Zadar, (IKA) – Znanstveni kolokvij povodom spomena 950. godišnjice neprekinutog djelovanja samostana sv. Marije u Zadru s osam izlaganja profesora sa Sveučilišta u Zadru i Sveučilišta u Zagrebu u četvrtak, 27. listopada u crkvi sv. Marije u Zadru opisao je povijesni i crkveni kontekst utemeljenja tog samostana, njegovu graditeljsku i kulturnu vrijednost. U predavanju ‘Provincia Iadertina i Hrvatsko Kraljevstvo u drugoj polovici 11. st.’ prof. dr. Mladen Ančić rekao je da je odlukom crkvenog sinoda u Splitu 925. g. Split definiran kao metropolija kraljevstva, a proširena jurisdikcija splitskog nadbiskupa poklapala se s granicama vlasti Hrvatskog kraljevstva. Time je zadarski biskup bio isključen iz crkvene organizacije Hrvatskog kraljevstva te Zadar biva zasebno teritorijalno političko tijelo u odnosu na Kraljevstvo. Neformalni naziv za taj zadarski položaj je Provincia Iadertina. U Zadru kao otvorenom gradu dinastičku vlast izgradili su nasljednici priora Andrije ili Madijevci, iz čije ugledne plemićke obitelji potječe opatica Čika. Tridesetih godina 11. st. vladajući autonomne zadarske provincije bila su braća Grgur (prior) i Dobronja (javni poslovi), sinovi Madija. Između 1044. i 1056. g. Madijevci su izgubili čast a na čelu gradske vlasti i provincije je Grubiša ili Grubina. Nije pripadao staroj dinastiji i prior je do 1064. g. Od 1066. g. Zadrom opet upravljaju Madijevci. „Kad se samostan spominje 1066. g., njegova predstojnica Čika nalazi za potrebno tražiti kraljevsku zaštitu za svoju zajednicu. Kralj joj izlazi ususret. To što tom prigodom kralj želi naglasiti postojanje rodbinske veze s opaticom, daje naslutiti da se fokus političke lojalnosti bitno približio gradu u odnosu na vrijeme kad je taj fokus bio u udaljenom Konstantinopolju” rekao je dr. Ančić, istaknuvši da je svaki ispad protiv samostana nakon davanja kraljevske zaštite samostanu, bio ispad protiv samog vladara. Prijeti se prekršiteljima da će i nakon plaćanja predviđene kazne, sva njihova imovina biti na raspolaganju kralju.
U predavanju ‘Sanktoral Čikina časoslova i kult svetaca u Zadru u 11. st.’, doc. dr. Trpimir Vedriš istaknuo je da se u Čikinom časoslovu među svecima kojima se opatica molila, u predslovlju, himnima i molitvama Čikinog osobnog molitvenika najviše spominje sv. Stošija. Čika joj se osobito utjecala. „To se može tumačiti na način da je bila zaštitnica katedralne crkve, njene relikvije donesene su u Zadar dvjesto godina prije Čikina života. A može se razmišljati i o osobnom odnosu, kroz dvojni status Stošije kao udovice i djevice. Rimske matrone 5. st. čitali su o Stošiji kao udanoj ženi koja trpi bračne nevolje. U 9. i 10. st. te su tekstove čitali monasi koji su je štovali kao djevicu uznesenu na nebo zbog njenih duhovnih zasluga”, rekao je dr. Vedriš.
U izlaganju ‘Čika u srednjovjekovnoj pisanoj ostavštini’ izv. prof. dr. Milenko Lončar s filološkog gledišta je predstavio parnicu Čike s tetom Nežom 1089./90. g. kojom je Čika dobila četrdeset solida koji su bili polog za dio samostanske kuće. U predavanju ‘Fundacijska listina samostana zadarskih benediktinki’ prof. dr. Mirjana Matijević Sokol opisala je sadržaj te Fundacijske listine koja je zapis opatice Čike u narativnom obliku o osnutku samostana sv. Marije. Zadarska udovica Čika to odlučuje, kako sama piše, „da ne izgubi baštinu ovog lomnog života i da se ne odrekne budućeg trajanja”. Svoju odluku Čika dijeli s uglednim rođacima i pripadnicima gradske elite, biskupom Stjepanom, prirorom Dragom te Petrom, opatom sv. Krševana, tražeći njihov pristanak. Za osnivanje samostana bili su joj potrebni crkva i gradski prostor za samostanske zgrade. Listina sadrži bilješke o stečevinama samostana nakon osnivanja, popis nekretnina, inventara, zapisane su kraljevske i donacije gradskih prvaka, zadarskog biskupa i priora te splitskog metropolita Lovre, pokazuje na koji je način Čika priskrbila prostor u gradu za izgradnju samostana. „Obilježavanje 950. obljetnice samostana temelji se na fundacijskoj listini sačuvanoj u Kartularu sv. Marije koji je najvažniji dokument zadarske redovničke zajednice a nije nastao u jednom mahu, nego duže vremena”, rekla je dr. Sokol.
