Rim, 16. 7. 1997. (IKA) – “Prilikom donošenja bilo koje zakonske odredbe na području mirovinske politike mora se voditi računa o njezinoj dugoročnosti. Potrebno je stoga voditi računa ne samo o neposrednom nego i o djelovanju koje će te odredbe imati za 10 do 15 godina”. To je u razgovoru za talijansku agenciju SIR rekao predavač na Sveučilištu u Anconi Alberto Niccoli govoreći o nedavnoj reformi mirovinskog sustava u Italiji. Prema Niccoliju “potrebno je ostvariti mirovinski sustav koji će uistinu biti djelotvoran i u budućnosti”. Kako bi se to postiglo, rekao je Niccoli, potrebno je “ujednačiti političke postupke glede mirovinskog sustava. Poznato je, naime da u društvenom sektoru još uvijek postoji niz povlastica koje su u potpunosti neopravdane… Uzrok leži u prevelikim obećanjima koja sada nisu više održiva”. Prema Niccoliju “treba djelovati na obrazovnom planu tako da radnici shvate kako će ako nastave raditi imati i neposredne koristi od toga. Trenutne odredbe prema kojim država ne može promijeniti prava onih koji se već nalaze u mirovini, tzv. ‘stečena prava’, već može samo intervenirati na one koji su još uvijek u radnom odnosu prisiljava brojne radnike na odlazak u mirovinu dok su još uvijek radno sposobni. Treba postići sustav koji će s novačnog stajališta biti održiv i na duže vrijeme. Omogućiti nastavak mirovinskog sustava je najveći ‘dar’ koji radnici u dobi od 50 godina mogu darovati vlastitoj djeci i unucima “.