Zadar, (IKA) – Blagdan sv. Cecilije, zaštitnice crkvenih pjevača, proslavljen je 22. studenoga misnim slavljem koje je u katedrali Sv. Stošije predvodio zadarski nadbiskup Ivan Prenđa. Misa je ujedno zahvala za srebrni jubilej Katedralnog zbora sv. Stošije u Zadru, koji je pod ravnanjem dirigenta Žana Morovića i u orguljaškoj pratnji Dragana Pejića proslavio 25 godina svoga djelovanja. “Kad govorimo o Cecilijinoj poruci glazbenicima, onda ste pozvani trajno živjeti riječi sv. Augustina: Pjevajte glasom, ali pjevajte i životom. Pjevajte Bogu i tako izgrađujte neprolaznost koju Bog sprema vjernima”, poručio je nadbiskup Prenđa slavljenicima, zahvalivši Zboru za angažman koji pridonosi svečanosti liturgije u zadarskoj prvostolnici. Poželio im je napredak u bogatstvu izvedbenog repertoara i umnažanje njihova talenta. Izrazio je priznanje njihovu radu, rekavši da su uvijek bili siguran oslonac, kao kad su predvodili pjevanje Zbora od 1200 pjevača za dolaska Ivana Pavla II. u Zadar.

Na pitanje što nam danas govori lik sv. Cecilije, nadbiskup Prenđa istaknuo je činjenicu da je kršćanstvo od svojih početaka vjeru u Krista smatralo velikom vrijednošću za koju je vrijedilo dati glavu. To je veliki znak autentičnosti kršćanstva. Ta snaga mučenika nije od čovjeka, nego je Božja snaga koja čini da ljudska slabost, okrijepljena milošću, može posvjedočiti nadljudsku snagu. “Kršćanstvo je od početka bila vjera visokih moralnih zahtjeva. Vjerovati je značilo osloniti svoj život na vjeru pod cijenu ruganja, marginalizacije, trpljenja i prijetnji životu. Kršćani su time bili i ostali kvasac novog čovječanstva. “Na toj crti realno je reći da kršćanstvo i nema drugo doli nutarnju moralnu snagu. Kadgod se oslonilo na svjetovnu silu doživljavalo je sudbinu soli koja bljutavi”, istaknuo je nadbiskup Prenđa, dodavši da je milost Božja uvijek nazočna u povijesnim procesima i prati ih Božja svedržiteljska ljubav.

Nadbiskup Prenđa opisao je život sv. Cecilije, djevice i mučenice, čije je štovanje snažno započelo u drugoj polovici 5. st. Podnijela je mučeništvo za Krista odrubljivanjem glave oko g. 230. u doba cara Aleksandra Severa, naslovnica je crkve u Rimu izgrađene prije 313., kad je kršćanstvo dobilo slobodu koja je u 5. st. proširena kad je i dovršena bazilika. U opisu njene Muke spominje se antifona koju je pjevala slaveći pjesmom Gospodina: “Neka moje srce ostane čisto da se ne postidim”. Kao bogata i ugledna Rimljanka sudjelovala je svaki dan u misi koju je u katakombama slavio papa Urban, na Via Appia u Rimu. Cecilija je jedna od sedam slavnih žena ranoga kršćanstva koja je ušla u rimski kanon, središnji dio mise.