Zadaća suodgovornosti za duhovna zvanja

Poštovani pripadnici naše Vojne biskupije, draga braćo i sestre!
Evo, još jednom idemo ususret Uskrsnom događaju, koji nam govori o tajni Boga koji ljubi čovjeka. Taj događaj može čovjeka zahvatiti tom Božjom ljubavlju da i on nastavi Njegovo djelo na zemlji. Uskrs je snažna poruka, dostatna da čovjeka koji je prihvati povede u novost života po Kristu. Ta nas poruka uvodi u tajnu: Bog očekuje od čovjeka da nastavi Isusovo djelo. On, Bogočovjek, htijući ljudima biti u svemu jednak osim u grijehu, suobličio se čovjeku i po takvom životu prihvatio smrt te po uskrsnuću raskinuo okove smrti i dao nam novu nadu života.
Kako danas navijestiti tu istinu? Kako ljudima reći da svaka patnja i bol imaju svoj smisao kad su ujedinjene u Kristovom križu? Kako navijestiti da smrt i patnja naših branitelja te onih koji nevino trpe zbog klevete, nisu uzaludne nego da imaju svoje otkupiteljsko značenje? Sam Isus nam govori da je to moguće samo po suradnji s njime, ako od njega prihvatimo zadaću koju je on prihvatio od Oca i nastojimo je ispuniti, kao što je on to učinio, navješćujući Radosnu vijest svijetu. Krist je o tome otvoreno govorio svojim učenicima: “Ne govorite li vi: #!Još četiri mjeseca i evo žetve?#! Gle, kažem vam, podignite oči svoje i pogledajte polja: već se bjelasaju za žetvu. Žetelac već prima plaću, sabire plod za vječni život da se sijač i žetelac zajedno raduju. Tu se obistinjuje izreka: #!Jedan sije, drugi žanje.#! Ja vas poslah žeti ono oko čega se niste trudili; drugi su se trudili, a vi ste ušli u trud njihov” (Iv 4,35–38).
Eto, draga braćo i sestre, želim vam progovoriti upravo o tome poslanju, tako važnom za našu Vojnu biskupiju. Želio bih zajedno s vama podijeliti brigu za budućnost naše biskupije pod vidom skrbi za navjestitelje Radosne vijesti. Neka, dakle, ovaj Uskrs bude posvećen svećeničkim zvanjima u našoj Vojnoj biskupiji.

1. Stojimo pred tajnama Svetog Trodnevlja, koje svoj vrhunac ima u Uskrsu. On nam se u liturgijskom ciklusu svake godine obnavlja, uvodeći nas uvijek iznova u misterij čovjekoljublja našega Boga (Tit 3,4). Želimo ući u poruku Uskrsloga, u poruku za nas sada i ovdje. Naime, poklik o danu koji nam je učinio Gospodin i u kojem smo pozvani klicati i radovati se u Njemu, poziva nas da sagledamo poruku Uskrslog Krista. Jer to više nije nešto uobičajeno, što bi se temeljilo na ljudskom auktoritetu, nego ta poruka u sebi nosi božanski karakter koji se opravdava istinom “uskrsnuh i stalno sam s tobom”. Vjerujemo dakle da je onaj isti Krist, koji se sam predao u smrt i prihvatio sramotu križa te tako ponizio samoga sebe, “u osvit prvoga dana u tjednu” (Mt 28,1) bio proslavljen uskrsnućem. Time je njegova riječ dobila božanski karakter, pa sve ono što u njegovo ime budu činili oni koje on šalje, imat će njegovu snagu i proslavljat će Oca nebeskoga.
Stoga možemo ustvrditi da je Uskrsli među nama sve do dana današnjega, jer nam je sam to potvrdio prije odlaska s ovoga svijeta: “Evo ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta” (Mt 28,20). Upravo zato možemo se s njime poistovjećivati svake godine u liturgijskom slavljenju spomen-čina njegovog utjelovljenja, rođenja, patnje na križu, slavnog uskrsnuća, proslave na nebu te slanju Duha Svetog utješitelja. U toj snazi slušanje Božje riječi u crkvenoj godini ima snagu Božanskog izričaja, božanske zahtjevnosti, ali i božanskog očekivanja čovjekovog odgovora – odgovora Bogu koji s čovjekom ulazi u dijalog. Tek je Uskrsli mogao reći apostolima, a po njima i svima nama: “Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju” (Mk 16,15).