U izlaganju ‘Kompleks samostana sv. Marije u vrijeme opatice Čike’ dr. Vesna Jakić Cestarić je istaknula da je Čika gradila suvremeni samostan po načelima benediktinskog reda. Predstavila je pismo opatice Čike u kojem specificirano piše o kupnjama zgrada, dvorišta i vrtova, gradnjama, popravcima i što je dobila na dar za samostan, otkrivajući kako je nastajao kompleks samostana, za čiju je gradnju prvotno dobila prostor od 25 x 30 metara. Pritom se spominju imena uglednih Zadrana, iznos novca (solida) za kupljeno, a velika sredstva je uložila i Čika iz svog nasljedstva. Viktor Novak, pisac knjige ‘Kartular samostana sv. Marije u Zadru’, prema Čikinim zapisima smatra da je ona kao bogata patricijka najprije nabavila kuće i zemlje, da bi s tim podacima nastupila pred gradskim vlastima kad bude tražila dozvolu za izgradnju samostana. Trebalo je pokazati da se samostan ima čime održavati. „Čika se kao opatica 1095. g. nalazi na crkvenom saboru u Zadru, na kojem su potvrđene sloboštine koje je grad Zadar dao samostanu sv. Marije i gdje se Čiku naziva opaticom osobito plemenita roda”, rekla je dr. Cestarić.
U izlaganju ‘Ecclesiola sancte Marie Minoris i ranoromanička bazilika Sv. Marije Male u Zadru’ prof. dr. Pavuša Vežić je nizom detalja, potkrjepljujući fotografijama mnogih fragmenata u crkvi sv. Marije, pokazao da je crkva sv. Marije ranokršćanska, nastala u kasnoantičkom vremenu, iz koje je kasnije izrasla sadašnja Čikina crkva. „O tome najviše svjedoče kapiteli koji su potpis vremena, potpis same Čike u tom prostoru. U samostanu je i ulomak iz Čikina vremena, greda na kojoj je lozica i ornament šahovskog polja, bijele, crvene i plave boje”, rekao je dr. Vežić. U prilog ranokršćanskom temelju su i ostaci polukružne apside ispred oltara, velikog promjera, koliki je i raspon srednje lađe. „To je neobično za srednjovjekovnu arhitekturu, romaničku, gdje su apside uže nego je lađa u crkvi. Lađa u crkvi sv. Marije je dosta široka u odnosu na bočne vrodove. Te proporcije su karakteristične za ranokršćanske crkve, ne za ranosrednjovjekovne bazilike”, rekao je dr. Vežić. Ranokršćanski je i način temeljenja stopa na koje se polažu podložne ploče a na njih osovljuju stupovi. Crkva u Čikino vrijeme je bila kraća nego je danas, sve ispred prvih okruglih stupova u lađi crkve je dodatak iz renesansnog vremena. Kružni stupovi u crkvi sv. Marije su antički spoliji preuzeti u vremenu opatice Čike i tu upotrijebljeni. Dr. Vežić je naveo i dijelove crkve koji datiraju iz 6. st., pilastar, sarkofag, stari grobovi u prostoru klaustra, kao dio života kasnoantičke ili ranokršćanske crkve na tom prostoru, puno prije opatice Čike. Predavač je dokazao i polumilenijsku opstojnost te crkve u ranosrednjovjekovnom vremenu, od 6. st. do pojave Čike. Grobnica opatice Vekenege napravljena je od mramornih ploča recikliranih od nečega starijeg. U crkvi su i fragmenti predromaničke kamene plastike s motivima karakterističnima za kasno 8. ili rano 9. st.: fragmenti ciborija, pluteja, kapitel ograde svetišta. „Crkva sv. Marije je doživljavala brojne prigradnje i promjene. U 12. st. zvonik i kapitularnu dvoranu, u 16. st. srušeno je njeno pročelje i produžena je do današnje linije; u 18. st. srušene su tri apside, izgrađeno je novo svetište koje je na istočnu stranu produžilo crkvu, iznad toga kupola, čime se malena bazilika pretvorila u oveći sklop. Čikina crkva sa svojim stupovima i lukovima, na njihovim leđima, nosi cijelu nadgradnju crkve sv. Marije”, istaknuo je dr. Vežić.
U izlaganju ‘Dekoracija zapadnog pročelja bazilike sv. Marije u 11. st.’ prof. dr. Nikola Jakšić opisao je karakteristike pročelja romaničkih crkvi tog doba. Ogledni primjer s utjecajem na izgradnju i pročelja crkve sv. Marije je čuvena velika opatija sv. Petra u Osoru, čiji je utemeljitelj sv. Gaudencije. Portal, lukovi i fragmenti osorske bazilike u povezanosti su s vanjskom dekoracijom istaknute opatije bazilike u Pomposi. Ti su fragmenti skulptura i u samostanima San Vitale i San Pietro in Vincoli. „Za potrebu izgradnje ili dekoriranja pročelja na istočnoj jadranskoj obali vidimo uvoz sa suprotne obale, iz istih radionica koje su opremale i baziliku u Pomposi, sve tijekom druge polovice 11. st. Uz likovne veze, važne su i personalne. Kad je sv. Pier Damiani pitao papu da ga oslobodi biskupske časti, za primjer je naveo sv. Gaudencija iz osorske zajednice koji je to isto učinio. Majnard, opat samostana sv. Marije na Pomposi, kao papin izaslanik bio je poslan na splitske sabore 1060., 1061. g., boravio je u Dalmaciji i 1062. g. I te veze između velikih osobnosti govore o jedinstvenom kulturnom, intelektualnom prostoru koji se sjajno reflektira u skulpturi koja je krasila i pročelje zadarske crkve sv. Marije”, zaključio je dr. Jakšić.