Zadar, (IKA) – Veliku zidnu sliku “Posljednja večera” slikara Aleksandra Saše Zvjagina iznimne vrijednosti, postavljenu na zid povijesnog prostora refektorija, blagovaonice zadarskog samostana sv. Frane, u nedjelju 24. srpnja u samostanu sv. Frane u Zadru blagoslovio je fra Andrija Bilokapić, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima. Nakon slavljenja mise, u kulturnom fundusu samostana sv. Frane to je novo dragocjeno umjetničko djelo ulje na platnu, veličine 7,5 m x 2,70 m, predstavljeno javnosti. Tom su prigodom o umjetnini i njenom značenju govorili dr. fra Bernardin Škunca, fra Stanko Škunca, gvardijan samostana sv. Frane i autor Zvjagin.
Sa slikarskog i idejnog gledišta, dr. Bernardin Škunca, koji je i postavio idejni plan slikarskih motiva, protumačio je ideju takvog pristupa prikazu Posljednje večere. Ta slika ne predstavlja prizor židovske pashalne večere. “U kršćanskoj ikonografiji Posljednje večere odviše se stavilo naglasak na oblik večere s janjetom i drugim sadržajima, što su renesansa i barok razvili u gozbenu večeru. Rijetki slikari su u kršćanskoj tradiciji uhvatili bitno u izrazu Posljednje večere, a to je da Isus nije slavio židovsku pashalnu večeru, nego je pozvao učenike da s njima zadnji put bude zajedno na svojoj posljednjoj večeri koja nema sličnosti sa židovskom pashalnom večerom. U svojoj Posljednjoj večeri Isus je htio izreći tajnu svog poslanja, tajnu vjere, kako se i kaže u misi: ‘Nakon što su večerali, uze kruh i reče, Ovo je tijelo moje. Uze čašu i reče, Ovo je krv moja, krv novoga i vječnoga saveza’. To je bitni sadržaj Isusove posljednje večere”, istaknuo je Škunca, dodavši da matrica Zvjaginove slike ne preuzima uobičajeno u kršćanskoj umjetnosti, kad se Posljednja večera prikazuje nadasve kao gozba. “Tradicija u kršćanstvu je previše vezala Posljednju večeru sa židovskom pashalnom večerom koja je obredna večera. U njoj su janje, beskvasni kruh, gorko zelje, vino. To je večera na spomen prijelaza iz Egipta, iz ropstva u slobodu. Iako se Kristov događaj dogodio u danima slavljenja židovske pashe koju je Krist inače slavio s učenicima, te godine svoje muke, smrti i uskrsnuća, on nije slavio posljednju večeru na židovski način. Nego je umjesto žrtvovanja životinja, kao otkupninu za spasenje ponazočio sebe. Na Zvjaginovoj slici nema renesansne i barokne ikonografije, nego je sve svedeno na bitnu tajnu vjere koja ima postati događaj stvaranja novog i vječnog saveza, a to je misa. U misi nema janjeta, gorkog zelja, kruha i vina, nego su kalež i hostija. To je nastavak Isusovog spasiteljskog čina. Time se stvara novi vječni savez u Isusu. Crkva kroz euharistiju to nastavlja kroz vječnost”, istaknuo je Škunca.
Prikaz Posljednje večere u zadarskom samostanu sasvim reducira oblik židovske pashalne večere i sporednoga. Rijetki umjetnici su uhvatili tu bitnu ideju koja ima temelj u Novom zavjetu, egzegezi i naučavanju Crkve. Škunca je umjetniku sugerirao takav pristup i on je to učinio maestralno, rekao je fra Bernardin. Na stolu pred Isusom se nalazi čaša s vinom i razlomljeni kruh. Slikom dominiraju prisutnost Isusa, tijela Isusa i apostola. “Umjetnik je na slici izrazio tajnu vjeru. To je večera tajne Kristovog otkupljenja. Uspio je sjajno izraditi lica. Sva lica su izuzetno izražajna, pokazuju maksimalnu sabranost prema tom događaju. Postoji samo jedno indiferentno i očajničko lice, Judino i svedenost Posljednje večere na bitno, što je Crkva nastavila. Da bi pojačao tu tajnu, sugerirali smo umjetniku da ispred stola bude naslikana riba, s grčkom riječi Ichtis, što znači Isus Krist, Sin Božji spasitelj”, rekao je Škunca. To je simbol starih kršćana koji su imali tajne znakove jer su ih progonili. U grčkoj riječi ichtis za ribu je sva punina izraza. Taj kršćanski simbol pojačava misterijski dio prikaza večere i božansku tajnu u središtu slike. Specifičnost slike je i da nitko od učenika ne sjedi, svi su na nogama. “To nije komotno, bezbrižno sjediti i jesti, nego to je uzvišeni trenutak vjere, biti budan. To pokazuju učenici, sa sabranim licima i očima”, rekao je Škunca.
Slika nosi poruku i po likovima na dva bočna dijela te je utjelovljena i u zadarski ambijent. S desne strane su sv. Stošija, sv. Frane i sv. Krševan, prisutni u misterijskoj Kristovoj večeri. U polulukovima slike asocijacija je na crkvu sv. Donata. “U mističnom doživljavanju vjere sva vremena su jedno vrijeme. Sve događanje vjere je u sada. U Kristovom sada Posljednje večere su i zadarski zaštitnici. S lijeve strane je Gospa, najprisutnija u događaju Posljednje večere, iako nije bila u dvorani. U pozadini je anđeo Gabrijel s ljiljanom kao ikonografski znak Blažene Djevice Marije i anđeo koji je navijestio Kristov dolazak. Kristova majka je u poniznom stavu djevice i majke. Naslikan je i arkanđeo Mihovil kao naslovnik i zadarske crkve sv. Mihovila, da i s te strane bude prisutan zadarski duhovni ambijent”, rekao je Škunca. Na slici su s lijeva nijanse plave boje, asocijacija na more i žućkaste na desno, kao izlazak sunca s istoka.