2. Očito je da u ovom redu spasenja Bog računa s čovjekom. Čitava povijest spasenja je isprepletena Božjim pozivima čovjeku da sudjeluje u djelu spasenja. Ne samo svojega spasenja, nego po prihvaćanju Božjeg poziva i u djelu spasenja svakog čovjeka. Divni su nam primjeri za to u Starom Zavjetu Abraham, Izak, Jakov-Izrael, Mojsije, David, proroci… To prihvaćanje nije jednostavno – pozvani se pokušavaju oteti Božjoj zahtjevnosti, ali na kraju ipak prihvaćaju poziv. Nije li Mojsije pokušao izbjeći svoju zadaću na brdu Sinaju? Nisu li proroci, redom ljudi iz puka, pokušali odvratiti Gospodina od njegove zamisli po kojoj ih hoće u svoje poslanje? Jedan je tek običan uzgajač divljih smokava, drugi ne zna govoriti, treći – premda pozvan od majčine utrobe – reći će da ga je Gospodin zaveo i da se dao zavesti. Očito je da možemo ustvrditi kako u ovom redu spasenja Bog spasava čovjeka po čovjeku, tražeći od njega pristanak. Štoviše, Bog računa s čovjekom i s njegovim prihvaćanjem te očekuje čovjekovu odgovornost za dobro “brata”, onog koji uz nas živi.
Najdivniji primjer te suradnje gledamo u Mariji, poniznoj službenici, kada poslije razgovora s Anđelom koji joj iznosi važnost njezinog prihvaćanja za spasenje svijeta, odgovara: “Neka mi bude po tvojoj riječi!” (Lk 1,38). U Mariji postoji odgovornost za čovjeka, koji zbog Adamovog pada pati očekujući Spasitelja. Ali u Mariji postoji i odgovornost za narod – konkretno njezin Izabrani narod – i ona, službenica Gospodnja, spremna je učiniti sve da se dogodi spasenje. Upravo po njenom prihvaćanju poziva Krist ulazi u svijet i započinje djelo otkupljenja. Josip, muž Marijin, također je divan primjer te suradnje, s naglaskom preuzimanja očinske odgovornosti za Spasitelja svijeta, Sina Božjeg. Uzima sebi svoju ženu Mariju i tako postaje suradnik Božji u ostvarenju djela Božjeg na zemlji.

3. Ono što primjećujemo u svim tim pozivima jest ljudsko sazrijevanje u dijalogu s Bogom. Na početku postoji ono karakteristično ljudsko pitanje: A zašto baš ja? ili: Zar Bog to ne može ostvariti bez mene? Onda u dijalogu i Božanskom uvjeravanju, koje rezultira povjerenjem u Boga, dolazi do zrele čovjekove spremnost da prihvati što Bog od njega traži.
I naše životno iskustvo pokazuje da je potrebno sazrijevati u suradnji s drugim, poglavito kroz odgoj za prihvaćanje odgovornosti za drugoga. Svi prolazimo kroz različite faze ljudskog sazrijevanja, od osobnog egoizma – kada nastojimo sve oko sebe usmjeriti prema sebi, kao da sve postoji jedino isključivo radi nas – do ljudske zrelosti kada postajemo svjesni da je često potrebno odricati se naših osobnih hirova, naše sebičnosti, kako bismo druge učinili sretnima i drugima pomogli u njihovu sazrijevanju. Važan vid toga sazrijevanja je naš samodgoj. To je osobno otkrivanje vrednota, ljudskih i kršćanskih, te opredjeljivanje za te vrijednosti, nastojeći da one postanu dio naše životne svakodnevice. Nema zrelosti ljudske osobe bez samoodgoja i nema zrele ljubavi bez samoodgoja. Vrhunac je naše zrelosti u otkrivanju drugoga i naše sreće što druge možemo činiti sretnima. Jasno, da bismo mogli druge usrećivati najprije moramo i sami biti sretni u odnosu s Bogom i čovjekom.

