Kako? Vjerom. I životom po vjeri. Obraćenik, koji je istom iz nevjere spoznao Isusa Krista kao jedinog spasitelja i Boga ljubavi, kaže: “Bez obzira na moju popularnost, moja čvrsta vjera živi u meni. Ona bi jednako živjela da sam nosač vreća u nekoj luci ili da sam rudar u Sibiru. Vjera je pitanje Božjeg izbora i postojanosti karaktera” (Gregory Peck, Veritas, br.3 – 1983, str. 19). Vjera je vjernost. Vjera je usvjedočenje. Vjera je plod riječi u vlastitom srcu.
Ali, može li se optužiti Crkva za sve neuspjehe, i za sve grijehe, i za sva zla, ako hoćete i za sve zločine svijeta? Može li se Isus Krist optužiti? Pa nije li on propovijedao, sijao riječ na najčudesniji, na najbožanskiji način? Nisu li njemu kazali da govori kao onaj koji ima vlast? I kazali su: “Nikada nijedan čovjek nije tako govorio kao ovaj čovjek.” Nije li on prošao zemljom čineći dobro i objavljujući savršenu svetost, dobrotu, milosrđe i Božansku moć? Nije li on ozdravljao bolesne, vraćao vid slijepima, dizao mrtve? Nije li on opraštao skrušenim grešnicima? A da li je uspio? Da li je promijenio ondašnji Izrael? Da li je obratio sve svoje slušatelje? Nije. Zašto? Zato, jer Bog je ljubav. Ljubav se nikada ne nameće, ljubav je ponuda srcu koje vjeruje.
Zato nam Isus tumači sudbinu svoje riječi. U svom vremenu govori svojim slušateljima, govori za svako vrijeme, govori i u Hrvatskoj. Sudbina Božje riječi ovisi o odgovoru. Što čovjek odgovara na tu Božju riječ? I kaže: četverostruka je sudbina Božje riječi, istine koju Bog nudi čovjeku. Vi dakle poslušajte prispodobu o sijaču. Svakomu koji sluša riječ o kraljevstvu, a ne razumije, dolazi zli, te otima što im je u srcu posijano. Taj zli, nije tek priča. Zli je prisutnost stalne mržnje, i protiv Boga i protiv čovjeka. To je taj neprijatelj koji želi sve razoriti, sve uništiti do same smrti. To je taj ubojica ljudi od početka. I kad on zarobi dušu, i kad on dobije mjesto u ljudskom srcu, onda imamo nečovjeka, ne čovjeka. I kad čovjek čuje riječ, s koliko napasti on pokuša da čovjek ne prihvati riječ, da ne uzvjeruje, da ostane u njegovoj tami. Zasijan na put, u srce poput kamena, to je onaj koji čuje riječ i odmah s radošću prima, ali nema u sebi korijena, nego je nestalan. Kad zbog Riječi nastane nevolja ili progonstvo, odmah se pokoleba. Koliko puta kažu ljudi: “Pa lijepo je govorio, dobro bi bilo da je tako i da se tako živi.” I kad pitam mlade da li bi bilo lijepo kad bi baš svi ljudi vršili Božje zapovijedi, i kad bi svi izvršili onu najveću koja sve sadrži: “Ljubi Gospodina svoga svim srcem, a bližnjega kao samog sebe”, uvijek odgovaraju: “Lijepo bi bilo.” Ali zašto tako ne žive? Zašto ta riječ koja se svidi, i koja se odobrava, ne osvoji savjest, ne osvoji dušu? Jer smo nestalni. Pogotovo u kušnjama. Pokolebamo se i ne donesemo roda. Sjeme zasijano u trnje. Isus tumači tko su ti, kakvo je to trnje. To je onaj koji sluša riječi, ali briga vremenita i zavodljivost bogatstva uguše riječ, te ona ostane bez ploda. To je taj materijalizam života. Samo ova zemlja, samo ovo bogatstvo, samo ovi užici, samo ovaj život. A gdje onda tu ima mjesta za Riječ Božju, koja je objava odricanja od zla, koja je objava slobode Božje i koja otvara ulaz u život? I zato su mnoge riječi Božje bačene u trnje srca. Zatim: zasijani na dobru zemlju. To je onaj koji riječ sluša i razumije. Pa onda, dakako, i urod daje; jedan stostruko, jedan šezdeseterostruko i jedan trideseterostruko. Postoje različitosti, ali postoji jedinstvo odgovora: vjerovati i živjeti. Nema druge istine osim Isusa Krista. I zato, koliko Crkva uspije mijenjati društvo? Koliko uzvjeruju ljudi. Koliko uzvjeruje čovjek. I oni koji prigovaraju Crkvi da ona šuti, da ona dovoljno ne osuđuje, da ona dovoljno ne viče protiv zloporaba, grabeža, pljački, prijevara i zločina, trebali bi se pitati, a da li oni slušaju riječ. Da li oni žive riječ? Htjeli