Gvardijan fra Stanko Škunca je podsjetio kako je oduvijek praksa da zid blagovaonice franjevačkih samostana resi Posljednja večera. Neke su, poput one u Hvaru, remek-djelo. Zadarsku su prije Zvjaginove resile dvije slike, ne osobite umjetničke vrijednosti. U 16. st. umjetnik je u zadarskoj blagovaoni samostana naslikao fresku Posljednja večera. U 17. st. je bila trošna da su franjevci postavili novu na platnu, umjetnika koji je naslikao kopiju Posljednje večere glasovitog venecijanskog slikara Jakoba Tintoretta (1518.-1594.). Ta je slika pronađena u nekadašnjem časopisu “Euharistijski glasnik”. Restaurirana je 2015. i sačuvana ispod najnovijeg platna. “Kad sam 1949. g. došao kao učenik u samostan, bila je gomila ruševina. Refektorij je potpuno uništen u studenom 1943. g u Drugom svjetskom ratu. Na rubovima blagovaone su bili ostaci Posljednje večere, kopije Tintoretta. Od tog platnenog djela na zidu su bili kutni ulomci otrgnutog platna. Tada su se na zidu otkrili ostaci prvotne večere koju su konzervatori nekoliko puta obnavljali”, rekao je fra Stanko, istaknuvši: “Isus je pashalnu večeru preobrazio u našu euharistiju, misu. Kad su Židovi slavili zadnju večeru, uvijek su za stolom imali jedno mjesto prazno, praznu sjedalicu, koja je čekala Mesiju. Kad dođe Mesija za stol, doći će naše spasenje. Isus je zadnju večeru iskoristio da je učini prvom euharistijom i da obnovi savez, stvori novi savez koji će nas sjećati da je Isus umro za nas, prolio svoju krv i daje sebe za naš život”. Podsjetio je kako su zadarski franjevci htjeli restaurirati tu blagovaonicu. Prije dvije godine su obnovljeni drveni stolovi i stupovi, originalno sačuvani, samo su izrađena dva nova stupića za stolove te je otkriven i autentičan pod. Tu su stoljećima u tom najstarijem hrvatskom franjevačkom samostanu utemeljenom za života sv. Franje franjevci blagovali, još i učenička generacija sadašnjeg gvardijana Škunce. Blagovaona je duga oko dvadeset metara, široka osam metar. U donjem desnom uglu se nalazi propovjedaonica s koje bi za vrijeme blagovanja jedan franjevac čitao Sveto Pismo ili neku pobožnu knjigu.
Zvjagin je ruski slikar koji ima i hrvatsko državljanstvo. U Hrvatskoj živio dvadeset godina, u Gorskom kotaru gdje ima i atelje. Puno je slikao u Hrvatskoj, Italiji, Rusiji, BiH, osobito u Mostaru. To je snažan slikar istočnjačkog ikonografskog izraza, toliko blizak zapadnom slikarstvu da i zapadni motrilac može doživjeti njegova djela, rekao je fra Bernardin. Najviše se iskazao u sakralnim temama. Ujedno je i kipar. U crkvi sv. Nikole u Rijeci je izradio i postaje križnog puta. “Pravoslavne je vjere i duboko prodire u duhovne sadržaje kršćanstva. Gotovo je mistik što se zapaža i na slici” rekao je fra Bernardin. Zvjagin je istaknuo kako je slikajući promišljao paralelni onostrani svijet, misleći kako je Isus uvijek s čovjekom. “Nakon posljednje večere Isus ide u patnju. To je centar za život čovjeka. Poruka Isusa je vječna: ‘Idem za vas u tu patnju’. Danas je to i više aktualno. Kršćanstvo je ugroženo u svijetu. Čovjek treba biti svjestan Boga i činiti dobro”, rekao je Zvjagin, istaknuvši i lik Marije koja je uvijek moliteljica. Ona uvijek moli za sve, za grešnike. Naglasio je i da je svako lice na slici promatrač Isusa i svako je zabrinuto za nešto. “Svijet je zabrinut za to što se događa. Svaki čovjek je zabrinut pitanjem dana, tako su bili i apostoli. Ništa se nije promijenilo, ljudski odnosi su uvijek isti”, rekao je Zvjagin. Od boja dominira maslinasto zelena. Marija je u haljini plave boje, anđeo zlatne. “Teško se ophoditi s višestoljetnim samostanskim interijerom, ali uspjeli smo u koloritu, zlatno, plavo, maslinasto, smeđa. Zadar ima plavu boju mora, maslinasta i smeđa su boje zemlje. To je susret neba i zemlje i u bojama. Svaki dio je simboličan. Ta večera nije samo na zemlji, nego i na nebu. To je paralelni svijet koji je uvijek s nama”, rekao je Zvjagin. Posljednja večera za njega je vrhunac Isusove ljubavi i darivanja za čovjeka. “Ako pogledate Isusovo lice, htio sam reći kako Isus sve zna, što će se dogoditi. On ide u patnju sa saznanjem o toj muci, što hoće učiniti. I danas nam to hoće pokazati. Kao umjetnik hoću pokazati, ako odemo od kršćanske vjere i tradicije, izgubit ćemo sebe. Europa puno gubi jer je otišla od svoje tradicije. Treba nositi kršćanstvo u sebi. Nosimo u sebi Krista i što smo primili od krštenja. Isus računa na svakoga od nas. Čovjek je instrument u Božjim rukama. Treba raditi i prepustiti u Božje ruke”, zaključio je Zvjagin.