4. Isus Krist je upravo tako postupao sa svojim učenicima. Na samim početcima svoga javnog djelovanja poziva apostole, okuplja svoje učenike. Ljudski gledajući to su pravi promašaji. Čovjek bi očekivao da će Isus krenuti u sinagogalne škole i otud pozvati poznavatelje Zakona. Ili da će među služiteljima Hrama naći one koji će nastaviti njegovo djelo na zemlji. Međutim, on iznenađuje kao i obično. Odlazi onima koji se nalaze na rubu društva, pomalo nepismene uzima za Božje djelo. To su ribari, carinik, zelot… Isus dakle ne traži već izgrađenu osobnost, nego čovjeka koji je spreman ući u njegovu školu i sazrijevati najprije u odnosu prema njemu, a onda i u međusobnim odnosima. Koliko je puta morao rješavati njihove međusobne razmirice. Tko je najveći među njima, bilo je ključno pitanje u trenutku nastojanja za prestižem. Dapače, nije uopće čudno što su se i njihovi roditelji upleli u rješavanje njihove karijere, kao npr. majka sinova Zebedejevih: “Reci da ova moja dva sina u tvome kraljevstvu sjednu uza te, jedan tebi zdesna, drugi slijeva” (Mt 20,20). Zatim, on će one prerevne, koji su mislili da se može gromom sve riješiti, prekoriti da ne shvaćaju svoje poslanje. Imao je strpljenja s njima, očekivao je međusobnu suradnju i upućivao ih na drugačiji način razmišljanja i postupanja tvrdeći: “Neće tako biti među vama!” (Mt 20,26).
Isus je bio svjestan da njegovi učenici gradeći budućnost na duhu ovoga svijeta, teško mogu promijeniti i sebe i druge. Veliku je nadu postavljao u njihovu spremnost prihvaćanja, u njihovu dobru volju te u istinu da će ih Duh Sveti, kada dođe kao Tješitelj, upućivati u svu istinu (v. Iv 16,13). Na Posljednjoj večeri, u onoj konfuziji Judine izdaje, spoznaje Petrove zataje te raspršenja apostolâ, otvoreno im kaže da će oni tek tada kada Duh Sveti dođe moći sve razumjeti, jer on je onaj koji mijenja ljudsku nutrinu i stvara novog čovjeka po Bogu (usp. Ef 2,15). Teška je bila ta apostolska škola. Ali ta škola, koliko god je imala promašaja, bit će osnovica i stožer za prvu kršćansku zajednicu u kojoj i suvremena Crkva gleda svoj uzor. To je zajednica koja će iznjedriti jednog Pavla te od Savla, progonitelja Crkve, omogućiti Bogu da stvori izabranu posudu koja će pronositi među poganima radosnu vijest Isusa Krista raspetog i uskrslog.

5. Taj Kristov postupak postat će praksa Crkve. Već apostolska vremena poznaju izbor apostola umjesto Jude: “Jedan dakle od ovih ljudi što bijahu s nama za sve vrijeme što je među nama živio Gospodin Isus – počevši od krštenja Ivanova pa sve do dana kad bi uzet od nas – treba da bude svjedokom njegova uskrsnuća. I postaviše dvojicu: Josipa koji se zvao Barsaba a prozvao se Just, i Matiju” (Dj 1,23). Poznato nam je postavljanje sedmorice đakona. Apostoli će postavljati starješine po zajednicama i tako polaganjem ruku prenositi ovlasti i sakramentalno nasljeđe primljeno od Krista. Predsjedat će zajednici osobito u Euharistiji, upozoravati na nepravilnosti, kao Pavao u korintskoj Crkvi u svezi s Euharsitijom, biti poslužitelji sakramenata, navjestitelji Krista raspetog i uskrslog Spasitelja. Upravo će to označavati Crkvu – zajedništvo s apostolskim nasljednicima i izgrađivanje zajednice u kojoj je Krist Glava a mi svi udovi.

6. I sve do naših vremena ispunjava se Kristovo poslanje po ljudima, koji su poput apostola i njihovih učenika spremni prihvatiti poziv i krenuti na put sazrijevanja u ljubavi prema Bogu i čovjeku te tako nastaviti Njegovo djelo na zemlji. I naša hrvatska povijest puna je svjedokâ i navjestiteljâ koji su u svećeničkoj službi po apostolskom nasljeđu pridonijeli dobru našega naroda. Gdje nastaju prve škole; tko otvara prvo sveučilište u Hrvatskoj; tko brižno navješćuje vrijednosti duha, koje proizlaze iz objavljene riječi Biblije te tako oplemenjuju narod i čine da je i u najtežim vremenima opstao; tko djeluje na zrelost naroda da kroz sebedarje u daljnjoj i bližoj povijesti brani i sebe i Europu, da bi do danas mogla nositi naslov “kršćanska”? Možemo odgovoriti: Crkva, u kojoj svećenici, spremno prihvaćajući Božji poziv, kroz osobno sazrijevanje po polaganju biskupovih ruku postaju “poslužitelji Božje Riječi” i sakramenata. Očito je da su svi oni morali raditi na svojoj zrelosti kroz školu ljubavi koju nam je zacrtao Krist riječima: “Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje” (Iv 15,13).
I naša Vojna biskupija, oslanjajući se na snažnu uspomenu svetih svećenika koji su živjeli za svoj narod, danas želi po svojim svećenicima izvršiti djelo spasenja u vojno-redarstvenim snagama Republike Hrvatske. Kako nam u tome divno svijetli blaženi Alojzije Stepinac, koji je u teškim vremenima drugoga svjetskog rata osjetio odgovornost za čovjeka! Bio je svjestan da je poslan čovjeku–vojniku da mu bude tješitelj i Kristova ispružena ruka, bez obzira na njegovo opredjeljenje. Imenovan od pape Pija XII. vikarom za hrvatske vojnike časno je ispunio svoju zadaću duhovne okrjepe i skrbi.