bi da Crkva upotrijebi svoj ambon i svoju propovjedaonicu samo za optuživanje, dakako, drugih. Ali ne bi smjela ni jedne riječi kazati njima. A Crkva govori svima. I onima na vlasti, i onima u oporbi, i onima u raznim grupama i udrugama i pojedincima koji prozivaju Crkvu da šuti. Svima Crkva govori riječ. A htjeli bi da govori neku stranačku politiku. Crkva je poslanik Isusa Krista. I propovijeda Njega, njegovo Evanđelje, i nudi njegovu ljubav – svima. Kako se onda riječ Božja sluša? Isus je iskusio kad je u Kafarnaumu – a zapisao nam je to evanđelista Ivan u glavi 6. svoga Evanđelja – iskusio kako se ta riječ sluša i kako se ta riječi ne sluša. On je u toj svojoj propovijedi objavio najveći dar koji će dati Crkvi. Najveće čudo ljubavi koje će se stalno događati u Crkvi do konca svijeta. To je euharistija, to je misa, to da će On ostati u svojoj Crkvi i sa svojom Crkvom kao hrana duše za život vječni, kao žrtva ljubavi, na oltaru, u žrtvi Novoga saveza. Da će se pretvarati kruh ove naše zemlje i rada ruku čovječjih u njegovo tijelo, i vino naših vinograda u njegovu krv, i to će biti žrtva i dar i hrana i piće za život vječni onima, koji ga blaguju čistim srcem. I šta su rekli na to slušatelji? “Tvrda je to besjeda. Tko je može slušati?” I otada mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime. Reče Isus dvanaestorici: #!Da možda i vi ne kanite otići?#!. Dakle dvanaestorici, onima koje je vezao uz sebe, svojim srcem, kao da im kaže: “Ako ne vjerujete, ako nemate povjerenja u Božju riječ, i vi možete otići, slobodni ste.” Tada Šimun Petar odgovara: “Gospodinom, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!” Da li mi slušamo kad nam se naviješta Evanđelje s tom vjerom Petrovom, s tom vjerom papinom, s tom vjerom Crkve: “Ti imaš riječi vječnoga života”, ili tražimo, nažalost i mnogi naši traže, neke druge ueitelje, gurue, neke druge spasitelje, pa čak i putuju i u Indiju da bi našli radost spasenja. Ti imaš riječi vjeenoga života! To je naša vjera. Kad su apostoli propovijedali na Duhove, kako je onda slušateljstvo reagiralo. Pitali su: #!Ljudi, braćo, što nam je einiti#!? Dakle, što nam je einiti, kako živjeti? Kako sad ja usporedim svoj život, svoju savjest sa tom Božjom riječju, koja je svjetlo istine. I poziv u svetost, u obraćenje. Ruska obraaenica, profesorica filozofije, ali ateistkinja, nevjernica, koja se čudesno obratila, Božjim svjetlom piše: “Tu na zapadu je kršćanstvo postalo na mnogo načina obična stvar. Ljudi žive površan život, hodaju kao u snu… Nama je jasno da moramo živjeti cjelovito kršćanstvo i da kršćanin mora biti čovjek osvjedočenja. Sama sam postala kršćanka zbog molitve Očenaša… Od toga trenutka zapravo postojim… Molim da svaka sekunda moga života pripada Bogu a ne meni!” (Tatjana Goričeva). To je kršćanin. Kao što smo sinoć kazali u svečanosti svjetla, to je ta zapaljena svijeća koja izgara, dariva se, troši se, bori se za dobro, za pravednost, i troši se poput svijeće da se sva pretvara u svjetlost. Svijeća samo kad gori daje svjetlost. I kršćanin samo kad živi riječ Božju daje svjetlost i postaje svjetlost. U svjetlu te riječi, draga braćo i sestre, uđimo u svoju savjest, svi, i mi biskupi, svećenici. Nikad ne smijemo propovijedati vama, a da ne bismo propovijedali sebi. Jer riječ Božja upućena je svima da nas mijenja. To je riječ Božja posebno upućena vama, mladi. Vi ste izloženi tolikim napastima i tolikim opasnostima. Hoće vas uništiti. Znaju, kad vas unište, uništili su vašu budućnost. Ne samo vašu, nego budućnost naroda. Buduća domovina Hrvatska u vama živi. Ali možemo kazati: i Crkva III. tisućljeća u vama živi. Kakvo bude vaše srce, čime bude ono ispunjeno, takvi ćete biti vi, kao mladići, kao djevojke, kao budući očevi i majke. Ono što je u vama, to će biti izraz vašeg življenja, u svima odraslima, prema Bogu i čovjeku, prema zvanju i dužnostima, prema