Zadar, (IKA) – Korizmeni susret zadarskog nadbiskupa Ivana Prenđe i vjeroučitelja Zadarske nadbiskupije održan je 20. ožujka u dvorani Nadbiskupskog sjemeništa Zmajević u Zadru, u nazočnosti organizatora susreta, predstojnika i tajnice nadbiskupijskoga Katehetskog ureda don Gašpara Dodića i Marije Bilokapić. U pozdravnoj je riječi don Gašpar potaknuo vjeroučitelje na odgoj za diferencirano uočavanje, ukazao na formativno obilježje vjeronauka i potrebu odgovarajuće aktualizacije i inkulturacije kršćanske poruke. Premda je taj susret tradicionalan, nadbiskup ga je ocijenio svojim služenjem, pozivom i odgovornošću pred vjeroučiteljima na zajedničkom hodu s njima. U poticajnom razmišljanju “Vjeroučitelj i korizma” rekao je kako je korizma susret s ljudskom slabošću, a priznavanje grešnosti vodi poniznosti i obraćenju. Molitva, post i milostinja su susreti s Bogom, sobom i bližnjim, jer “sve može biti prazan okvir ako se u nj ne unese sadržaj molitve”. Govoreći o izazovima pred kojima se Crkva nalazi, nadbiskup je ukazao na pritisak javnog mnijenja liberalističkim strujanjima koja religiju nastoje izgurati iz javnog života i smatraju je privatnom stvari, kao što su je nekad i komunisti tretirali sa svojih ideoloških pozicija. “Moralna načela su relativizirana i subjektivizirana, s opasnom tendencijom da je čovjek krajnje mjerilo svih događanja”, upozorio je nadbiskup Prenđa. Pozvao je vjeroučitelje na jasno, stručno i dostojanstveno iznošenje stavova s pozicija vjere i potrebu da vjeronauk bude na razini odgojno obrazovnog rada koji će biti cijenjen, pazeći da se “ne razvodni njegov sadržaj”. “Neka vas ne zavede postotak od 90% katolika u Hrvatskoj, jer to je većina u kvantitativnom, ali ne i kvalitativnom smislu”, poručio je nadbiskup vjeroučiteljima, potičući ih na otvoren govor o životu s moralnog gledišta, usprkos teškoćama, jer one “nisu naši porazi, nego prilika da ojačamo”. U dijalogu s vjeroučiteljima, a raspravljalo se, između ostalog, i o reakcijama na filmove “Nijemi krik” i “Pasija”, nadbiskup je ocijenio apsurdnim stav da nije zločin činiti zločin, nego je “zločin” govoriti o zlu, ukazujući na izopačenost argumentiranja u kojem “nije važno što nego kako”, odnosno, problem ne predstavlja ono što se čini, nego način na koji se o tome govori.