7. Promatrajući vrijeme u kojem živimo, a u kojem se pokušava nametnuti sloboda bez odgovornosti i pravo bez dužnosti, suočavamo se s potrebom nove spremnosti mladića koji bi preuzeli apostolsko svećeničko nasljeđe. Jasno je da nas, kao nekoć u povijesti spasenja tako i danas, Bog ne želi spašavati bez nas. Svi smo svjesni potrebe novih svećeničkih zvanja, a posebno u našoj mladoj biskupiji. Potrebe su goleme, ljudi u vojno-redarstvenim snagama traže svećenika jer u njemu vide navjestitelja vrednota koje nam je Krist Gospodin donio.
Svi smo odgovorni za tu veliku potrebu ovoga trenutka. Na poseban način mi koji smo na vrhu odgovornosti za našu vojno-redarstvenu biskupiju. Pozivam stoga sve roditelje naše biskupije, sve mladiće, sinove naših vojnika i policajaca, pripadnika Vojne biskupije, da sa svom ozbiljnošću stanemo pred obvezu koju nam Gospodin daje: “Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju” (Mt 9,38). Drugi Vatikanski sabor upozorava nas da je svaki čovjek pozvan na posvećenje u svome zvanju. Tako i svećenik u vojno-redarstvenim snagama, posvećuje se po svojem pastoralnom radu, a i on sam plod je posvećenja rada i obitelji njegovih roditelja te cijele ljudske i kršćanske zajednice. Očito je da trebamo u prvom redu moliti za osobnu zrelost svakog pojedinog od nas. Molitva, koja se događa u otvorenosti prema Božjoj riječi i spremnosti da se prihvati Božja volja u služenju Crkvi i narodu u svećeništvu, jest polazna točka našeg djelovanja.

8. Biti spreman prihvatiti Božji poziv na svećeništvo i odgovoriti ulaskom u zajedništvo onih koji se spremaju za tu službu, znak je ljudske i kršćanske zrelosti. Dragi roditelji, molite na tu nakanu, poput majke Bl. Alojzija Stepinca, da jedno vaše djete postane svećenik naše Vojne biskupije! Otkrijte zarana taj poziv u svojem djetetu te ga uzgajajte odgajajući ga za zrelost. Dragi mladići, ne bojte se prihvatiti izazov koji vam Gospodin nudi u zainteresiranosti za svećenički poziv! Vaši roditelji, koji su bili branitelji u Domovinskom ratu, sigurno vam mogu posvjedočiti što je značio svećenik na prvoj crti bojišnice. A svi zajedno nastojmo se pokrenuti molitvom i radom za ovo golemo i značajno pitanje naše Vojne biskupije. Svjesni da se sve velike stvari događaju po suradnji između Gospodina i čovjeka, uđimo u tu suradnju i s povjerenjem krenimo na taj odgovoran put, po kojem će se Krist uprisutnjivati među nama.

9. Ovakvo nastojanje pokazat će našu suodgovornost za našu Vojnu biskupiju i biti znak naše zrele crkvenosti. Crkvu je Drugi vatikanski sabor nazvao narodom Božjim te naglasio odgovornost svakog pojedinog člana za zajednicu Crkve. Ako želimo biti odgovorni članovi obitelji, moramo nastojati oko ugleda i rasta naše obitelji. Isto tako, ako želimo biti zreli članovi naše crkvene obitelji – naše Vojne biskupije – nastojat ćemo raditi na njezinu rastu i ugledu. Jedan od najboljih načina rasta naše crkvenosti u Vojnoj biskupiji bit će upravo rad na svećeničkim zvanjima.

10. Neka nas Uskrsli Krist, čiji blagdan Uskrsnuća slavimo s radosnim poklikom Aleluja!, obdari duhom suodgovornosti za svećenička zvanja u našoj Vojnoj biskupiji. On, koji je svojim učenicima prije odlaska s ovoga svijeta prozborio: “Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta” (Mt 28,18-20), neka svima nama udahne odgovornost za navještaj Radosne vijesti u našoj Vojnoj biskupiji te tako učini da budemo spremno zauzeti za rast Božjega kraljevstva među nama.
S tim željama pristupam svima Vama: gospodo ministri, gospodine načelniče Glavnog stožera, gospodine ravnatelju policije, gospodo državni tajnici, pomoćnici ministara, gospodo generali i admirali, gospodo časnici i dočasnici hrvatske vojske i policije, dragi vojnici i policajci, poštovani državni službenici, poštovani branitelji te umirovljenici, želeći da po Kristovu uskrsnuću još više spoznate svu radost služenja Crkvi po svećeništvu i da svatko od vas učini najviše što može da se Krist proslavi u našoj biskupiji.
Sretan vam i blagoslovljen Uskrs! Aleluja!

Mons. Juraj Jezerinac
vojni ordinarij

U Zagrebu, na blagdan Sv. Josipa, 19. ožujka 2006.