odgovornosti koja će vam biti povjerena. Sve je to čovjek. Toliko puta ističemo: čovjek je država, čovjek je sabor, čovjek je vlada, čovjek je znanost i kultura, čovjek su novine i televizija, i radio, sve je to čovjek. Iza svih tih kamera, na svim tim govornicama, u svim tim sjedištima sjedi čovjek. Kakav? Kakav čovjek, takva je i njegova služba. A Isus je došao da riječ u nama donosi stostruki plod. Oče, majko, obitelj je također ugrožena. Suvremena se obitelj razara. Gubi svijest što je to obitelj po Božjoj misli i Božjoj volji: Čudesno zajedništvo ljubavi. Čudesno zajedništvo nesebičnosti. Izmjena dara. Obitelj je vjernost. Obitelj je otvorenost Bogu. Kad je obitelj otvorena Bogu, kad je to dobra zemlja, plodna zemlja, u kojoj riječ donosi rod, onda je ona i izvor života, poštuje život. Poštuje život, jer život je dar. Život je dar samoga Boga Stvoritelja. Ali ga ne daruje neovisno od ljubavi oca i majke. Zato je ta ljubav oca i majke posvećena darivanju života. Da se ostvaruje nesebičnost u odgajanju djece, kao djece Božje. Što su ideje, razni materijalizmi, hedonizmi, egoizmi učinili od obitelji? Rasap. Riječ u srcu oca, riječ u srcu majke preljevat će se u srce djece. I ona će – obasjana tom riječju, svjedočanstvom i primjerom očeva i majki – rasti u djeci. Da raste jedan novi, sasvim novi, čisti i napredni naraštaj. Zlo žene proglasiti naprednim, grijeh žene proglasiti slobodom, a sve je to ropstvo, sve je to put u smrt. Riječ oslobađa. Nažalost, kaže jedan naš europski kardinal: #!Suvremeni čovjek ne želi više ovisiti o Bogu; ne želi da mu Bog bude sudac; ne želi slušati njegove zapovijedi, niti priznati Božji suverenitet. (…) Suvremeni čovjek hoće biti slobodan i neovisan o Bogu i zato niječe radikalno zlo, katastrofalno zlo#! (kardinal Koenig). I postaje ovisnik. Ovisnik o svojim zabludama. Ovisnik o svojim grijesima. Ovisnik o drogi, o alkoholu, o nemoralu. Sve su to ovisnosti, sve je to ropstvo.
Riječ oslobađa. Samo Božja riječ. Sluga Božji kardinal Alojzije Stepinac ovdje u Mariji Bistrici govorio je na jednom od tih zagrebačkih hodočašća ovo: “Grijeh je jedino pravo zlo i za narod i za pojedince”. Mogli bismo dodati, što je on rekao na drugom mjestu, i za obitelj. “Što grijeh znači u životu jednog naroda, najbolje nas je poučio sam Bog kad govori u Svetom Pismu: #!Pravda diže narode, grijeh pak čini narode nesretnima!#! (Izr 14, 34). Neka dakle našu narodnu sramotu: bogomrsku kletvu, zamijeni poštivanje svetoga Imena Božjega. Neka našu narodnu sramotu: bijelu kugu, zamijeni svetost obiteljskog života. Neka našu narodnu sramotu: razdor, mržnju i svađu, zamijeni iskrena bratska ljubav. Neka našu narodnu sramotu: pijanstvo, zamijeni trijezan društveni život” (ib. str. 36). Da li su te rane umanjene u odnosu prema onom vremenu, ili su povećane u našem vremenu? Te rane ne mogu prešutjeti, ne mogu ne biti žalostan kada slušam da se u hrvatskim bolnicama dnevno gasi kojih stotinjak novih života. U jednoj bolnici su kazali: “To nama dopunja naš budžet.” Tako, smrću, ubojstvima pojačavate svoj budžet! Još će reci da su humanisti. Mi se opredjeljujemo slušajući Božju riječ za kulturu života, za kulturu ljubavi, za civilizaciju ljubavi. Ali je to teško. Teško je nama, svakome od nas, živjeti riječ. Da Krist živi u nama onako kao što je kazao Pavao “Ne živim više ja, nego Krist živi u meni.” I zato, šta nam je potrebno? Sklopiti ruke! Mladi, sklopite ruke. Imajte hrabrosti moliti da budete novi mladi. Ne starež, nego novi mladi. Svjetlost. Očevi i majke, sklopite ruke. U svojim obiteljima, sklopite ruke. Obitelj koja moli bit će plodno tlo za riječ Božju. Braćo i sestre, život. Zato smo došli u ovo svetište kao molitelji. I molimo presvetu Bogorodicu da ona moli s nama, kao majka koja uči moliti. I da moli za nas, jer je utočište grešnika. Utjeha. Pomoćnice kršćana. Neka moli s nama i za nas. Amen”.